Odjednom Jasenovac postaje centralna tema ovdašnje kinematografije a da prije toga više od sedam decenija nije snimljen nijedan igrani film o njemu.
Reditelj Predrag – Gaga Antonijević je već za film na temu ovog stratišta dobio konkretnu novčanu podršku Filmskog centra Srbije, a u srijedu su ministar kulture Srbije i reditelj Emir Kusturica najavili mogućnost snimanja filma na temu Jasenovca. U tom nizu je i Lordan Zafranović, koji je na pragu da konačno realizuje davnašnji projekat – “Djeca Kozare”, a sada ima, kako kaže, čvrst dogovor sa srpskim državnim vrhom da snimi još jedan film o Jasenovcu i već skoro dvije godine je u pripremama za ovaj projekat.
Najuporniji je bio upravo Lordan Zafranović, koji je godinama uzalud pokušavao da snimi „Djecu Kozare“, film o spasavanju srpske djece iz tog logora, a mnogi kažu da je scenario, sada već pokojnog Arsena Diklića, nešto najbolje što je ikad napisano na tu temu. Ipak, Zafranović je dva puta odbijan od Filmskog centra Srbije, posljednji put prošle godine, zbog čega je predsjednik Konkursne komisije reditelj Žarko Dragojević podnio ostavku. Ništa bolje sreće nije bio ni glumac Tihomir Stanić, koji je deset godina pokušavao da snimi film na temu Jasenovca, čak je i započeo snimanje u Inzbruku, ali sve je na tome ostalo. Kao da je neka nevidljiva sila sve ove godine sprječavala filmsku obradu Jasenovca, a sve je bilo tu: velika i tragična tema; odlični reditelji i kvalitetni scenariji, nije falilo ni novca, ali do realizacije nije došlo. Zašto?
Radoslav – Rale Zelenović, istoričar filma, kao jedan od razloga vidi nemar naše kinematografije prema velikim istorijskim temama:
– O Prvom srpskom ustanku je snimljen film 1911. i poslije smo čekali sedamdeset godina da ga nađemo. O Prvom svjetskom ratu je snimljen izuzetno mali broj filmova s obzirom na veličinu teme i na broj filmova koji je snimljen o Drugom svjetskom ratu. Bilo je tu pomalo politike, autorskog straha i toga da smo se klonili velikih istorijskih tema. Tako je bilo i sa Jasenovcem. Ne postoji izgovor zašto nije snimljen film o Jasenovcu. Sve za šta je postojala politička volja da se napravi je napravljeno i da je neko rekao „pravi“, napravilo bi se i ovo. Taj film je trebalo i treba napraviti, i sada ne bismo smjeli da dođemo u situaciju da najavljeni projekti ne budu realizovani – kaže Zelenović.
I njegov kolega Božidar Zečević krivca za „bunkerisanje“ ove teme vidi u politici i političkoj potrebi da se o tome što manje govori.
– Dubokoj državi u Srbiji ne odgovara film i istina o Jasenovcu. Mogu filmovi sa okolišnim temama, ali nikako o Jasenovcu. Istina se krila u Titovoj Jugoslaviji zbog snaga kojima nije odgovarala i ona se i dalje krije jer te iste snage sada žive u nekim drugim oblicima. Ta istina je teška i baca veliku sjenku na jugoslovensku državu od oslobođenja pa naovamo. Nešto mijenja to što se sad javljaju razni autori s idejama da naprave film o Jasenovcu, ali nisam siguran da će od toga nešto biti. Pitam se zašto do sada Lordan Zafranović nije dobio pare i društvenu podršku za film „Djeca Kozare“ jer je taj scenario nešto najbolje što sam pročitao u životu i nudi izvanrednu mogućnost da se Jasenovac razumije. To što Lordan do sada nije dobio sredstva je vrlo nesuptilan i rječit odgovor te duboke države šta o tome misli. Dok se ne realizuje taj scenario, dotle neće biti filmske istine o Jasenovcu – zaključuje Zečević.
Reditelj Predrag – Gaga Antonijević napominje da je istorijski svaka vlast do sada imala stav kako “nije trenutak” za film o Jasenovcu.
– Pristajali smo da prokažemo sebe da ne bismo pokazivali na one druge. Srećom, sada su se okolnosti promijenile i u tome je naša najveća šansa, ali i najveća muka. Ulazeći u prvi, a praktično nulti film na temu Jasenovca, osjećam da to treba da bude svjedočenje o tome kako su nas ubijali. To dugujemo žrtvama. A neka u osmom filmu neko ispriča kako su nas tu i tamo pomalo i spasavali. Nikome ovim filmom nećemo ništa objašnjavati, jer svi sve znaju. Što je najgore, i mi znamo i ne zaboravljamo – kaže Antonijević.
Da je Jasenovac držan po strani u ime viših interesa, smatra i istoričar Mile Bjelajac.
– Jugoslavija je dva puta bila zemlja pomirenja: poslije Prvog svjetskog rata i poslije Drugog svjetskog rata. A pomirenje i pokušaj da se izgradi zajednički kolektivni identitet, nažalost, ponekad se ostvaruju po cijenu ćutanja o negativnim stranama iz zajedničke prošlosti. Tako je to bilo i sa Jasenovcem – napominje Bjelajac.
Da nešto nije u redu sa tom temom, prvi se na svojoj koži uvjerio slavni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović, koji je prije nego što je ušao u priču o “Deci Kozare” napravio odličan dokumentarni film “Krv i pepeo Jasenovca”, jedan od četiri dokumentarca snimljena o onome šta se tamo događalo.
– Kad se film pojavio, doživio sam razne reakcije. Film je bio jedan od naših kandidata za Oskara, a onda ga je visoki hrvatski partijski funkcioner Josip Vrhovec povukao iz konkurencije. Bio je to skandal koji nije mirisao na dobro. Ljudi su zazirali od te teme jer su bila podijeljena mišljenja, počev od broja žrtava pa nadalje. U mom dokumentarcu nije pominjan broj žrtava, pa opet nisu bili zadovoljni ni Srbi ni Hrvati. Zapravo, ono što se događalo oko tog filma bilo je jedno upozorenje autorima da im je bolje da se u to ne petljaju. Ostalo je na samim autorima da u to uđu i da se s time nose na sopstveni rizik. Ja sam taj koji je to pitanje filmski otvorio i nadam se da ću ga zatvoriti. Probaću da kroz taj film napravim katarzu, ako ona već nije napravljena u ovim ratovima koji su bili – kaže Zafranović. On napominje da je možda i bilo treme kod autora da se u to upuštaju.
– Vjerovatno je bilo i toga. Prvo, morate imati izuzetnu odgovornost, što podrazumijeva ozbiljnu dokumentaciju i saradnike koji će vam pomoći da istina izađe do kraja i da ne bude prigovora na autentičnost – ističe Zafranović, i kaže da ga ova tema opsjeda i kao filmskog autora i kao čovjeka:
– Jasenovac je u odnosu na zloglasne logore u Njemačkoj ili Poljskoj nekako ostao po strani i u drugom planu, mada je po svojoj masovnosti i po surovosti možda bio i strašniji od tih logora. Svaka istina može da doprinese spajanju. Meni do danas nije jasno da niko od hrvatskih i jugoslovenskih vlasti tamo nije klekao i zatražio oprost, kako je to napravio Vili Brant. To se očekuje i bez toga neće biti nekog pomirenja – zaključuje Zafranović.
Možda sada kada su sa tri strane najavljeni filmovi o Jasenovcu, uspije bar jedan da bi se konačno prekinulo to filmsko ćutanje o ovoj velikoj i bolnoj temi naše prošlosti. Ako ništa, dugujemo to hiljadama nevinih ljudi čije su kosti tamo ostale.
Zafranović snima film o Jasenovcu
Lordan Zafranović, u dogovoru sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i premijerkom Anom Brnabić priprema veliki filmski spektakl, igrani film o Jasenovcu.
Zafranović je za „Blic“ potvrdio da su pripreme u toku i traju već dvije godine s poznatim književnicima, istoričarima i profesionalnom internacionalnom filmskom ekipom, koja okuplja umetnički kadar sa prostora cijele bivše Jugoslavije i šire.
– Prije skoro dvije godine smo bili pozvani iz vrha rukovodstva Srbije i oni su mi ponudili da napravim film o Jasenovcu, jer je to moja tema na kojoj godinama radim. Postignut je čvrst dogovor, no još čekamo operativni ulazak u projekat, znamo da često politika ide drugim putevima od naših puteva umjetnosti. Ovaj film bih radio nakon što konačno snimim “Djecu Kozare”. “Deca Kozare” su spremna za realizaciju i biće koprodukcija između Srbije, Hrvatske, Češke i Engleske, a za novi film o samom Jasenovcu dovršavamo scenario. Pored više knjiga na koje smo se oslanjali, jedna od glavnih je bila knjiga dr Ive Goldštajna o Jasenovcu – kaže Zafranović.
Deveti krug
Moglo bi se reći da je, makar posredno, snimljen jedan igrani film o Jasenovcu. Radi se o filmu “Deveti krug” iz 1960. godine, slovenačkog reditelja Franca Štiglica, ali se tamo ne pominje eksplicitno Jasenovac, već se radi o nekom logoru u NDH-a na dva sata od Zagreba. Scenario je pisala zagrebačka novinarka Zora Dirnbah, koja je i sama proživjela iskustvo holokausta – u Jasenovcu joj je stradao dio familije. Taj film je prije desetak godina ponovo prikazan na hrvatskoj televiziji, ali u sitne noćne sate.
(Blic)
