PIŠE: Saša Bižić
Na političkoj sceni RS u protekle dvije i po decenije viđen je čitav niz ekscentričnih pojava. Neke su tek eho metoda ranije oprobanih u većim i razvijenijim zemljama, druge su potpuno originalne i autohtone. Postoji i treća vrsta neuobičajenih fenomena, onih koji su tek u povojima, poput spremnosti stranačkih vedeta da sebi pripreme „rezervne položaje“, gdje će se povući ukoliko im pozicije u prethodnim partijama budu oslabljene ili bar nezadovoljavajuće.
Pri tome, nije riječ o direktorskim i sličnim pozicijama, već baš o mjestima unutar stranačkih hijerarhija, ali i potencijalnim alternativama, ako stvari „krenu po zlu“.
U danima iza nas, u fokusu javnosti u Srpskoj prvi put se, nakratko, našao takav slučaj. U više navrata pojavile su se teze da je Draško Stanivuković, poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS, na specifičan način povezan sa pokretom „Bolje“, organizacijom formiranom 16. aprila ove godine u Banjaluci. Nakon osnivačkog skupa u Banskom dvoru jasno je saopšteno da je riječ o političkoj stranci, a ne o nevladinoj organizaciji, zbog čega je bilo logično očekivati da će se „Bolje“ pojaviti na glasačkim listićima u oktobru. Ipak, iako je čitavih pola godine bilo sasvim dovoljno uglavnom mlađoj populaciji iz tog pokreta da se pripremi za izbore, to se nije dogodilo. Osim nekoliko sporadičnih pojavljivanja u medijima, ove mladiće i djevojke mimoišla je partijska groznica, pa su poslije 7. oktobra fotografije osnivača sa Stanivukovićem, nastale tokom inicijalnog okupljanja u aprilu, dobile drugačiju konotaciju od puke naklonosti između generacijski bliskih i vrijednosno sličnih osoba.
Naime, u rukovodstvu pokreta koji je, kako tvrde osnivači, već u startu imao oko 500 članova, nije bilo partijski izraubovanih imena. Po izvjesnoj prepoznatljivosti, izdvojila su se dva mlađa čovjeka – Igor Kremenović, predsjednik banjalučke humanitarne organizacije „Budimo ljudi“, te Ivan Begić, aktivista iz Prijedora. Upravo je nevladin sektor njihova kopča sa Stanivukovićem jer je, ne treba zaboraviti, on u pretpolitičkim danima utemeljio NVO „Budi DRUGačiji“. Ipak, energične najave na početku, a onda iznenađujuća pasivnost, dale su povod i Stanivukovićevim simpatizerima i političkim konkurentima da zaključe – pokret „Bolje“ postoji samo da bi Draško imao gdje da pređe ako se unutrašnji procesi u PDP-u ne budu odvijali u skladu s njegovim političkim ambicijama.
Stanivuković ipak istrajava na negiranju svih varijanti koje ga izmještaju van PDP-a – osim onih koje povremeno sam plasira, u javnim nastupima sa određenom dozom dvosmislenosti.
– U pokretu Bolje jesu moji zaista bliski prijatelji koji vjeruju u ono što radim. Razlog zbog kojeg su osnovali taj pokret jeste to što oni prave razliku između onog što ja radim i djelovanja PDP-a. Jednostavno, smatraju da imam drugačiju osobnost, da sam različitog kova. Dakle, prema njima i Restartu imam apsolutno pozitivan odnos, podržavam sve nove ideje. Međutim, to ne znači da kalkulišem. Nemam nikakav rezervni plan. Šta će mi takav plan, pored armije sa više od 20 000 glasača, koliko sam imao na posljednjim izborima – kaže Draško Stanivuković, novoizabrani predsjednik Gradskog odbora PDP-a u Banjaluci.
On ističe da je važnija ideja koju nosi nego to da li će ona biti prezentovana pod nazivom sa tri ili četiri slova. Sagovornik SrpskaCafea dodaje da je njegova lojalnost PDP-u nesporna dok god je ta partija vjerna svojim temeljnim načelima. Upitan da li je klub PDP u NSRS odstupio od tih principa kada je bio uzdržan prilikom glasanja o Radovanu Viškoviću, iako su se izjasnili protiv sastava nove vlade RS, Stanivuković objašnjava:
– Razgovarao sam sa Borenovićem i Crnatkom i iznio stav da trebamo pojačati nastup, jer je poznato da ja i Jelena Trivić imamo tu pozitivnu agresivnost. Tačno je da smo trebali glasati i protiv Viškovića, ako smo opozicija. Ja bih to i učinio da sam bio u sali u tom momentu, ali sam tada bio na trgu. U svakom slučaju, u PDP-u postoji unutrašnja demokratija i možemo da se razlikujemo. Ne osuđujem ljude iz stranke koji su bili uzdržani prema Viškoviću, smatrajući da mu, kao privredniku, treba dati priliku. Ali, ja ne mislim tako i vjerujem da je rezervu i prema njemu trebalo pokazati odmah – kaže on.
Osim pokreta „Bolje“, Stanivuković se povezuje i sa odbornicima s kojima je opoziciono djelovao u Skupštini grada Banjaluka. Na teze da je, zbog činjenice da nije otvoreno stao na čelo pokreta „Bolje“, razočarao tandem disidenata iz NDP-a, koji su bili spremni da mu se pridruže, on odgovara da nema nikakvog pogoršanja odnosa.
– Ja, Mirna Savić – Banjac, Saša Lazić – Medo, a takođe i Aco Petković iz SDS-a, nikad nismo bili bliži. Smatramo jedni druge saborcima i apsolutno smo se izdigli iznad stranačkih okvira. Nastavljamo da se međusobno podržavamo. Tačno je da oni još razmatraju kako će nastaviti da djeluju, da li će formirati nezavisnu listu ili možda prići PDP-u, ali im je najvažnije da im se ne ponovi bruka sa NDP-om, a pri tome jasno podržavaju moju kandidaturu za gradonačelnika – kaže Stanivuković za Srpska Cafe.
On zaključuje da su neutemeljene i spekulacije o njemu i Restartu, koje obuhvataju širok raspon teorija, od toga da je u svađi sa Stefanom Blagićem, do toga da upravo on stoji iza kritika Restarta na račun vodećih PDP-ovaca.
– Moji i Blagićevi odnosi su najpozitivniji mogući. Ako o nečemu i imamo različita razmišljanja, to ne mijenja situaciju da stremimo istom cilju. Takođe, i on, kao i Mirna, Medo i Aco, podržavaju moju kandidaturu za gradonačelnika Banjaluke. Puno je tih priča o meni, koje nisu tačne, uključujući i one koje širi Njegoš Tomić, da ću ja navodno biti jedan od tri SNSD-ova kandidata za gradonačelnika, uz Igora Radojičića i još jednog. To je apsolutno netačno, ali mu ne uzimam to za zlo. Svoj sam čovjek, na strani opozicije i protiv Milorada Dodika. Svi koji mislimo suprotno od vlasti, moramo se držati zajedno – zaključuje Stanivuković.
Pored opservacija o Stanivukoviću, politička dešavanja u RS u finišu 2018. dala su povod i za nezvanične procjene o budućem pozicioniranju još jedne osobe, Drage Kalabića, upravo isključenog iz SNSD-a. Od momenta kada je Kalabićevo višegodišnje udaljavanje od matične stranke kulminiralo, prvo smjenom sa funkcije rukovodioca u prnjavorskoj radnoj jedinici „Elektrokrajine“, a zatim i isključenjem iz SNSD-a, ključna nedoumica više nije bila – da li će narušeni odnosi biti izglađeni, kao više puta do tada. Umjesto toga, među akterima i posmatračima političkog života u RS uslijedile su neformalne procjene o budućem jatu kojem će se Kalabić prikloniti. Neočekivano, kada je u pitanju ovaj prilično „nedisciplinovan“ i svojeglav političar, od njega se može čuti tek striktni legalizam, ali i djelimična lojalnost prema dosadašnjoj opciji. Ne, naravno, što se tiče njegovih kritičkih opaski o političkom smjeru SNSD-a, već kada je riječ o potencijalnoj promjeni dresa.
– O mom isključenju iz stranke saznao sam preko medija. Još ništa nisam zvanično dobio. Kada se to dogodi onda ću odlučiti šta i kako dalje. Vjerovatno ću tada sazvati i konferenciju za novinare na kojoj ću govoriti o razlozima isključenja – rekao je Kalabić.
On tvrdi da trenutno nema namjeru da pristupi bilo kojoj drugoj političkoj stranci, niti je, dodaje, od drugih partija dobio ponudu da pređe u njihove redove.
– Nisam ni “papak”, ni “preletač”. Oduvijek sam slijedio principe i tako ću se ponašati i u ovoj situaciji – kaže Kalabić.
Na ovom mjestu dolazimo do ključne razlike između Kalabićeve i Stanivukovićeve situacije. Jer, najčešća od već pomenutih konstrukcija o načinu na koji će se Drago Kalabić „prestrojiti u hodu“ nije podrazumijevala osnivanje paralelne organizacije „na čekanju“, već njegov povratak u DNS, koji je napustio i zamijenio SNSD-om prije više od 10 godina.
Štaviše, Kalabić je početkom prethodne decenije, za vrijeme koalicione vlade SDS-a i PDP-a, kao adut tada opozicionog DNS-a, bio jedan od najzapaženijih govornika u NSRS. U toku 2017, kada su njegovi odnosi sa SNSD-om već ušli u hladnu fazu, nagoviještavala se mogućnost ulaska u poslanički klub PDP-a. Sada dominira uvjerenje da bi povratak u „staro jato“, suočeno sa defanzivom zbog razlaza Marka Pavića sa DEMOS-om Nedeljka Čubrilovića, bio optimalan „plan B“ za Kalabića. Ali, on uopšte nije impresioniran nekadašnjim kolegama, a posebno ne načinom njihovog reagovanja na tretman koji imaju od SNSD-a.
– Za DNS je pitanje zašto su pristali na te ponižavajuće uslove. Ali, smatram da je sve što se desilo u vezi s tim neviđeno licemjerje i to se više ne može nazvati strankom. To su sada družine bez identiteta, bez političkog programa i utemeljenja u biračkom tijelu. I više ne možemo govoriti o ozbiljnim političkim opcijama s kojima bismo razmjenjivali argumente. Ono što je DNS sebi dozvolio, neviđeno je u modernom političkom životu – šokiran je Kalabić.
Krug političara koji bi mogli da razmotre „rezervne položaje“ za sada zatvara nekoliko osoba koje, trenutno, ćute kao zalivene o vlastitim namjerama. Prije svih, tu je Krsto Jandrić, koji još nije načinio korak od NDP-a ka PDP-u, kakav najavljuju dobro obaviješteni izvori. Zanimljiva je i situacija sa Natašom Trifković, poslanicom SNSD-a iz Istočnog Sarajeva, jedinom iz ovog kluba koja, nekim čudom, nije glasala za Radovana Viškovića tokom izjašnjavanja o novoj vladi u NSRS. Konačno, tu je i Milan Tubin, nevjerovatni „maher“ iz SDS-a, koji činjenicu da se nije izjasnio protiv Viškovića sopstvenoj „bazi“ iz Prijedora pravda neodložnim odlaskom u toalet, pri čemu „zlobnici“ vjeruju da je na toj lokaciji sigurno razrađivao lično pozicioniranje unutar jedne od stranaka vladajućeg bloka.
Takvih problema nemaju u Italiji, državi u kojoj su „rezervni položaji“ sasvim legitiman način političkog djelovanja, bez potrebe za bilo kakvom konspiracijom. Desnica sa Apeninskog poluostrva tome otvoreno pribjegava, pa je Mateo Salvini, vicepremijer i lider trenutno najpopularnije stranke u ovoj zemlji, Lige sjevera, prije par godina formirao stranku „Mi sa Salvinijem“ (Noi con Salvini). To je učinio da bi imao gdje da pređe ako eskalira stalno tinjajuće nezadovoljstvo separatističkog krila Lige, usljed njegovog zaokreta ka italijanskom unionizmu i proširenju partijske infrastrukture na omraženi jug Italije. Isto tako, Đorđa Meloni, šefica izrazito desne parlamentarne stranke Fratelli d Italia (FdI, Braća Italije), osnovala je uporednu organizaciju „Terra Nostra“ (Naša zemlja), sa potpuno istim namjerama kao Salvini.
Ali, ovakva iskustva do sada nisu bila interesantna političkim avanturistima u RS. To se može promijeniti tek u drastičnim okolnostima, kakve je, recimo, nagovijestio Drago Kalabić, najavljujući da će prelazak Milorada Dodika na funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH značiti i „teške odluke“, odnosno njegov politički zaokret koji se nimalo neće dopasti nacionalno orijentisanom glasačkom tijelu lidera SNSD-a. Ako se ispostavi da je „slobodni strijelac“ iz Prnjavora u pravu, nema potrebe za otkrivanjem „tople vode“, pošto rezervni položaj za šefa trenutno najsnažnije stranke u RS odavno postoji. Riječ je o blaženopočivšem Savezu reformskih snaga. U bh. filijali stranke posljednjeg predsjednika vlade SFRJ Ante Markovića, koja je sa velikim očekivanjima osnivača nastala 1990, da bi se raspala po etničkim šavovima kada je počeo rat, tada su zajedno bili Dodik, kasniji čelnici SDS-a i SP-a Dragan Kalinić i Živko Radišić, zatim Emir Kusturica, Goran Bregović i Nele Karajlić, ali i Abdulah Sidran, Zdravko Grebo i ratni gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić. Pa, kada je već tako, ukoliko se prvi u ovom nizu bivših reformista okrene prema evroatlantskim umjesto srpskih integracija, biće dovoljno samo da reanimira nekadašnji projekat, a zatim vrati u njega više od pola funkcionera i članova koji su ostali s druge strane međuentitetske linije. Brisanje prašine je uvijek bilo jednostavnije od kupovine novog rama za likove sa starih slika.
(srpskacafe.com)
