Potencijalni donor organa je svako ko se ne izjasni za života drugačije, nova je stavka u usvojenom Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o transplantaciji organa i tkiva u FBiH, ali i dalje će pristanak za doniranje morati odobriti najbliži član porodice.
Dijalizni pacijenti u FBiH ipak smatraju da ima pomaka na ovom polju, a da li će nove izmjene doprinijeti povećanju broja donora, pokazaće vrijeme.
“Pacijenti i naše udruženje imali su ključnu ulogu. Bez naših prosvjeda, odbijanja terapija i pokazivanja snage ništa od ovog ne bi bilo moguće”, rekao je za “Nezavisne” Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliznih i transplantiranih bolesnika FBiH.
Usvojene su izmjene prema kojima je dozvoljeno uzimati organe umrle osobe kako bi se spasio život drugog, ali pod uslovom da se preminuli za života nije protivio u pismenom obliku. To znači da punoljetna osoba može za života ostaviti pisanu izjavu da ne želi dati svoje organe i tkiva poslije smrti. Tu izjavu, ako želi, može opozvati u svakom trenutku.
Ono što je malo problematično u izmjenama je da i pored pretpostavljenog pristanka zakon je propisao da saglasnost za transplantaciju nakon smrti medicinarima moraju dati i članovi najuže porodice, prvenstveno bračni ili vanbračni drug ako ga je donor imao, ako nije, pristanak daju roditelji, a ako nije imao ni njih u trenutku svoje smrti, saglasnost daju djeca.
U slučaju da donor nije imao ni djece, pristanak daju braća ili sestre.
“Boli me kada vidim da Hrvatska uradi 400 transplantacija godišnje, a nama u Federaciji rekord je bio 28. Ono što je ključno je da se svi pogrešno stavljamo u ulogu davatelja, a 20 puta je veća šansa da će nam organ zatrebati nego da ćemo dati nekome tokom života”, kaže Žuljević.
S njim smo razgovarali dok je bio na ljekarskoj kontroli u Zagrebu. Kao neko kome je prije deset godina presađen bubreg, iz vlastitog iskustva može reći koliko je pitanje transplantacije važno.
“Dijaliza nije život, to je samo održavanje u životu”, kaže on.
Halima Resić, potpredsjednica Donorske mreže BiH i predsjednica Udruženja ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, rekla je u razgovoru za “Nezavisne” da je kontinuirana edukacija ključna kada je u pitanju promjena svijesti kod građana BiH, koji se za razliku od građana drugih zemalja i dalje groze darivanja organa.
“Ovo je zakon koji se bazira na pretpostavljenom pristanku. Ono što kod nas nedostaje je edukacija u kontinuitetu, kroz fakultete, škole, medije. Džaba odlični stručnjaci ako je narod neinformisan. Mislim da je to ključni problem, pored, naravno, sistemskog rješenja”, rekla je Resićeva.
Doktorica Nermina Rizvanović objašnjava da je danas moguće nakon smrti mozga vještačkim putem očuvati organe preminule osobe za transplantaciju. Ukoliko porodica ne dozvoli doniranje organa, doktori su dužni kod moždano mrtve osobe prestati sa daljim vještačkim održavanjem.
“Suština zakona je da smo donori ukoliko se ne izjasnimo drugačije” , kaže ona.
U BiH je od osnivanja Donorske mreže do danas potpisano više od 16.000 donorskih kartica. Prva ovakva transplantacija urađena je 2006. godine i otada do 2017. godine bila su ukupno 24 donora.
U RS još nema institucije koja se bavi zavještavanjem organa.
Iz Udruženja dijaliziranih, transplantiranih i hroničnih bubrežnih bolesnika RS ističu da nije osnovan registar davalaca organa niti postoji lista čekanja za transplantaciju.
“Ništa ovdje nije urađeno, ali nije ni tamo u Federaciji, jer ovaj zakon je donesen čisto da se smire ljudi tamo, to je mazanje očiju. Liste čekanja nemaju ni u FBiH. Nije da ja branim nekoga, bubreg nam svima treba, ali poenta je da mi uđemo ‘Evrotransplant’, a to neće nikada biti”, kazao je Aleksandar Radun, sekretar ovog udruženja.
(Nezavisne)
