PIŠE: Denis Kuljiš
Kad se formira eskadrila i lovci F-16 Barak doista uđu u naoružanje na Plesu – a predviđeno je to za 2022. godine – avioni će bit stari oko 40 godina! Nije li to precizna definicija ”stare kante”? Kao da si šezdesetih godina umjesto MiG-21 kupio očuvani ”Spitfire”…
Barak nije, doduše, dvokrilac, ali ti amortizirani avioni (koji više neće služiti u izraelskom zrakoplovstvu jer se podrvgavaju temeljitoj rekonstrukciji) već su i sami složena adaptacija bazičnog (i prastarog modela F-16C/D), pa je čak i zmaj aviona (njegova armatura) pretrpjela preinake, dok je u avionici (elektronici) sve supstituirano uređajima izraelske proizvodnje. Kod dvosjeda, značajne su promjene i na ležištu i ispušnoj cijevi motora… Ukratko, to je jedna radikalno izmijenjena varijanta osnovnog tipa koji se može održavati jedino u Izraelu, samo s izraelskim komponentama, bez mogućnosti konkurentne dobave iz alternativnog kanala.
Već je najavljeno da će 12 tih starih kanti, koje nominalno koštaju 500 milijuna dolara, za održavanje u svom vijeku trajanja trebati još otprilike 700 milijuna, što znači da će svaki koštati Hrvatsku najmanje – 100 milijuna dolara!
Tu se, naravno, ne računa cijena zemaljske logistike, naoružanja, obuke, sve što ide u paketu… Cijena održavanja neće biti u ugovoru, sve će se ugovorati posebno i pojedinačno. Tko tu bude posredovao zaradit će nevjerojatne svote novaca. A već sad sam se spreman okladiti da će sljedeća vlada ove avione vratiti ili prodati budzašto – nitko nema računa ni rezona da se gnjavi s tom kramom, koja će u svakom času strahovito udarati na proračun vojske i države. To su samo primarne konstatacije o ovoj potpuno promašenoj akviziciji, a zatim slijede i ostale…
Tko i kada je, na temelju kakvih inputa procijenio da Hrvatskoj treba 12 lovaca? Mađarska je kupila 14 ”Gripena”, jer je to ”zemlja prve linije”, s nemirnom istočnom granicom gdje se vodi hibridni rat Ukrajine s Rusijom, zapravo Istoka sa Zapadom. Mađarska ima GDP od 125 milijardi dolara, a Hrvatska 50. Češka je četiri puta bogatija od Hrvatske, ali su ondje brzo došli do zaključka da bi im velika akvizicija bila preskupa (imali su poplave pa su ih sanirali), i umjesto da kupuju, uzeli su 14 ”Gripena” na desetogodišnji lizing. Platili su 700 milijuna dolara, ali ne unaprijed, što znači da su ih koštali točno dva puta manje od izraelskih starih kanti – oko 50 milijuna godišnje, dakle 3,5 milijuna na godinu po avionu, održavanje uključeno. Pritom, riječ je o švedskom ultramodernom, novom-novcatom lovcu, potpuno integriranom u NATO-avijaciju.
Iz ovoga je odmah jasno i to kako je trebalo konfigurirati deal za Hrvatsku – bilo je dovoljno 8 aviona (šest lovaca, tri para, te dva dvosjeda), što bi, od oka, u lizingu došlo oko 400 milijuna, dakle, čista ušteda od 800 milijuna dolara! Godišnje bi to opteretilo vojni budžet s manje od 40 milijuna eura. A nije da Šveđani ne daju provizije, oba posla, s Mađarskom i s Češkom, bila su popraćena skandalima, bilo je naznaka i optužbi za masne provizije na svim političkim razinama, ali to su bile svotice u usporedbi s onim što se može uzeti od Izraelaca s kojima postoje odnosi oko dobave oružja još iz Domovinskog rata.
Vrlo indikativno – nitko se nije u javnosti pojavio da obrazloži odluku o kupnji, a kad do toga dođe, pozivat će se na zajedničko stajalište Vlade i Predstjedništva, te Ministarstva obrane, što znači da i dalje nećemo znati tko je dao tu stručnu procjenu o potrebnom broju, o eksploatacijskim troškovima i ekspertni uvid u zamke i prednosti poslovanja s ovom ili onom obrambenom industrijom… Ključ je bio u formulaciji natječaja: kad je predviđena kupnja 12 aviona, bilo je jasno da Hrvatska ne može platiti nikakve druge osim polovnih, ali to je posve pogrešno postavljanje stvari – trebalo je poćio od predviđene misije pa zaključiti koji bi avioni u najmanjem mogućem broju za to bili prikladni.
Misije su dvije – prva je air policing vlastitog zračnog prostora. Vrlo lagana zadaća s obzirom na to da je hrvatski zračni prostor posve neugrožen, jer smo okruženi isključivo NATO-zemljama i zemljama na europskom putu, koje ovise o europskom novcu i ne mogu financirati lokalnu trku u naoružanju, o čemu se fantazira jedino po tabloidima, i to kad je potrebno za izbornu mobilizaciju. Srbija je od Rusije primila stare MiG-29 na poklon. Trošak: nula. Za simbolični air policing bilo bi nam sasvim dovoljno šest aviona, a dva bi se pritom mogla poslati i u kraće savezničke misije, radi stjecanja iskustva… Možda bi se za deset godina broj aviona u lizingu mogao i povećati, ako se ekonomija oporavi, ali s ovakvim bezumnim i potencijalno koruptivnim trošenjem sigurno neće.
Isporuka izraelskih aviona prikazuje se kao nekakvo ”strateško savezništvo”. Kakvo strateško savezništvo Hrvatska namjerava razvijati sa zemljom koja nije u Europskoj uniji, u ratu je sa svim susjedima i stalno izvrgnuta kritikama Bruxellesa i vodećih zemalja EU oko različitih aspekata svoje politike te zbog stanja ljudskih prava? Naravno da je suradnja s izraelskom državom hvalevrijedna stvar, a bilo bi i povezivanje s njenom naprednom ekonomijom, ali u obrambenoj industriji ekonomski ciljevi nisu ultimativni motiv, pa nema nikakvih izgleda da naši privredni subjekti, čak i kad bi im to bilo potrebno ili korisno, mogli ostvariti bilo kakav tehnološki transfer. Mi nemamo sofisticiranu industriju naoružanja i nećemo je ni razvijati. Prodaja Baraka tu nije ništa drugo nego rasterećenje izraelske furde – njima se ne isplati rekonstruirati sve šesnaestice koje imaju na lageru, jer uvode novi tip, F-35 Lightning II, pa će ih 50 već biti u naoružanju 2019. godine. Izraelsko ratno zrakoplovstvo htjelo je kupiti F-22 Raptor, ali je Kongres zabranio eksport, zbog prethodnog iskustva – kritične američke tehnologije Izraelci su prodali Kini, koja je tada izgradila vrlo sličan J-10, počela ga masovno proizvoditi i, štoviše, izvoziti u Pakistan.
Nedavno je jedan Barak srušen u Siriji, nekom starom sovjetskom raketom, a možda i topovskim šrapnelom, nije to baš široko raportirano, ali prva misao koja se nametnula bila je – jedna kanta manje za Hrvate! Srećom, ima ih još, preostalo je od ukupno 360 pribavljenih iz Amerike.
Barak je ”workhorse”, avion idealan za penetraciju zgusnute protuavionske obrane, može letjeti nisko, visokom podzvučnom brzinom i nositi masivni ofenzivni teret te gađati koncentrirane neprijateljske snage, oklopne kolone i taktičke ciljeve, ukratko, stvoren je upravo za ono što mu je i bila svrha, vječito ratovanje na Bliskom istoku protiv tehnički inferiornog slabo uvježbanog i motiviranog protivnika. Kakve to veze ima sa specifikacijom ugroze u europskom zračnom prostoru? Da je netko potrošio malo vremena da se o tome informira, bilo bi mu jasno kako je ovdje ključ ”novo”, a ne ”staro”, ”napredno”, a ne ”zastarjelo”, ”europsko”, a ne ”bliskoistično”… Prilikom polaganja ovoga ispita, svi zaokruženi odgovori bili su pogrešni.
Povezivanje sa Švedskom, mogla je biti sasvim drukčija priča – tu postoji kompatibilnost, koja se ne temelji samo na tome što su obje zemlje dio Europske unije. Mogli su se pokrenuti neki zajednički projeti, primjerice u brodogradnji. To je, naravno, zahtijevalo veću inicijativu s hrvatske strane, neku ekonomsko-političku strategiju, koja ovdje međutim ne postoji niti oko izgradnje bazične infrastrukture. Hrvatska novac koji dobije od Europe hladno isporučuje kineskoj građevinskoj korporaciji, jer nema svoja građevinska poduzeća, budući da su propala pa su prodana ruskim vlasnicima. Nema ni radnike, jer su oni otišli u Njemačku za boljim nadnicama i stalnijim zaposlenjem. Nije li stoga bilo pametno nešto pokušati sa željeznicama? Dobili smo europski kredit za izgradnju željezničke pruge prema Beogradu, a imamo još i neku mašinsku industriju u toj sferi (Končar i Đuro Đaković). Ne treba ih čuvati kao državne tvrtke, naprotiv, bolje bi izglede imale kao dioničke, s dominantnim privatnim interesom, ali s poslovima koje bi im mogla namaknuti inteligentna država nekim offsetom, tako da se povežu, dakle, preostala tehnološka ekspertiza, europske infrastrukturne investicije i (primjerice) švedski know-how (postoji snažna asocijacija SWERIG Rail Industry Group). Dakle, moglo se s novcem poreskih obveznika nešto i poduzeti, umjesto da se bace kroz prozor kupovanjem nekakvih četrdeset godina starih aviona koji, zapravo, u tolikom broju uopće nisu potrebni.
Stoga ovaj promašeni vladin pothvat treba prijaviti udrugi ”Lipa” koja je pokrenula jednu pozitivnu akciju za nadzor neracionalnog trošenja novca iz prevelikih poreza. Neće to uzdrmati vladu – neće sada – ali kad se svi promašaji zbroje i podvrgnu analizi, a do toga uvijek dođe pa izazove promjenu vlasti, bit će plaćena odgovarajuća cijena. Ako pak netko misli da će se izvući s provizijama – neće, na kraju sve izađe na vidjelo, makar se sudski i ne procesuira, ali ubuduće svakako hoće, i to sve više. Mjere europske kontrole i transparentnosti sve su jače, a hrvatski tehnokrati sve nesposobniji i gluplji. Još nisu ugrožena vrsta, ali redom padaju i skraćuje im se vijek trajanja.
