PIŠE: Saša Bižić
Nakon opštih izbora, 7. oktobra, unutar dva bloka u Republici Srpskoj dominiraju različite emocije, s kojima njihovi ključni, ali i prosječni akteri dočekuju finiš ove sezone, obilježene odmjeravanjem snaga na glasačkim mjestima.
Većina funkcionera, članova i birača stranaka iz opozicionog SZP-a najradije bi narednu, 2019. godinu dočekali uz gorku čestitku: „Srećna nova 1948“. Za ovu varijaciju na sarkastičnu dosjetku iz ranih dana socijalističke Jugoslavije uporište bi pronašli u strepnjama da će vladavina Milorada Dodika u RS, kao u slučaju Josipa Broza u FNRJ/SFRJ poslije razlaza sa Staljinom, biti doživotna. Osim toga, zbog obeshrabrenosti usljed nepovoljnih izbornih rezultata, dijeli ih samo korak od uvjerenja da će dosadašnji predsjednik RS i budući srpski član Predsjedništva BiH, poput Tita nekada, uskoro početi da šalje neistomšljenike u jedinu evropsku prašumu, Perućicu, ili neku sličnu ovdašnju verziju famoznog Golog otoka na Jadranu.
S druge strane, na prelazu iz predstojećeg 31. decembra u 1. januar, u partijama vladajuće koalicije, i stratezi i aktivisti vremeplov bi sa najvećim entuzijazmom usmjerili prema godini u kojoj su bili u punom političkom naletu, pa bi njihove razmjene želja pratila poruka: „Srećna nova 2010“. Osim izobilja mandata i funkcija na svim nivoima, ovaj period je u trouglu SNSD – SP – DNS zapamćen i po novembarskom potpisivanju sporazuma o zajedničkom djelovanju sa SDS-om, što im je, bar u zajedničkim institucijama, omogućilo popriličan predah u nadgornjavanju sa političkim konkurentima. Taj aranžman je potrajao do septembra 2013, a onda je neslavno propao, uz salve međusobnih uvreda, pa i niskih udaraca.
Sada je ova zamisao opet na dnevnom redu, pošto je Milorad Dodik, nakon objavljivanja izbornih rezultata, pozvao SZP na jedinstven nastup na nivou BiH.
„Formiraću srpski blok, ako ljudi iz opozicije budu željeli da rade s nama“, rekao je Dodik već 8. oktobra, iznenađujuće pomirljivim tonom, lišenim provokativnih konotacija, karakterističnih za njega.
U narednim danima, na takvu ponudu nije stigao konkretan i homogen odgovor. Naprotiv, uslijedile su pukotine u SZP-u, i to, uglavnom, po generacijskoj liniji. Mlađi opozicioni čelnici – Vukota Govedarica, Branislav Borenović i Igor Crnadak – na „prvu loptu“ su odbili bilo kakav aranžman sa „diktatorom“, kako ga je nazvao predsjednik SDS-a. Dvojac iz PDP-a mu se pridružio u rezolutnom neslaganju s takvom kombinacijom, a sva tri političara su kao prioritet označili istrajavanje na raščišćavanju izbornih neregularnosti. Tačno je, i pripadnici „starije garde“, Mladen Ivanić i Dragan Čavić, pridružili su se Govedarici i Borenoviću u verbalnom nepristajanju na „falsifikovanje volje naroda“. Međutim, paralelno sa ovakvom, prividnom podrškom radikalizmu mlađih kolega, oni su imali i gestove u znaku mirenja sa postizbornim odnosom snaga. Ivanić je autorskom tekstu za beogradski NIN, bez obzira na krupne zamjerke na sam izborni proces, na indirektan način, priznao rezultate glasanja. Pri tome je čak načinio krupan gaf, koji ne liči na ovog opreznog političara, upuštajući se u besmislene, pa i uvredljive generalizacije o „urbanom stanovništvu koje podržava opoziciju i seljacima koji su uz vlast“. I Čavić je u samostalnim postizbornim istupima povukao „ručnu kočnicu“, pošto je izrazio zadovoljstvo zbog činjenice da je “sve ono što se najvaljivalo o nekakvim neredima demantovano u izbornom danu, dan prije i poslije izbora“.
Kako god, Govedarica i Borenović su unutar same opozicije, bez obzira na podršku još mlađih snaga – personifikovanih u Drašku Stanivukoviću, Adamu Šukalu i Jeleni Trivić – ostali prilično usamljeni u pokušaju da se na Trgu Krajine, na tragu „Pravde za Davida“, zakotrlja „narodni protest protiv izborne krađe“. Posebno je predsjednik SDS-a bio izložen (ne)očekivanim udarima, i to ne s druge strane međublokovske linije u RS, već, prije se može reći, s leđa. Čak četiri visokopozicionirane osobe iz SDS-a, u manjoj ili većoj mjeri, dale su do znanja Govedarici da ne smatraju kako Dodikovu inicijativu treba tek tako ignorisati. Prvo je to učinio Obren Petrović, zatim Milovan – Cicko Bjelica, nakon njega Mićo Mićić, a na kraju i Mirko Šarović. Osim toga, svi oni su – više Govedarici, a manje lideru SNSD-a – poručili da su nezainteresovani za ulične akcije i bilo kakve pokušaje promjene skora na izbornom semaforu na takav način.
Dok se Vukota suočava sa spoznajom da istinsku „Prvu SDS“ nisu predstavljali formalni vlasnici ove etikete na proteklim izborima, Radomir Lukić i Gojko Kličković, već preostali veterani u vrhu njegove stranke, nije na odmet osvrnuti se na efekte izjašnjavanja tog kvarteta. Činjenica da je čestitkom Dodiku i pratećim vokabularom, u tom smjeru led probio Obren Petrović, sigurno ne ide u prilog ideji o jedinstvu. Jer, riječ je o figuri koja je van dobojske regije – gdje redovno pobjeđuje na izborima, o čemu postoje različita tumačenja – izrazito nepopularna, bilo da je riječ o poklonicima njegove političke opcije, ostatku opoziciono usmjerene populacije ili o ne baš oduševljenim simpatizerima vladajućeg bloka. U svakom slučaju, nakon salve gneva koja se sručila na Obrena, „starom liscu“ sa Romanije Cicku Bjelici bilo je jednostavnije da potegne određene argumente, koji su, bar sa stanovišta elementarne političke logike, suvisliji od Petrovićeve puke snishodljivosti prema pobjednicima.
“Republici Srpskoj je potreban zajednički nastup svih srpskih predstavnika, ne samo na nivou BiH, već i u RS. Ako se uđe u bilo kakve razgovore, a lično jesam za razgovore sa svima, sve sa ciljem stabilnosti Srpske, treba imati na umu cijeli paket – i nivo Republike Srpske i distrikt Brčko i nivo BiH i lokalne zajednice”, pojasnio je Bjelica, navodeći dimenziju koja bi mogla da bude i prvi ozbiljniji kamen spoticanja u čitavoj konstrukciji.
Naravno, prije fokusiranja na tu prepreku, nije na odmet pomenuti momente koji ovoj ideji idu u prilog. Bez obzira na trenutne zakovitlane strasti, malo ko će, sa minimumom nacionalne odgovornosti, i na terenu i na tribinama ovdašnjeg političkog stadiona, osporiti hipotetičko pozitivno dejstvo usaglašenog nastupa srpskih političara na nivou BiH. Iako se na osnovu kraćih ili dužih perioda zatišja može steći drugačiji utisak, koncepcija centralizovane BiH – bilo da je plasirana iz Sarajeva ili Brisela i Vašingtona – sasvim sigurno nije presahnula, a čvrst i monolitan odgovor stranaka sa sjedištem u RS, u takvim situacijama, naprosto se podrazumijeva. Ovaj projekat ne mora da ima samo defanzivnu ulogu, jer, osim prepreke za pokušaje unitarizacije, može da bude i pokretač procesa decentralizacije, u okolnostima kada je to realno.
Međutim, sve ove kategorije, nažalost, više se odnose na idealne Srbe, kakve je teško pronaći u stvarnosti. Naspram takvog scenarija, oni koji žive između Novog Grada i Trebinja dugi niz godina prinuđeni su da gledaju poteze sunarodnika iz vlasti i opozicije koji su veoma daleko od savršenstva. Pred dobronamjernim posmatračima političkih kretanja među običnim smrtnicima iz, recimo, Kostajnice, Dervente, Lopara ili Han Pijeska, u trenu će se naći čitav niz otežavajućih okolnosti koje u startu bacaju sjenku na ovaj poduhvat.
Prije svega, jednom je već isproban. Tada jeste solidno funkcionisao u domenu glasanja protiv inicijativa čija je suština bila u prenosu nadležnosti, ali se otužno stropoštao na terenu na koji je u proteklim danima ukazao Milovan Bjelica. Jer, ispostavilo se da je svaka priča o srpskom jedinstvu iluzorna ako ne podrazumijeva „paket“, kako ga je nazvao načelnik opštine Sokolac. Zaista, nema te sile koja će na duže staze očuvati saglasnost o nacionalnim interesima na bh. nivou, ako je u entitetskim ili lokalnim strukturama na djelu klasična matrica vlast – opozicija, sa svim žestokim sukobima koje ona kod nas nosi.
Da li je prvi čovjek vladajuće stranke u RS zainteresovan da „po dubini“ podijeli poluge upravljanja sa SDS-om, možda i drugim opozicionim partijama? Teško, a i sam je dao do znanja da se ponuda odnosi samo na nivo BiH. Da li su opozicione stranke iz Srpske došle do saznanja da je bilo pogrešno ući u Savjet ministara u mandatu koji upravo ističe? I da li su shvatile da je to što su, kao skupštinska manjina unutar RS, postali dio parlamentarne većine u BiH, najveću štetu nanijelo upravo njima? Odgovor je opet negativan, mada je od početka bilo krajnje očigledno da će gotovo svaka garnitura u Banjaluci, po definiciji, nemilice urnisati srpske strukture u Sarajevu ukoliko dolaze iz konkurentskog bloka, i da će ih bespoštedno mrviti po oprobanom mehanizmu „patriote – izdajnici“. Što je aktuelna vlast u RS, kao što znamo, i činila.
Konačno, kada se stigne do konkretnih ljudi i brojeva, postaje jasno da prijedlog da se formira srpski blok u BiH, u formi u kojoj je nagoviješten, u suštini, ne podrazumijeva nikakve spektakularne, velike zamahe, već minimalna politička pomjeranja i zaokrete svega nekoliko osoba.
„Nama treba tamo deset glasova, deset srpskih glasova iz RS, jer kad imate 10 glasova, ne može vam više niko nametnuti nijednu odluku. A šta znači deset srpskih glasova? To znači, kada se glasa, da bi zakon prošao, mora da bude 22 glasa, u čemu je i pet glasova iz RS. To je takozvano prvo čitanje. A možeš da taj zakon staviš ili da ga srušiš ako u drugom čitanju koje je obavezno imaš 10 glasova”, rekao je Milorad Dodik.
Prema dosadašnjim, preliminarnim podacima, SNSD će u Predstavničkom domu Parlamenta BiH imati šest mandata, odnosno pet njihovih i jedan kompenzacioni, koji će pripasti savezniku, Nenadu Stevandiću iz Ujedinjene Srpske. SDS će imati tri poslanika – Mirka Šarovića, Obrena Petrovića i Dragana Mektića. PDP će, najvjerovatnije, biti zastupljen sa dva predstavnika, Branislavom Borenovićem i Mirom Pekić. Od 14 mandata iz RS, jedan pripada Adilu Osmanoviću iz SDA, tako da će preostala mjesta dobiti Jakov Galić (SP) i Dragutin Rodić (DNS).
Dakle, da bi se ostvario Dodikov naum o 10 ruku u Parlamentu BiH koje jednako glasaju prilikom svih krupnih izazova, nedostaju mu još četiri poslanika, pošto ih već ima šest sa liste SNSD-a, dopunjene Stevandićem. Budući da su Petrović, a malo opreznije i Šarović, već potvrdili da su raspoloženi za sporazum, te da nisu na istom fonu sa Mektićem, koji je unaprijed poručio da će ga biti „teško ubijediti“ da je savez sa Dodikom ispravna stvar, to je već osam poslanika. Učešće socijaliste Galića je nesporno, a ako ne eskaliraju tenzije na relaciji SNSD – DNS unutar RS, ni Dragutin Rodić neće „iskakati“ iz ove računice. Znači, samo bi sa Mektićem – a za sada i sa Borenovićem i Pekićevom, mada i iz PDP-a ima raznih poruka „između redova“ – ovakav aranžman bilo komplikovano postići. Mimo njih, Dodikovih famoznih „10 ruku“ već se naziru.
U takvim okolnostima, biće irelevantno kako će se o čitavoj ponudi izjasniti Glavni odbor SDS-a, što je nakon posljednje sjednice Predsjedništva ove stranke najavio Vukota Govedarica. Tim slijedom, podjednako nebitno za bilo koga van SDS-a biće i to da li će dosadašnji predsjednik ove stranke opstati na funkciji ili će na partijskoj skupštini koja, kako je rekao, odlučuje o tome, podijeliti sudbinu rashodovanih prethodnika na čelnoj poziciji.
Na taj način, RS ide u susret pomalo paradoksalnoj situaciji – prilično je izvjesno da formalnog protokola ili sporazuma o saradnji SNSD-a, poput onog iz 2010, neće biti. Bar ne u dogledno vrijeme, jer će Govedarica odgađati vjerovatni prevratnički rasplet na skupštini koliko god je to moguće. Što Dodiku, bez obzira na retoriku, čak i odgovara, jer bi ga potencijalni dolazak na lidersku poziciju u SDS-u ličnosti iz „kompromiserskog“ krila ove stranke doveo u ne baš ugodnu poziciju, da javno objašnjava zašto ne želi Cickov „paket“ i zašto smatra da varijantu sa drugim po redu „pobratimstvom“ najvećih stranaka vlasti i opozicije u RS ne treba širiti van zidova Parlamenta BiH.
Opet, to što najvjerovatnije neće biti papira sa potpisima aktera, nije prepreka da Dodikov „plan 10“ zaživi u skupštinskoj stvarnosti u Sarajevu. Sa već predočenom matematikom, koja podrazumijeva da tandem Petrović – Šarović koordiniše poteze sa osmoricom poslanika bloka SNSD – SP – US – DNS. Slobodnom strijelcu Obrenu to neće naročito teško pasti, a i Šaroviću, iako više drži do stranačke discipline u SDS-u od gradonačelnika Doboja, neće biti prvi put da „pragmatizam“ stavi iznad „krutih principa“. Nevjerne Tome mogu da priupitaju Nikolu Poplašena ko je svojevremeno dovršio njegov naprasno prekinuti mandat predsjednika RS, bez obzira na prethodne zakletve, odlučno „ne“ i ostale tričarije.
A ako nekome baš padne na pamet da u čitavom predstojećem raskoraku između „de facto“ i „de jure“ stanja potraži „dlaku u jajetu“, pa napomene da „velike koalicije“ ne idu baš u prilog njihovim učesnicima, o čemu, recimo, svjedoči i postepeni, ali kontinuirani pad rejtinga CDU i SPD-a u Njemačkoj, poslije nekoliko zajedničkih vlada, i za takve namćore postoji odgovor. Pašićevski. Da, upravo onog znamenitog državnika, Nikole, koji je, kao premijer Srbije, poslanicima u parlementu u Beogradu, na njihove kritike da se ne ponaša kao njegov tadašnji kolega u Londonu, vispreno odgovorio:
„Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja Vilijem Gledston“.
Jedan vijek kasnije, raznim „sitničarima“ u Banjaluci ili Sarajevu, ovovremeni najuticajniji političar u RS uvijek će moći da slično uzvrati, parafrazirajući Nikolu Pašića:
„Koliko ste vi Nijemci, toliko sam i ja Angela Merkel“.
(opcija.net)
