Dejtonski princip, kao i sam Ustav u Bosni i Hercegovini, podrazumijevaju saglasnost tri naroda i dva entiteta, u bilo kakvom važnijem odlučivanju ili konfliktu.
Jedino gdje tog najvažnijeg principa nema je Ustavni sud BiH. Ustavni sud BiH je sastavljen od po dva Srbina, Hrvata i Bošnjaka, kao i tri stranca. U njemu ne postoji ni veto, ni entitetsko glasanje, ni zaštita vitalnog nacionalnog interesa što je svojstveno u svim drugim segmentima u Bosni i Hercegovini.
Takve zaštite nema ni u djelovanju u odlukama visokog predstavnika koji je već postao više relikt istorije nego institucija. Zato su ta dva mjesta – Ustavni sud BiH i Kancelarija visokog predstavnika – generatori nesporazuma i kriza u Bosni i Hercegovini. Kriza sa jedne strane, a sa druge strane, što je još gore, predstavljaju alibi za bošnjački ekstremizam oličen u sputavanju i onemogućavanju prava Republike Srpske kojoj javno i neometano prijete ukidanjem, ali i prava naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatima se na silu i licemjernim inženjeringom biraju i nameću nelegitimni predstavnici, a Srbima se odriču prava koja imaju svi narodi po povelji Ujedinjenih nacija, uključujući demokratsko odlučivanje, npr. referendumsko izjašnjavanje građana ili prava na samoopredjeljenje koje tzv. međunarodna zajednica, a ustvari samo nekoliko velikih zemalja, Srbima osporavaju i zabranjuju. Ta ista prava tih istih nekoliko velikih zemalja su obilato promovisali i podržavali kod ostalih balkanskih naroda, naročito kod Albanaca na Kosovu.
Ali multipolarnost svijeta, uključujući i region Evrope, vraća se na scenu. U toku je velika repolarizacija prioriteta, moći i uticaja. Posebno u Evropi gdje već imamo, u odnosu na ranije, potpuno drugačije i po nas danas bolje stavove Mađarske, Italije i Španije. Vidljiva su i preslagivanja u Francuskoj i Njemačkoj. Naravno, ta dinamika može biti i promjenjiva, kao što se može usporiti jačanje i uticaj Rusije i Kine, ali se ne mogu umanjiti. Multipolarni svijet i novi odnosi i u Evropi i u svijetu stvaraju mnogo povoljnije ozračje za poziciju Republike Srpske i Republike Srbije.
Mi smo već etablirali svoju borbu za ravnopravnost i poziciju Republike Srpske kao nedjeljivog i državotvornog entiteta i moramo u tome ostati fokusirani i jedinstveni bez obzira na naše političke razlike i trenutnu situaciju i budući nepredvidiv razvoj međunarodnih odnosa.
Naši ciljevi su pravedni, a naše metode demokratske i pobjeda zavisi samo od našeg strpljenja i jedinstva. Razumijevanje geopolitičkog trenutka, rasporeda navedene političke moći i uticaja i međuzavisnost ili suprostavljenost sa našom ličnom percepcijom nije posao za svakoga, ali jeste za narodne poslanike, političke lidere i državne funkcionere. Ako svi navedeni imaju isto ili bar slično mišljenje i svijest o potrebi zajedničkih i jedinstvenih nacionalnih odluka, onda nema nikakvog straha za budućnost bez obzira na teške uslove i okolnosti u kojima smo danas zaglavljeni ne svojom voljom.
Zato vas molim za sabornost i razumijevanje. Molim vas da ostavimo iza sebe sve političke razmirice i odvojimo lično od kolektivnog. To je danas mjera naše zrelosti, ali i mjera naše moguće odbrane, opstanka i napretka. Ima dovoljno drugih suštinski bitnih, ali istorijski manje važnih tema za svađe i rasprave. Status i opstanak Srpske su iznad svega.
Nadam se da znate ili bar možete zamisliti koliko je naš narod srećan kad nas vidi jedinstvene. Nažalost, to se rijetko dešava. Pojedinačno eksponiranje i jake i blistave riječi u našim izlaganjima, ma kako atraktivne, ako nisu u službi zajedništva nemaju snagu i nemoćnije su od najjednostavnijih riječi koje prosto pozivaju na slogu, sabornost i jedinstvo. Imajmo to u vidu kad pripremamo svoje govore u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Poštovane kolege iz opozicije, možda vam se Dodikova nacionalna politika (o ekonomskoj neću polemisati jer tu jedinstvo nije uvijek ni neophodno), učini pogrešnom, a možda jedino ona upravo takva bude garancija i zadnja šansa da nam se djeca rađaju i žive u Republici Srpskoj. Nije lako to spoznati, a da ne rizikuješ da dobijaš ružnu etiketu. Ne žurite zato sa posezanjem za kamenom ako nešto ne volite ili ne razumijete. Dužni smo svi da razmislimo o tome prije nego bacimo taj kamen na drugačijeg i drugačije mišljenje.
Meritum odluke Ustavnog suda BiH je potpuno jasan. Isto toliko je i licemjeran. U FBiH normalo po zakonu iz 2009. godine, normalno upisuju vlasništvo poljoprivrednog zemljištva na FBiH, a administrativno upravljanje na kantone, dok se isto zemljište sa Republike Srpske preknjižava i upisuje na BiH. I to radi Ustavni sud. Ali, kakva zemlja, takav joj i sud. Ili da pričamo o tome da postoji 8 neizvršenih odluka o ustavnosti i preko 15 apelacija od kojih su samo dvije o vojnim stanovima i 9. januaru vezane za Republiku Srpsku. Ali, ne samo da niko i ne zna koje su to odluke vezane za Federaciju, niti je neko u FBiH dobio prekoran pogled. A niti su se oglašavali ni članovi kvinte, visoki predstavnik ili neke ambasade pojedinačno po tim pitanjima. To je rezervisano samo za Republiku Srpsku ili da budemo precizniji protiv Republike Srpske.
Opet igraju na našu nedoraslost, poltronstvo i kukavičluk, na šta su već navikli. Vrijeme je da sad naviknu na našu hrabrost, odlučnost i slogu.
Zato nam i opomene i prijetnje nekih zapadnih država trebaju biti banalizovani i beznačajni, jer više otkrivaju diskriminaciju kao izvor problema, nego što nas trebaju ili mogu zastrašiti. Naša svijest i jedinstven stav našeg naroda o zajedništvu i slozi prevazilazi političke podjele i pojedinačne ambicije ili strahove, i jedini je putokaz u sigurnu budućnost. I naravno da se za to sa našim narodom za tu budućnost moramo izboriti, jer se to ne poklanja i ne nalazi slučajno na putu. Uostalom, narod je izvor suvereniteta svake zemlje, jer je on taj koji čini i bira vlast koja u njegovo ime donosi odluke na šta je čije i na koga će se upisati.
Pogrešno je i čekanje signala iz Srbije, Rusije, Kine ili nekih drugih država za koje se nadamo da bi nas podržale. To je gubitnička i potpuno autistična i kukavička politika koja zbunjuje narod a otkriva neodlučnost i manjak samopouzdanja onih koji rukovode. Ako ste neodlučni i zarobljeni strahom i kalkulacijama, onda takav signal ili takva podrška ne da neće stići unaprijed nego neće doći i kada vitalno zatreba ili situacija eskalira u nekom nezgodnom trenutku i pravcu. Kolebljivim, nezrelim i nesigurnim, podrška neće stići ni kada oni od kojih se podrška očekuje budu imali velike mogućnosti i volju da je daju. Za podršku prvo morate pokazati ličnu hrabrost, karakter i odlučnost.
Ovo se posebno odnosi na razumijevanje pozicije i statusa Srbije od koje često neoprezno i naivno očekujemo, pa čak i tražimo da glasnije od nas samih zastupa naše interese, čime bi sama Srbija sebe dovela u nezahvalnu poziciju da nam suštinski može pomoći mnogo manje. Objektivno, najveća pomoć Srbije za nas je u njenom jačanju i napretku, sve jačoj ekonomskoj i odbrambenoj moći, ali i međunarodnoj poziciji koju uporno izgrađuje, stasavajući u najvažniju državu na Balkanu. Država koja determiniše procese i garantuje mir i stabilnost, a time i naš opstanak i status. I da budem potpuno iskren: da je Srbija ona od prije 10 i više godina naš narod u Crnoj Gori bi bio još više ugrožen, i ne bi se tako jako uzdigao, a možda bi bio i napadnut i satrven. I Republika Srpska bi tada bila vjerovatno i dalje omalovažavana i skrnavljena. Dakle, jaka i moćna Srbija jako govori i kada ćuti. Slično je i sa Rusijom i Kinom. Naša je sreća što je Srbija u takvoj poziciji i što je trenutno rukovodstvo sa Aleksandrom Vučićem u svakom gradu Republike Srpske i Federacije BiH gdje ima našeg naroda nešto izgradilo i pomoglo. Zato treba dobro razmisliti prije nego se Srbiji brzopleto uputi kritika ili zatraži nekakav “jasan” signal.
Kristalno je jasno da ako smo odlučni, čvrsti i uporni stići će podrška prije ili kasnije kako sa mjesta odakle joj se nadamo, tako i sa mjesta na koja možda nismo računali.
Još da napomenem i podsjetim da nas je počivši patrijarh Pavle često znao prekoriti da nam kao narodu često najviše nedostaje strpljenje. To strpljenje danas moramo da integrišemo u našu odlučnost i upornost. Pokažimo spremnost da podnesemo i ličnu žrtvu koja isključuje samoljublje i gramzivost, i učinimo ono čime će se naše potomke sačuvati a čime će se oni ponositi.
I da zaključimo. Mi smo u Ujedinjenoj Srpskoj 21. 11. 2019. godine, slaveći 4 godine rada i predviđajući težinu budućih izazova već rekli, obznanili i naglasili: Ili ravnopravnost ili samostalnost.
A ako smo ujedinjeni onda smo i nesalomljivi i nepobjedivi!
Živjela Republika Srpska!
(nenadstevandic.blogspot.com)