PIŠE: Saša Bižić
Poštovani građani RS, strpite se još samo malo – vodeći ljudi stranaka sadašnje vlasti i aktuelne opozicije počeće da vuku blistave i lucidne poteze poslije 2030. godine.
Ako niste zadovoljni njihovim trenutnim angažmanom, znajte da će se to promijeniti za deceniju i po, jer upravo toliko, u prosjeku, traje period od momenta kada ovdašnji partijski lideri ostave pogubne tragove iza sebe do vremenske tačke u kojoj faze preispitivanja bivaju krunisane fenomenom u svijetu poznatim kao „naknadna pamet“.
Evo, recimo, 2004. gotovo da niko na političkoj sceni Srpske nije ni pomišljao da postoje sporni detalji, a kamoli cjelina, u izvještaju Vlade RS o ratnim događajima u Srebrenici 1995. Jedini uzrok takve dezorijentisanosti bila je činjenica da su morali prebrzo da donesu krupne odluke. Čim su dobili dovoljno vremena da razmišljaju, ispostavilo se da im mozgovi funkcionišu kao švajcarski satovi, pa su 14 sezona kasnije sve političke opcije sa centralama u Srpskoj na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS jednoglasno usvojile zaključke kojima se traži revizija nekadašnjeg „zalijetanja“.
Naravno, u vrijeme prvobitne „greške u koracima“ izvještaj nije ni došao do parlamenta, jer je sve završeno na sjednici tadašnje Vlade RS, odnosno, prije toga, u krugu komisije, a zatim i radne grupe, formirane za tu potrebu. Ipak, hronike tog vremena ne bilježe nijedno ozbiljnije javno negodovanje zbog usvajanja dokumenta koji je potpuno bio na fonu sarajevskog i vašingtonsko-briselskog viđenja te problematike.
Čitavu tadašnju situaciju, u proteklim danima, najuvjerljivije je opisao Dragan Čavić, aktuelni lider NDP-a i poslanik u NSRS, ali i raniji predsjednik Srpske. Upravo je čovjek kojem se nerijetko pripisuje najveća odgovornost za rasplet iz 2004. pronašao optimalne riječi za opšte „stanje duha“ na političkoj sceni u tom periodu.
– Mnogi su i tada znali sve što znaju danas, a bili su manji od makovog zrna – rekao je Čavić, dodajući da je tada „sve bilo u funkciji deset godina Dejtona i deset godina Srebrenice“.
On se, poput ostalih opozicionara, sada složio sa inicijativom vlasti da se formira nova komisija o događajima u Srebrenici u periodu od 1992. do 1995.
– Ovo je trebalo uraditi ranije da se skine breme sa mojih leđa. Ovi zaključci su osuda vremena u kojem nismo imali prostora da radimo – istakao je Čavić.
Nekadašnji predsjednik Srpske smatra da je „SFOR tada radio brutalnije nego ikada“. Podsjetio je da je to vrijeme napada na porodice Starovlah i Abazović, te dodao da je SFOR upao i u njegovu kuću i izvršio pretres.
– Komisija je radila ono što je mogla. Nakon 14 godina možemo da donesemo ovakvu odluku i da formiramo novu komisiju čista obraza. Želio sam i ja to u junu 2004. godine. Želio sam da se to ne zadrži samo na tih devet dana – zaključio je Čavić svoj osvrt na srebreničku problematiku.
Iako su predvodnici SzP-a malo gunđali zbog činjenice da se čitav preokret odvija u neprimjerenom, predizbornom periodu, na kraju su ipak podigli ruke za verifikaciju usaglašenih zaključaka.
Gotovo šokiran zbog toga što je, nakon dužeg vremena, našao zajednički jezik sa opozicijom, Milorad Dodik, predsjednik RS, nije štedio pohvale za instituciju kojom inače nije naročito impresioniran. Poručio je da je „Narodna skupština RS na vrlo odgovoran način završila rad u ovom sazivu“.
– Kao predsjednik Republike izražavam zadovoljstvo činjenicom da je odgovornost prema Srpskoj i našem narodu bila iznad sitnopartijskih interesa. Kako smo mi imali istorijsku distancu da sagledamo okolnosti, aktere i manjkavosti iz izvještaja o Srebrenici iz 2004. godine, tako će i ova posljednja sjednica Narodne skupštine u ovom sazivu biti predmet analize nekih generacija političara koji će doći poslije nas, a koji neće imati hipoteku kakvu smo mi imali 14 godina, zbog spornog izvještaja – istakao je Dodik, kombinujući uzdržani ponos sa izvjesnom „grižom savjesti“ zbog saučesništva u svojevremenom isticanju bijele zastave, kada je riječ o odnosu prema ovom pitanju.
Na kraju, NSRS je jednoglasnom odlukom poslanika svih srpskih stranaka odbacila izvještaj Komisije o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, te zatražila od Vlade da ga stavi van snage i formira dvije nezavisne međunarodne komisije za utvrđivanje istine – o stradanju svih naroda na području srebreničke regije i o stradanju Srba u Sarajevu. Takva pozicija je, očekivano, izazvala burne reakcije političkih predstavnika Bošnjaka i stranog faktora u BiH, pa se još ne zaustavlja salva saopštenja sa negativnim predznakom iz ovih rovova.
S druge strane, to nije usamljen slučaj vrijednosne „transformacije“ stranaka sa sjedištem u RS, pošto su u približno istom periodu strahovlade Pedija Ešdauna, poput „gusaka u magli“ – kako je nekada govorio Stjepan Radić za svoje sunarodnike – hrlili u NATO i uredno glasali za sve pravne akte s tim ciljem, da bi u novijem periodu iste te opcije prihvatile deklaraciju o vojnoj neutralnosti Srpske. Umjesto kolektivnog „pokrivanja ušima“ zbog nekadašnje nimalo selektivne blamaže, od još jednog „prestrojavanja u hodu“ pa sve do aktuelnih predizbornih dana traju međusobne „prozivke“ sa lajtmotivom – ko je od njih, prethodno, više doprinosio koracima ka članstvu u zlokobnoj alijansi, koja decenijama sije krv i osiromašeni uranijum po raznim meridijanima, od Balkana do Bliskog istoka.
A precizan odgovor je da su to svi činili, pokazujući čak spremnost da, u prošloj deceniji, 2006, usvoje „aprilski paket“ ustavnih promjena, nakon kojeg od Srpske ne bi ostao „kamen na kamenu“. Nevjerovatno, ali istinito – taj poduhvat je propao zbog nezajažljivosti bošnjačkih i hrvatskih maksimalista, tada okupljenih oko Harisa Silajdžića i Martina Raguža, koji su sa radikalom Mirkom Blagojevićem, tada prezrenim od političke elite RS, obezbijedili dovoljan broj ruku da, iz različitih motiva, stopiraju čitav projekat.
Naravno, odavno je poznato da je lako biti general poslije bitke, kao što je nesporno da je malo koji primjerak ljudskog roda bezgrešan. Međutim, malo je primjera i u istoriji i u geografiji, kako globalnoj, tako i regionalnoj, da jedan narod ima navodnu elitu koja je do te mjere spremna da prolazi kroz faze totalne malodušnosti, pa da onda, kada kazaljke više ne pokazuju čak ni minut do 12, već 12.05, dolazi do regularnih pozicija povodom bolnih pitanja. Zato je „luksuz“ najblaža riječ koja se može upotrebiti za ova duga putovanja misli iz završetka crijevnog sistema do moždanih vijuga, u slučajevima ljudi koji već decenijama odlučuju o sudbini naroda u RS.
Uoči prošlih izbora, zabilježena je izuzetno precizna analiza fenomena naknadne pameti na političkoj sceni Srpske. Naravno, nije stigla iz stranačkih klupa.
– Samo svjestan, kulturan i politički zreo narod ne čeka posljednji trenutak kako bi u ovakvim događajima branio RS. Da bi postojala politička sloga i jedinstvo mora postojati i nacionalna strategija. Nije jedinstvo ono što nudi vlast ili opozicija, budući da se u Srpskoj mnogo energije troši na međupartijske i lične sukobe, umjesto na očuvanje Srpske – rekao je Đorđe Vuković, profesor banjalučkog Fakulteta političkih nauka, u periodu obilježenom potezima u Sarajevu kao što su odluka o ukidanju Dana RS, preglasavanje Srba povodom objave rezultata popisa, kao i ratohukačke izjave bošnjačkih i hrvatskih vjerskih vođa.
Ako već nema dileme da, gotovo redovno, ključni igrači na političkom prostoru RS hronično kasne sa optimalnim reakcijama na izazove u domenu krupnih nacionalnih pitanja, onda ništa bolje ne treba očekivati ni u sferi tzv. malih, egzistencijalnih tema, bitnih prosječnim građanima. Zbog toga neće biti iznenađenje ukoliko za tri decenije – budući da je prvi slobodan termin u famoznim razmacima od deceniju i po već popunjen, recimo, referendumskom tematikom – oni koji dočekaju to doba budu u prilici da ga ovjekovječe originalnim zvučnim zapisima.
Uz muzičku špicu iz TV serije „Grlom u jagode“, jedna od tih tonskih podloga mogla bi da izgleda ovako: „Te 2048. godine prva velika grupa migranata, koji su u ljeto 2018. otišli iz RS da rade u inostranstvo, dočekala je penzije i vratila se u Srpsku. Spremni su da investiraju ušteđevinu u otadžbinu, na oduševljenje svih preostalih stanovnika, istovremeno razočaranih zbog saznanja da je nekada sam Istočni Drvar bio naseljeniji od čitave RS u tom momentu. Odjeljenje za zaštitu naroda, pod komandom generala Staše Košarca, pohvatalo je posljednje grupice razbijenih domaćih izdajnika koje su se krile po šumama i gorama između Novog Grada i Trebinja. A Obren Petrović se mrštio, jer su posljednja istraživanja javnog mnjenja pokazala da bi stranka kojoj je vjeran, poslije pola vijeka u opoziciji, konačno mogla da dođe na vlast, raspoložena da upravo njega izabere na premijersku funkciju RS. Iako je on već vremešan i nema strpljenja da sjedi na dugim sastancima…“
Ne sudite preoštro o njima
Vjerovali ili ne, nauka pokazuje više razumijevanja za političare sklone naknadnoj pameti, nego za obične smrtnike koji im „zvocaju“ zbog toga. Bar ako je suditi po zanimljivom radu „Socijalna kognicija“, čiji je autor dr Dragan Popadić, redovni profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
„Pristrasnost naknadne pameti se veoma često pravi prilikom analiziranja istaknutih istorijskih ličnosti. Pošto su akteri povlačili poteze koji su imali svoje ciljeve, pogrešno se pretpostavlja da su posljedice njihovih postupaka bile upravo ono što su ti akteri i namjeravali. Posljedice su, međutim, često bile sasvim različite od namjeravanih, i akteri nisu mogli da ih predvide, jer su na ishode uticali brojni drugi, predvidljivi i nepredvidljivi faktori“, navodi Popadić.
Međutim, u slučaju RS, čitava procjena stiže na vrlo klizav teren nakon jednostavnog pitanja sa logičnim odgovorom – koliko na političkoj sceni Srpske danas ima osoba sa kapacitetom da zauzmu solidno mjesto ili bar fusnotu u budućim udžbenicima istorije? I vrijede li citirane „olakšavajuće okolnosti“ i za one koji ne prolaze na ovom „testu“?
(srpskacafe.com)
