PIŠE: Muharem Bazdulj
Evo nas tačno na polovini 2018. godine. Iz perspektive političke Bosne i Hercegovine, ovo je ponajprije godina izbora i mada predizborna kampanja još uvijek oficijelno nije počela, sve je u znaku predizbornih očekivanja i projekcija. Kako sada stvari stoje, izbori bi mogli da budu prilično neizvjesni. S jedne strane, nije nerealna mogućnost da u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ponovo sjede Mladen Ivanić i Dragan Čović, sa Šefikom Džaferovićem kao nekom vrstom marionete Bakira Izetbegovića, što bi ličilo na direktan nastavak aktuelne situacije.
S druge strane, sasvim je zamislivo i da u Predsjedništvo BiH zasjednu Milorad Dodik i Željko Komšić, kao i, recimo, neki od bošnjačkih kandidata koji ne dolazi iz SDA. A tu su, naravno, i još neke kombinacije koje sada nećemo razrađivati. Isto tako, na čelo Vijeća ministara trebao bi da dođe Srbin iz Republike Srpske, a i tu će dosta da zavisi od kadrovskog rješenja koje će izabrati ona politička snaga iz RS koja bude vladajuća na nivou države. A sve ovo dolazi u obzir samo ako izbori budu normalno sprovedeni i ako rezultati budu priznati, što očito nije sasvim pouzdano.
Okvir u kojem se događa bosanskohercegovačka unutrašnja politika je takav kakva jeste i teško da može u skorije vrijeme da se promijeni. U tom smislu se ispostavlja da kadrovska rješenja nisu nimalo nevažna. Zato se ne može olako reći da su rezultati izbora kakvi god da budu – nevažni. Slučaj Makedonije koja je godinama bila “zakočena” što zbog unutaretničkih problema između Makedonaca i Albanaca, što zbog bilateralnih spoljnopolitičkih problema sa Grčkom, a koja je na oba kolosijeka “otkočena” zahvaljujući promjeni vlasti na izborima, to zgodno ilustruje. Treba, međutim, imati u vidu da i ova nova makedonska politika ima snažnu opoziciju unutar te zemlje. Zato, kako je već i pisano, i stabilnost takve politike, kao i njen eventualni širi uticaj, zavisi od njene pragmatične “isplativosti”. Makedonski slučaj je poligon na kojem Evropska unija hoće ili neće pokazati i dokazati odgovornost svoje politike. Jer u politici “štapa i mrkve” prijetnja štapom je efikasnija, ako se i obećanje mrkve pokaže kao realistično. Nažalost po Evropsku uniju, po svemu sudeći, obećanja NATO-pakta ispostaviće se kao čvršća i pouzdanija. Tako će izgleda Makedonija u NATO ući po ekspresnom programu, a za Evropsku uniju ćemo još da vidimo.
Iako je višedecenijsko očekivanje kompromisa između Grčke i Makedonije okončano za vrijeme bugarskog predsjedavanja Evropskom unijom, Bugarskoj nije uspjelo da svoje predsjedavanje okruni onim što je željela: direktnim pozivom za otvaranje pregovora sa Makedonijom. Bugarska je prva zemlja koja je priznala nezavisnost Makedonije, susjed i Grčke i Makedonije, najveći makedonski zagovornik unutar EU, ali uzalud. U vrijeme ogromne unutrašnje krize, izazvane što Brexitom, što migrantskom krizom, Evropska unija jednostavno nema vremena da se bavi Zapadnim Balkanom. Prije dva-tri dana predsjedavanje Evropskom unijom od Republike Bugarske preuzela je Republika Austrija. Ovo je takođe zemlja sa ogromnim interesom za Zapadni Balkan, čak i većim nego Bugarska. Dakle, neka vrsta barem nominalne solidarnosti spram ovdašnjih težnji ka EU postojaće i u narednom vremenu. A opet, fokus će biti na kontroli priliva migranata iz Afrike i sa Bliskog istoka, migranata koji se prema Zapadu uglavnom kreću upravo preko ovog dijela svijeta, koji je geografski u Evropi, a nije punopravan dio Evropske unije.
Preuzimajući evropsko “žezlo” od svog bugarskog kolege Borisova, austrijski kancelar Kurz je poručio: “To je velika čast za nas, ali i velika odgovornost, iako preuzimamo predsjedavanje u teškom međunarodnom okruženju, koje imamo u ovom trenutku”, rekao je on ukazujući na tenzije Evropske unije sa Rusijom, ali i nepredvidivim stanjem u Sjedinjenim Američkim Državama i u samoj Uniji, dodavši: “Želimo da budemo graditelji mostova, da smanjimo tenzije u EU, osiguramo da EU bude snažna. Želimo da damo doprinos da Evropska unija bude jedinstvenija i fokusiranija”. Ukazao je da će Austrija usmjeriti fokus na bezbjednost, jer je moto predsjedavanja “Evropa koja štiti”, sa ciljem povećanja bezbjednosti, ali i osiguravanja blagostanja. “Možemo biti uspješni u tome samo ako postoji saradnja unutar EU”, naglasio je.
Moto “Evropa koja štiti” zvuči vrlo sugestivno i indikativno. Koga Evropa tačno štiti? Svoje građane? Svoje granice? Kako ih tačno štiti? Po koju cijenu? Kakva je u toj strategiji uloga Zapadnog Balkana? Sve su ovo važna pitanja čija važnost daleko nadilazi budućih pola godine koliko će Austrija biti predsjedavajuća Evropskom unijom. Citirani “moto” je efektan jer zapravo dobro sažima taj “stabilikratijski” prioritet današnje EU. Iz bosanskohercegovčke perspektive u oktobru se bira lokalno rukovodstvo koje bi moralo da mudro vodi politiku u turbulentnim vremenima koja dolaze. Lako je moguće da i ova nominalna i formalna podrška pridruživanju Zapadnog Balkana oslabi i izgubi se i da jedini način na koji će EU da gleda na ovaj prostor bude vizija “predziđa”. Ali ne treba se miriti sa ulogom pukog objekta u historiji i (međunarodnoj) politici. O tome valja misliti i građanima uoči izbora.
(oslobodjenje.ba)
