PIŠE: Nedžad Latić
Gotovo je! Ma kako se završila aktuelna kriza vlasti, ovoj i ovakvoj državi Bosni i Hercegovini, sa ovakvim političkim strukturama nema spasa! Ne mora se desiti najgori mogući scenarij raspada i podjele države, ali sama činjenica da su se dvojica udružila protiv jednog, dovoljno govori da je to najgori mogući scenarij po državu koja je u svojoj povijesti uvijek počivala i opstajala na „tronošcu“.
Jer, bar formalno, budućnost Bosne i Hercegovine bila je projektirana sporazumima u Washingtonu, a potom i Daytonu, tako da dvojica nacionalnih lidera u Federaciji BiH, skupa uspiju privoljeti trećeg iz RS, ma ko on bio, da polahko uz podršku i pomoć međunarodne zajednice rade na prosperitetu i razvoju ratom devastirane države. Ali, avaj, sve se okrenulo naopačke i naglavačke. Tako da se projekcija i vizija države Bosne i Hercegovine zasnovane na pretpostavci da koračamo u dvadeset i prvo stoljeće, doba globalizacije, u Bosni pretvorila u realnost koja priliči srednjovjekovnim političkim filozofijama i pogledima na svijet. Jednostavno su se dvojica kršćana, pritom katolik i pravoslavac, lakše sporazumjela, a potom i urotila protiv muslimana! I to nije uopće slučajno, niti je trebalo biti iznenađenje za ozbiljne političke umove koje prate geopolitičke trendove i geostratešku transformaciju moći. Naravno, sve se dešava uslijed velikih kriza kapitalizma, globalizacije i neoliberalizma, te nadiranja populističkih antidemokratskih trendova u svijetu.
Ono što pada u oči i nad čime se lideri bosanskih muslimana moraju zamisliti, kako sam Bakir Izetbegović, još više reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, jeste odabir tajminga kad je Milorad Dodik sa Draganom Čovićem odlučio djelovati ultimativno prema državnim institucijama. Izgovor je zaista manje bitan (tapija na grunt), jer je ovo bio njegov dugogodišnji plan. Ovo je vrijeme kad je pozicija Angele Merkel dobrano poljuljana, kako u samoj Njemačkoj tako i u Evropi, potom vrijeme izlaska Velike Britanije iz EU, potom vrijeme kad je Emmanuel Macron, „povukao ručnu“ kad je u pitanju Balkan, i vrijeme velike pobjede Donalda Trumpa u Senatu, nakon neuspjelog impeachmenta. Nije zanemarivo pitanje prilika među vodećim islamskim zemljama, ali nije presudno bitno za ovu priču.
Hoću reći da je ovo pokazatelj da Dodik i Čović djeluju vrlo seriozno i proračunato. Manje je bitno da li imaju međunarodne suflere koji ih instruiraju – a što ne bi imali?!
Pitanje je imaju li bosanski muslimani (Bošnjaci) odgovor na njihovu politiku? Naravno da nemaju i to dobro znaju i Dodik i Čović. Zašto nemamo odgovor na srpsko-hrvatski secesionizam u Bosni i Hercegovini? Zato ima mnogo razloga, ali ih neću i ne mogu sve pobrojati jer bi to vodilo u nihilizam i defetizam. Pitanje je mogu li i kad će Bošnjaci početi tražiti odgovore na svoje probleme. Mislim da u ovakvoj političko-vjerskoj konstalaciji odnosa bosanski muslimani nisu kadri ništa ponuditi kao odgovor, niti su kadri poduzeti bilo kakvu legitimnu demokratsku akciju da osujete Dodikov i Čovićev secesionizam.
Jer, bosanski muslimani su propustili uraditi sve ono što su uradili ili trenutno rade drugi narodi i postjugoslovenske države, da bi se odbranili od velikosrpskih hegemonističkih aspiracija. Vjerujem da je pobjeda Aljbina Kurtija na Kosovu, a posebno djelovanje Mila Đukanovića u Crnoj Gori, dodatno mobiliziralo Dodika, pa i samog Aleksandra Vučića, da krenu u secesionističku ofanzivu na Bosnu i Hercegovinu.
E, to što radi Milo Đukanović možemo nazvati državotvornom politikom! Takvu politiku su trebali voditi Izetbegović(i) i reis, kako Kavazović, tako i bivši Mustafa Cerić. Iako su bili u prednosti u odnosu na Đukanovića, kad je u pitanju borba za nezavisnost i suverenitet države, jer su imali politički kapital kojeg su stekli herojskom odbranom od velikosrpske agresije, bošnjački lideri su to prokockali.
Ovdje ću svjesno amnestirati Aliju Izetbegovića, iako vjerujem da će ga buduća pokoljenja kriviti za propast države, da je morao potpisati Daytonski mirovni sporazum jer da je odbio staviti potpis, sigurno bi bio otrovan kao i Jaser Aarafat.
Od tada su bošnjački lideri, posebno lideri SDA Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović, bili robovski poslušni strancima, posebno Amerikancima. Nemam više šta da krijem, oni su ih i birali i postavljali na liderske funkcije. Ne, ne spočitavam ja prijateljski odnos bošnjačkih lidera prema strancima, posebno Amerikancima. Naprotiv, obavezni smo prenijeti našim pokoljenjima zahvalu za njihovu podršku u ratu. Ali, zbog tutorskog odnosna desio nam se politički paradoks koji bi se mogao tragično odraziti po sudbinu države i nacije. Mi smo prepustili strancima, posebno Amerikancima, da interpretiraju viziju naše države i da nam kreiraju društvo. Čak smo im prepustili da nam trasiraju međuislamske odnose, da ne kažem interpretiraju islam. Uprošteno rečeno, dopustili smo da nam duh Daytona bude važniji od duha Sarajeva. Tako da nam više strane diplomate i špijuni razne fele, po medijima tumače (su)život i samu ideju Bosne, nego mi nasljednici najiskonskijih tradicija (su)života u Bosni.
Da pojasnim, mislim da danas u bosanskim muslimanima, nacionalno Bošnjacima, ima više turskog, sandžačkog i vehabijskog kulturološko-vjerskog identiteta nego bosanskog. Opet uprošteno rečeno, u takvim Bošnjacima je (ostalo) veoma malo Bosne. To je rezultat poltronstva Bakira Izetbegovića koji je ideološki neuk čovjek, te konformizma uleme koja od reisa, nije bitno njegovo ime i prezime, već institucija, pravi najvećeg režimskog uhljeba.
Čega su zbir sadašnji bosanski muslimani? Po medijskim natpisima mi smo muslimanski narod kojeg sačinjava oko 10 hiljada selefija i oko 3 hiljade iranskih, valjda šiitskih, dobrovoljaca ostalih od rata u Bosni. Od toga je veliki broj potencijalnih terorista i špijuna koje su vrbovale strane obavještajne službe, posebno, kako je to ustvrdio bivši ministar sigurnosti, hrvatska SOA. Zar nas se takvih ne trebaju plašiti bliži i dalji susjedi, posebno oni s kojima bismo trebali bratski živjeti i graditi državu?!
Naravno da nismo takvi. Ali sve je stvar percepcije. Takva percepcija bosanskih muslimana je kobna po nas i naš islam. I to je danak sektaškog sukoba koji tinja u islamskom svijetu. A pošto su protagonisti tog sukoba Iran i Saudijska Arabija, onda se to prenosi i na geopolitički plan gdje velesile Rusija i Amerika drže jednu od sukobljenih strana. Tako Amerikanci diljem svijeta djeluju protiv iranskih šiija, a protežiraju, bez obzira na njihov teror, prosaudijske vehabije.
Takva se geopolitička slika preslikala i na Bosnu. Zato, mi bosanski muslimani, nemamo šanse da dođemo do riječi i ispovijedamo svoj islam i sa time i svoju Bosnu.
Sektaški međumuslimanski sukob nije od jučer i on traje skoro jedan milenij. Taj sukob su bosanski muslimani na najislamskiji, bratski način bili prevazišli. Sa suzama u očima možemo prelistavati (alhamijado) književnost i osjetiti kakvom je snagom duha islama Bosna tada buktila.
Da smo sami iznalazili svoj put za očuvanje Bosne i našeg islama u njoj, Bog bi nas uputio da donesemo adekvatne zakone, kao Đukanović, i da ostvarimo dijalog sa katolicima i pravoslavcima.
Potom, nikad ne bismo dozvolili da prihvatimo srednjovjekovni dinastički oblik vladavine, pa da dozvolimo neko samo zato što je nečiji sin stoluje kao vođa nacije i kocka se sa državom, potom izda i nas i naše žrtve za tužbu BiH protiv Srbije, jer to nije ni islamski, niti demokratski princip na kojima savremene nacije biraju svoje vođe.
Pošto smo to sebi dopustili i prepustili drugima da odlučuju u ime nas i postavljaju nam sebi odane vladare, moramo shvatiti da je logičan kraj te pogreške takav da se sa sinom osnivača nacionalne bošnjačke stranke (SDA) gasi i stranka, jer sadašnji lider nema biološkog nasljednika. Neki potezi Bakira Izetbegovića, posebno njegove supruge Sebije kad je kadrovska politika u pitanju ukazuju na to da se i sam sprema na takav potez. Svjež primjer te politike je izjava jednog SDA-ovog prirasta „zelenih termita“ koji je napisao da je Dodik „mila majka“ za Dinu Konakovića i ostale bošnjačke „petokolonaše“. SDA je postala rasadnik ovako zatucanih političkih retardusa koji će je razoriti.
Ali i bez toga, Izetbegović odavno ne upravlja svojim životom niti samostalno donosi „svoje“ odluke, već neko drugi. Njegovo je, nažalost, da upravlja samo sa nama.
Da bi politički ambis bio potpun, svojom podrškom Izetbegoviću stranci su obezglavili opoziciju kada su „zavrnuli ruke“ Željku Komšiću i Fahrudinu Radončiću i primorali ih da prihvate „ispruženu ruku“ Izetbegovića. Ne može se reći da stranci nisu imali dobre namjere da ojačaju blok koji će se suprotstaviti Čoviću i Dodiku, ali u konačnici to je rezultiralo veoma negativnim raspoloženjem njihovih razočaranih glasača. Nijedan od njih se politički neće moći oporaviti od toga. Ostaje u igri još Bh. blok. Ali, to je sve u povoju sa vrlo neizvjesnim ishodom. Zato se može reći da je bosanski, ili(ti) bošnjački antisecesionistički blok pred kapitulacijom.
(The Bosnia Times)
