PIŠE: Muharem Bazdulj
Umro je Kofi Annan pa su se svjetski mediji raspisali o njegovoj biografiji: od rođenja u Gani do smrti u Švicarskoj. (Teško je valjda i zamisliti veći kontrast između sirotinjske Afrike i poslovično prebogate Švicarske). Svašta je stalo u tu biografiju, a uglavnom je vezano za Ujedinjene nacije.
Još davne 1962, kad su mu bile 24 godine, Annan je počeo da radi za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, jednu od agencija iz bogatog UN dijapazona. Osamnaest godina kasnije počinje da radi za UNHCR u Švicarskoj, a 1983. je već u New Yorku, u sjedištu UN-a. Kad je tadašnji generalni sekretar Boutros Boutrous Ghali osnovao UN agenciju čiji su zadatak bile mirovne operacije, Annan je postao jedan od njenih vodećih ljudi. Kao takav je imao važnu ulogu dok su bjesnjeli ratovi u Somaliji, Ruandi te Bosni i Hercegovini. Po svjedočenju Richarda Holbrookea, upravo je njegov angažman u ovim krizama predstavljao veliki adut kad je trebalo birati novog generalnog sekretara. Na čelu UN-a, Annan je proveo cijelu deceniju: od prvog dana 1997. godine do posljednjeg dana 2006. Njegova diplomatska karijera time, naravno, nije završila. 2012. je postavljen za izaslanika UN-a i Arapske lige za Siriju. Pratio ga je, eto, glas mirotvorca.
Kofi Annan je bio globalno važan diplomata, ali na našim stranama ga pamtimo kao jednu od personifikacija takozvane međunarodne zajednice. A komedijant slučaj je htio da samo mjesec dana ranije, u samo četiri dana, umru Lord Carrington i Thorvald Stoltenberg, dvojica međunarodnih političara nepovratno povezanih sa jugoslovenskom krizom i ratovima koji su se iz nje izrodili. Najkrvaviji dan cijelih krvavih devedesetih bio je jedanaesti juli 1995. godine, pa su njih dvojica, o dvadeset i trećoj godišnjici, otvorili nekakvu simboličku zagradu, prvi je umro dva dana prije godišnjice, tj. devetog jula, a drugi – dva dana poslije godišnjice, tj. trinaestog jula.
Prvi je trebao da spriječi da jugoslovenska kriza uopšte eskalira. Njegova misija u teoriji bila je da se izbjegne rat po svaku cijenu. U ono doba ni najveći pesimisti unutar Jugoslavije nisu mogli da naslute kakav se pakao sprema. Prezime Carringtonovo podsjećalo je ovdašnje publiciste na prezime tajkuna iz televizijske serije “Dinastija” pa su se s tim Carringtonom manje-više svi sprdali od ovdašnjih političara, preko svih mogućih publicista zaključno sa “Top listom nadrealista”. Ima zato naposljetku nečeg skoro romantičnog u prisjećanju na Carringtona. On je bio u sedlu dok je još bilo šanse da ne ode sve dovraga. Poslije uzde preuzimaju neki mračniji tipovi, ili barem neki koje pamtimo kao mračnije. Jedan od njih je bio i Thorvald Stoltenberg.
Ratovalo se već više od godinu dana. Već su se do svijeta probile vijesti o masovnim grobnicama, o silovanjima, o logorima, o etničkom čišćenju, već su bili odbačeni i prvi mirovni planovi. Već su među tri zaraćene strane započele “igre bez granica: svako sa svakim”; već je bio odbačen Vance-Owenov plan koji je koliko-toliko pokušavao da od Bosne i Hercegovine napravi državu koja nije baš sasvim bez presedana. Onda se na samom kraju jula 1993. godine, tačan datum je trideseti, na hastalu pojavljuje plan poznat kao Owen-Stoltenbergov. Po njemu je Bosna i Hercegovina labava konfederacija tri faktički nezavisne etničke republike sa već kovertiranim raspadom. Nakon što je Alija Izetbegović odbacio Owen-Stoltenbergov plan, rat se do Daytona zapravo vodio tako što se tražilo rješenje koje će biti negdje između Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog plana. Svi događaji na terenu vodili su zapravo do promjene kontrole nad dijelovima teritorije te stvaranja političke volje da bilo kakav kompromis uopšte bude moguć.
Nisu ovi naši mirotvorci po svoj prilici imali loše namjere, ali što narodna poslovica veli: Put do pakla je popločan dobrim namjerama. Iako je Kofi Annan u nekom trenutku skupa sa cjelokupnom tzv. Svjetskom organizacijom ovjenčan čak i Nobelovom nagradom za mir, ne bi se baš reklo da ta nagrada spada među najzasluženije, a uostalom u toj oblasti je ionako bilo najviše promašaja. Bilo kako bilo, ovdašnji političari se u posljednje vrijeme ubiše da ponovo kreiraju situaciju koja bi vapila za mirovnim posrednicima. Prošli put se nismo usrećili, pa nekako ne vjerujem ni da bismo ovaj put.
Šalu na stranu, potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma su odavno mrtvi, a kako vrijeme prolazi, različiti diplomati i političari koje pamtimo iz devedesetih takođe sve više odlaze na put bez povratka. Izvan svake metafizike, to je, ako ništa drugo, ilustracija koliko već dugo živimo u vanrednom stanju. I nije da bi pametnim ljudima trebala ta vrsta upozorenja, ali s druge strane, ako je pouka ispravna, nije važno odakle dolazi. Prekomplikovana je ovdašnja geografija da bi bilo koji pokušaj nasilne rekompozicije granica imao šansi da se ostvari. Ako nas zlosrećna međunarodna zajednica u tom smislu ponovo uzme pod svoje, trebaće nam trideset godina da dođemo do tačke na kojoj smo sada. Nemoj da ova nesrećna mrtvaja opet bude katalizator za stavke nekih diplomatskih biografija i poligon za snove o Nobelovoj nagradi za mir. Jedva smo to i jednom preživjeli.
(Oslobođenje)
