Ako je neko pomislio da će duel Marka Pavića i Nenada Nešića biti do kraja neizvjestan, grdno se prevario. Naime, nadmetanje dvije najeksponiranije ličnosti u Demokratskom narodnom savezu za kontrolu nad ovom strankom, koje se odvija pred javnošću od momenta kada je Predsjedništvo DNS-a predložilo Draška Aćimovića za člana Savjeta ministara BiH, u stvari je odlučeno još 11. decembra.
Šta se tada desilo? U ovu stranku stigao je dopis osobe koja se zove Mussie Hailu. Čovjek se ljubazno predstavio, obavijestio mudru starinu iz Prijedora da ima titulu „ambasadora“, te da je „globalni direktor za partnerstvo i predstavljanje u Inicijativi ujedinjenih religija (URI)“, a baza mu je u Najrobiju, glavnom gradu Kenije. Da oko milion provincijalaca iz Republike Srpske ne bi imalo nikakvu dilemu o značaju ove funkcije, „njegova ekselencija“ je precizirala da URI ima više od 1.000 članova u 110 zemalja svijeta, a da je on u okviru tog znamenitog foruma zadužen da održava vezu sa Ujedinjenim nacijama i Afričkom unijom, gdje URI, tvrdi mister Mussie, ima „konsultativni status“.
Gospodin Hailu nije okolišao, već je, u pismu koji objavljujemo, poručio Marku Paviću da je Draška Aćimovića upoznao u Briselu, dok je skromni „Italijan“ iz grada pored Vrbasa bio ambasador BiH u Belgiji, te da su se družili na „globalnom samitu URI-ja“. Zapamtio ga je, dodaje, kao personu posvećenu „miroljubivoj koegzistenciji, ljudskom dostojanstvu, međuvjerskoj harmoniji i međunarodnoj solidarnosti“. G. Mussie nije precizirao kako je saznao da je Aćimović kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, vjerovatno da ne bi Pavića gnjavio trivijalnostima kao što je navika radoznalog Kenijca da svaki dan započne brzopoteznim pregledom portala iz RS. U svakom slučaju, zaključio je da je njegovo „personalno iskustvo“ sa Draškom sjajno, te da mora da „izrazi sreću“ zbog njegove kandidature.
Kada se u unutarstranačkim nadgornjavanjima u Srpskoj potegne takav adut, kao što je podrška gromade iz Najrobija, uticajnije na međunarodnoj sceni od Trampa, Merkelove i Putina zajedno, dileme više nema. Skromni kakvim ih je Bog dao, Pavić i njegovi lojalisti u DNS-u nisu odmah htjeli da nokautiraju Nešića i ostale sumnjičavce, sklone da traže dlaku u kadrovskom jajetu zvanom „Aćimović“. Pustili su ih par dana da se izduvaju, ali, kada su počeli da pretjeruju u negodovanju, započela je operacija „Mussie Hailu“.
Jeste, i tokom ovog poduhvata bilo je malo brzopletosti, pa su na eletronskoj verziji Kenijčeve poruke ostali crveni markeri, kojim je automatski podvučen određeni broj riječi, što ovdašnje „potuljene seljake“ može potaći da kažu kako su u centrali DNS-a sami napisali poruku u ime „ekselencije“. Ili da, još gore, posegnu za vječnim, glupavim pitanjem: „A gde je pečat?“ Međutim, da znaju ono što ne znaju, Aćimovićevi kritičari bi zauvijek ućutali, jer do sada čak nije pomenut ključni detalj – da je direktor URI-ja, povrh svega, i „počasni ambasador Burundija u Etiopiji“, što je, zajedno sa prethodno pomenutim adutima, više nego dovoljno da gem, set i meč pripadnu vremešnijem i vještijem u paru Pavić – Nešić.
Valjda će sada sitne duše, kojima je Draško Aćimović na početku ove bure ličio na Tintoreta iz serije „Srećni ljudi“, konačno shvatiti kakvu su frapantnu grešku napravili. Ili će se, ipak, vazda skeptični, a nedovoljno inteligentni da osjete strah od autoriteta Mussiea Hailua, prisjetiti kožarskog trgovca Riste Todorovića koji u „Gospođi ministarki“ Branislava Nušića postaje „počasni konzul Nikarague“, a pri tome, u srpskom malograđanskom miljeu na prelazu iz 19. u 20. vijek, čak i ne zna da se ime ove centralnoameričke države piše i izgovara sa „v“, a ne „u“ na pretposljednjoj poziciji unutar te riječi? Šta god da se desi, nebitno je, jer u krupnim dvorskim igrama mišljenje publike nikoga ne zanima, važni su samo tumači glavnih rola.
U takvim ulogama su, prije svega, Pavić, Nešić, Aćimović i, naravno, Mussie Hailu. Ipak, nije za potcijenjivanje ni status epizodista u ovoj situaciji, kakav imaju Milan Radović, Ognjen Tadić i Petar Đokić. Bar kao lakmus papir koji pokazuje ko od ovih političara umije, kao šahista, da rezonuje nekoliko poteza unaprijed.
Ispostavilo se da je to, vjerovali ili ne, donedavni bankar Radović. Naivci su, očekivano, čim je počeo da brani „Tintoreta“, pohitali da ga proglase političkim diletantom, kojeg ne abolira ni činjenica da je kompetentan za ekonomiju i finansije.
“On je po djedu i po majci pripadnik manjine u BiH. Mi smo danas dobili od Udruženja italijanskih investitora pismo zahvale za kandidaturu Aćimovića, u kojem se kaže da se italijanska zajednica u BiH zahvaljuje DNS-u na kvalitetnom prijedlogu, gdje se može unaprijediti saradnja između italijanskih investitora i BiH i RS”, poručio je Radović.
Ipak, mada je logično pomisliti da je Radović bio krajnje infantilan kada je, vjerovatno jedini u RS, povjerovao da je „Acimovici“ direktni potomak venecijanskih plemićkih loza iz srednjeg vijeka, nakon izjašnjavanja Kenijca ispostavlja se da u politici ništa nije kao što u prvi mah izgleda i da je Radović znao šta radi.
To se već ne može reći za Ognjena Tadića. On je, vjerovatno zabrinut da se ne otvori pitanje savjetničkog statusa Draška Aćimovića u njegovom kabinetu, u periodu dok je, u prethodnom sazivu, bio predsjedavajući Doma naroda BiH, odabrao taktiku „dobro jutro, čaršijo, na obe strane“. Jer, prvo je izrazio podršku kandidaturi Draška Aćimovića.
– Ni na sjednici Kolegijuma, ni na sjednici Predsjedništva nije bilo drugih prijedloga, niti se diskutovalo o tome da neko drugi bude kandidovan – rekao je Tadić.
Odmah zatim, u istoj izjavi, izrazio je sumnju prema mogućnosti da „Tintoreto“ u parlamentarnoj proceduri uopšte bude imenovan za ministra, pa je, zakukuljeno i zamumuljeno, kako i inače praktikuje, sugerisao kolegama iz DNS-a da pređu u opoziciju. A da, zajedno s njim, zaborave na „Tintoreta“, ma koliko držali jedan drugom leđa u proteklim godinama.
– Za bilo koju stranku ovo nije dobra situacija, jer stranka koja nije dovoljno snažna da sprovede svoje odluke u vezi sa konstituisanjem vlasti onda i ne treba da učestvuje u vlasti – istakao je Tadić.
I dok bivšem predsjedničkom kandidatu SDS-a, a sadašnjem potpredsjedniku Pavićeve stranke, preostaje samo da se grize što nije odabrao Radovićev gard i „zalegao“ za Aćimovića bez „plana B“, nije na odmet ukazati i na stil Petra Đokića.
Njemu je Aćimović, renesansna ličnost koja sve stiže u životu, takođe bio savjetnik. Ovo nije nikakva „teorija zavjere“, jer su brojni mediji, recimo, prenijeli saopštenje za javnost Đokićevog ministarstva od 10. maja ove godine, u kojem se pominje da je sastanku sa predstavnicima jednog trgovinskog lanca iz Rusije, u svojstvu „savjetnika za međunarodno poslovanje i strane investicije“, prisustvovao i Draško Aćimović. Iako se pola godine kasnije suočio sa gnusnim osporavanjima, „Tintoreto“ tada nije imao razloga da se pravda pred gostima zbog svog nestandardnog italijanskog identiteta, jer i strana delegacija nije djelovala naročito ruski, ako se zna da je naziv lanca „O Key“, a da ga je zastupao generalni drektor Armin Burger. Ali, prirodna gospoda i kosmopolite, poput Italijana Aćimovića i Rusa Burgera, poznaju pravila igre u savremenom, globalizovanom svijetu, pa ne prave problem tamo gdje ga nema.
A ministar Đokić? On samo zna pravila političkog preživljavanja u RS i na Balkanu, generalno, pa je primijenio oprobani recept u potencijalno opasnim okolnostima. Naime, povodom slučaja „Aćimović“ dosljedno se „pravi mrtav“. Što nije loše, ako ciljate na neriješen rezultat.
Međutim, Marko Pavić nije jedan od takvih. Njega ne zadovoljava ništa manje od pobjede, a da su protivnici lidera DNS znali kakvog „keca u rukavu“, pod šiframa „Mussie Hailu“ ili „počasni konzul Nikarague“, Pavić posjeduje, još na startu bi uradili ono što jedino ima smisla. Istakli bi bijelu zastavu, a zatim bi Paviću i „Tintoretu“ stegnuli ruke i sportski priznali poraz.
(banjaluka.net)
