Već nekoliko mjeseci u tajnosti traju razgovori HEP-a i srpske kompanije EFT oko mogućeg preuzimanja ugljenske elektrane u blizini Doboja, piše Jutarnji list.
Iako čak i najuporniji zagovornici projekta Plomin C sve manje vjeruju kako će taj objekt ikad biti izgrađen, Hrvatska elektroprivreda ipak bi uskoro mogla u svom portfelju imati novu elektranu na ugljen. Kako ekskluzivno doznaje Jutarnji list, već nekoliko mjeseci HEP vodi ozbiljne razgovore o mogućem preuzimanju termoelektrane Stanari u Bosni i Hercegovini. Radi se o 500-tinjak miliona dolara vrijednoj elektrani snage 300 megavata s pripadajućim rudnikom, koja je prošle godine počela s radom, a u vlasništvu je kompanije EFT – srpskog veletrgovca električnom energijom Vuka Hamovića.
Mnoge dileme
Informacije o razgovorima nisu željeli komentisati ni u HEP-u niti u EFT-u, no prema informacijama koje su Jutarnjem potvrđene od dva neslužbena, ali međusobno nezavisna izvora, već je održano više sastanaka na temu moguće akvizicije između predstavnika dviju firme, a HEP-ovo izaslanstvo po toj je temi nedavno boravilo u Beogradu te posjetilo i samu elektranu. Ove informacije sigurno će pobuditi veliki interes javnosti i poslovne zajednice, ne samo zato što se radi o potencijalno najvažnijoj transakciji u elektroenergetskom sektoru jugoistočne Europe ove godine, nego i zato što se radi o poslu koji uz sebe veže mnoge dileme, od ekoloških, preko poslovnih, do čak i geopolitičkih.
Termoelektrana Stanari prva je privatna investicija u neki veliki konvencionalni proizvodni elektroenergetski objekt na području zemalja bivše Jugoslavije. Priča je počela 2004. godine kad je EFT pobijedio na međunarodnom javnom tenderu koji je Vlada Republike Srpske raspisala za odabir strateškog partnera u rudniku Stanari. Radi se o rudniku smeđeg ugljena – lignita – s procijenjenim geološkim rezervama od 88 miliona tona. Kako potražnja za smeđim ugljenom u regiji pada, EFT je odlučio na lokaciji graditi termoelektranu. Inicijalni projekt bio je da se gradi termoelektrana snage 400 megavata koja bi proizvodila oko 3 teravatsata energije godišnje. Tehnološko rješenje trebao je isporučiti francuski Alstom, a financijer projekta bila je Evropska banka za obnovu i razvoj. Ipak, kako su ti pregovori propali, EFT se okrenuo istoku te u Kini dogovorio financiranje s tamošnjom razvojnom bankom (China Development Bank), a za isporučitelja tehnologije prihvatio tamošnji Dongfang Electric Corporation. Kako su Kinezi nudili nešto stariju generaciju tehnologija od Alstoma, izmijenjen je i projekt, pa je instalirana snaga elektrane reducirana za četvrtinu, planirana proizvodnja smanjena na 2 teravatsata godišnje, a bruto efikasnost sa 43 na 38,5 posto.
Ta promjena projekta izazvala je veliko nezadovoljstvo lokalnih ekoloških udruga, koje su podigle i nekoliko tužbi tvrdeći da će elektrana – zbog korištenja zastarjele tehnologije – za dva do tri puta premašiti nivo dozvoljenih štetnih emisija koje su dopuštene temeljem pravila Evropske unije, kojih se i BiH temeljem članstva u Energetskoj zajednici mora početi pridržavati od 1. januara 2018. Ipak, temeljem službenih podataka o izvršenom testu pouzdanosti elektrane za vrijeme probnog rada, čini se kako su te slutnje, barem zasad, neutemeljene. Termoelektrana u Stanarima postigla je čak i znatno veći stepen bruto efikasnosti od planiranog (40,2 posto), a zabilježene štetne emisije (SO2, NOx, čvrste čestice) ispod su europskih limita.
Može li biti isplativo?
Veći problem elektrane, barem što se njenog aktualnog vlasnika tiče, jest ekonomski. Naime, stanje na regionalnom, pa i evropskom tržištu električne energije radikalno se promijenilo od 2008. kad je cijeli projekt koncipiran. Veliki upliv prethodno subvencionirane “zelene energije” u sistem radikalno je smanjio cijene energije na veleprodajnim tržištima, što je u problem gurnulo sve operatore konvencionalnih termoelektrana, naročito onih novih koje opterećuju visoki amortizacijski troškovi. Iako razlozi zbog kojih EFT razmatra prodaju elektrane u Stanarima nisu poznati, pretpostavlja se da je firma – koja se dominantno bavi samo trgovinom energijom – u aktuelnim okolnostima niskih cijena mučila s otplaćivanjem kredita. No, može li onda to biti isplativa investicija za HEP?
Čak i nakon provedbe vrlo kompleksnih analiza i proračuna, na to pitanje je teško dati decidirani odgovor, no evidentno je da je ta računica za vertikalno integriranu energetsku kompaniju kakav je HEP (bavi se i proizvodnjom i veletrgovinom i maloprodajom) znatno drukčija nego što je za tvrtku poput EFT-a. Tijekom posljednjih godina HEP posluje iznimno profitabilno, na hrvatskom tržištu drži dominantnu poziciju, a sve se ambicioznije širi i u susjednim zemljama. Ključni razlog tog uzleta uvelike je kompanijin proizvodni portfelj, s temeljem na cjenovno povoljnim hidroelektranama i proizvodnji iz nuklearne elektrane Krško. Ipak, svojevrsna Ahilova peta tog portfelja su kompanijine termoelektrane, od kojih znatan broj tijekom sljedećih godina izlazi iz stroja. Logična je, stoga, želja kompanije da kapacitete koji se gase zamijeni novim objektima, naročito u trenutku gdje raspolaže ozbiljnim financijskim potencijalom.
Gasi se Plomin 1
Problem je što se projekti – iz raznih razloga – sporo razvijaju. Praktičnoi svaki projekat koji HEP želi razviti suočen je s otporom javnosti i lokalnog stanovništva, čak i kada se – kao u slučaju Velike Gorice – radi o elektrani na biomasu. Firmini preostali hidroprojekti razvijaju se sporo, opterećeni kompleksom procedurom vezanom za ekološke standarde. Gradnja nove elektrane na ugljen u Hrvatskoj de facto je nezamisliva, a projekte obnovljivih izvora HEP je propustio, pa sad više nema subvencijskih kvota. Postojali su planovi o otkupu postojećih projekata od privatnih ulagača, ali nikad nisu realizovani. HEP tako trenutno ima opciju relativno brze gradnje novih plinskih kogeneracijskih elektrana u Zagrebu, Osijeku i možda Rijeci – gdje postoji i potreba za konzumom toplinske energije.
Ipak, kako prestaje okolišna dozvola za stari blok termoelektrane Plomin, izgrađen 1969., HEP ostaje bez vrlo povoljnog izvora 120 megavata bazne energije. Dakako, taj sve veći deficit u odnosu proizvodnje i prodaje energije moguće je pokriti kupovinom energije na tržištu, no to kompaniju dovodi u ozbiljan rizik gubitaka, u slučaju da neki poremećaj – poput velikih poplava od prije nekoliko godina – poveća cijene energije u regiji. Utoliko, logično je da HEP razmatra mogućnost preuzimanja neke veće konvencionalne elektrane u regiji. Hoće li to biti ona u Stanarima ipak ovisi o cijelom nizu faktora.
Generator investicija
Taj posao, naime, HEP-u nosi cijeli niz potencijalnih koristi, ali i vrlo ozbiljnih rizika. Kao prvo, kupovinom već izgrađene elektrane HEP eliminiše rizike koji proizlaze iz vlastitog razvoja takvog projekta, gdje je uobičajeno da realizacija takvih objekata kasni, a planirani budžeti se probijaju – kako se zorno prikazalo na projektu gradnje šestog bloka termoelektrane Šoštanj u Sloveniji. Ipak, kako se u hrvatskom političkom diskursu HEP često promatra kao generator investicija, sigurno će biti prigovora na ideju da se taj novac ne uloži u gradnju u Hrvatskoj, gdje bi to izazvalo multiplikacijski efekt na domaću ekonomiju.
Nadalje, evidentno je da će puno rasprave biti oko najniže moguće proizvodne cijene energije u Stanarima. Ta cijena je – vjerojatno – trenutno viša od burzovne cijene, što će mnoge nagnati na zaključak kako HEP preuzimanjem te elektrane gubi. Ipak, te proračune će se ipak morati obaviti detaljnije, posebno s obzirom na utjecaj Stanara na HEP-ovu prosječnu proizvodnu cijenu energije.
Takođe, osiguranjem još jedne bazne elektrane HEP bi mogao znatno smanjiti trenutnu svoju praksu da svoje akumulacijske hidroelektrane koristi za manje vrijednu baznu proizvodnju te znatno optimizirati njihov rad u vršnom režimu, gdje elektrana proizvodi energiju samo u trenucima kad za njom postoji potražnja na tržištu, pa je i cijena puno viša.
Treći važan aspekt mogućeg HEP-ova preuzimanja TE Stanari je ekološki. Posve je jasno da je intencija energetske politike Evropske unije postupno smanjenje korištenja ugljena, i to prvenstveno kroz kontinuirano jačanje ekoloških standarda. Prednost TE Stanari jest da je to danas najnovija termoelektrana na ugljen u regiji gdje se pojedine države poput BiH i Srbije još uvijek jako oslanjaju na taj energent. Kako će modernizacija njihovih postojećih elektrana da zadovolje uvjete iz europske regulative zahtijevati ozbiljna ulaganja, a nove elektrane će biti vrlo skupo graditi, TE Stanari bi mogla u doglednoj budućnosti imati vrlo solidnu tržišnu poziciju. S druge strane, pitanje je hoće li ti novi standardi zahtijevati ulaganja i u Stanarima i koliki će biti (trošak regulativnog usklađenja) za taj objekt kad BiH u procesu pridruživanja Evropskoj uniji počne usvajati i ostalu regulativu koja se tiče ovog polja.
Nadalje, kupovina proizvodnog objekta u BiH bila bi značajan regionalni iskorak za HEP, koji kompanija već dugo – barem deklarativno – traži. Ta pozicija Republici Srpskoj mogla bi biti i polazišna točka za jači angažman na srpskom tržištu, no s druge strane nema sumnje kako investicija u nestabilnoj državi kao što je BiH, te k tom u entitetu čiji premijer Milorad Dodik sve češće izražava ambicije za secesiju od ostatka zemlje, predstavlja ozbiljan rizik. Radi se zapravo o novčiću s dva lica. Teoretski, uz podršku politike ta investicija mogla bi biti iskorištena i za rješavanje niza otvorenih pitanja koja HEP ima s Republikom Srpskom – kao što je rješavanje međusobnih potraživanja za neisporučenu struju iz TE Gacko i HE Dubrovnik, te dogovor oko realizacije HE Dubrovnik 2 – što je jedan od najpotentnijih projekata koje HEP u svojim planovima trenutno uopšte ima. Ipak, s druge strane, ulaganjem u TE Stanari HEP bi bio u riziku da trpi posljedice loših političkih odnosa Banje Luke i Zagreba.
Čeka se nova Vlada
Na koncu, preuzimanjem TE Stanari HEP bi formalno ušao i u djelatnost kojom se nikad nije bavio, a to je rudarstvo. Termoelektrane koje se ugljenom opskrbljuju iz vlastitih izvora u načelu su otporne na tržišne šokove vezane za cijenu tog energenta na svjetskim tržištima, ali i eventualne logističke probleme u opskrbi. S druge strane, zahtijevaju specifična znanja vezana za efikasno upravljanje rudarskim operacijama te su – što se cijene tiče – puno podložnije rastu troškova zbog rasta cijene rada i neefikasnosti procesa. Zna li HEP učinkovito upravljati takvom djelatnosti, pa uopće i procijeniti sve realne rizike i opasnosti koje iz toga mogu proizaći, otvoreno je pitanje.
S obzirom na vrlo malo dostupnih informacija o cijelom projektu, trenutno je teško zaključiti koliko je daleko cijeli proces pregovora oko preuzimanja TE Stanari odmakao, no očito je da će se ti pregovori tijekom sljedećih mjeseci intenzivirati – vjerojatno i na političkom nivou. S obzirom na ne baš sjajnu istoriju HEP-ovih pokušaja akvizicija i realizacije projekata, nerealno je očekivati da bi ikakva odluka mogla biti donesena prije kraja godine, a do tada bi Hrvatska, opet, mogla dobiti novu Vladu. S, opet, novom energetskom politikom…
