PIŠE: Saša Bižić
Ukoliko u Republici Srpskoj ima još entuzijasta zainteresovanih za političku ponudu potpuno drugačiju od dosadašnje, ovi nevoljnici suočiće se sa ozbiljnim problemom.
Jer, pet mjeseci uoči izbora, jasno je da nema ničeg novog pod suncem i da će se glasački listić 7. oktobra 2018. razlikovati od onog iz 2014. samo po prisustvu stranaka nastalih odvajanjem od već postojećih partija. Pri tome, simptomatično je da je takvom procesu fragmentacije u aktuelnom periodu najviše izložena Srpska demokratska stranka, kada se govori o RS, odnosno Stranka demokratske akcije, ako se razmatraju tokovi u Federaciji BiH.
Solo majstori, eksperimenti i utapanja
Od prethodnog izjašnjavanja građana za entitetski nivo i zajedničke institucije ili neposredno uoči te hronološke odrednice, iz SDS-a su istupili osnivači Ujedinjene Srpske, Uspješne Srpske, Prve SDS, a na kraju i Narodne stranke. Dok predvodnici prve tri opcije i dalje istrajavaju na, bar formalno, samostalnom djelovanju, čija se autonomija nerijetko osporava, pokretač Narodne stranke Ognjen Tadić brzo je odustao od eksperimentisanja.
Nakon samo pola godine, on je ugasio vlastiti politički subjekat ili, preciznije rečeno, utopio ga je u DNS, gdje je dobio potpredsjedničku funkciju. Na taj način, pridružio se bivšim kolegama iz SDS-a – Borislavu Bojiću, Đorđi Krčmaru i Darku Banjcu – kojima za pozicioniranje u novom jatu nije bila neophodna epizoda sa sopstvenom organizacijom.
I sa SDA je slična situacija, budući da su četiri prepoznatljive osobe, politički ponikle u ovom miljeu, relativno skoro napustile tu partiju i krenule u solo-karijere. Najsvježiji primjer je Elmedin – Dino Konaković, koji je formirao stranku „Narod i pravda“ čim je smijenjen sa mjesta premijera Kantona Sarajevo. Mirsad Kukić bio je potpredsjednik SDA i njen neprikosnoveni šef u Tuzli, ali je rušenje kantonalne vlade u režiji tog regionalnog moćnika iznerviralo i Bakira Izetbegovića, pa je došlo do definitivnog razlaza, nakon čega je Kukić osnovao organizaciju sa originalnim imenom – Pokret demokratske akcije (PDA).
Krug zatvaraju Ibrahim Hadžibajrić, načelnik sarajevske opštine Stari Grad, koja obuhvata i Baščaršiju, sa svojom Nezavisnom bosanskohercegovačkom listom, te Senad Šepić, pobunjenik iz Unsko-sanskog kantona, koji je sa grupom poslanika u Parlamentu BiH pokrenuo Nezavisni blok.
Ivana Marić, politički analitičar, smatra da ova raslojavanja nisu u jednakoj mjeri pogodila SDA i SDS. U prvom slučaju je, ističe ona, došlo do većih potresa, jer su otišle osobe sa uticajnijih pozicija, dok ljudi koji su napuštali glavnu opozicionu stranku u RS nemaju takav bekgraund.
– Kada je riječ o SDA, jasno je da su sukobi koji su rezultirali nastankom novih stranaka, prije svega, posljedica lošeg vođstva. Sličan stil liderstva izazvao je niz istupanja funkcionera i članova u Demokratskoj fronti. Međutim, za razliku od SDA, gdje su odlasci uglavnom imali personalnu pozadinu, bez ideoloških konotacija, u SDS-u je vrh odabrao put nove politike, a to nije odgovaralo radikalnom dijelu, čiji su akteri krenuli svojim putem – kaže Ivana Marić za SrpskaCafe.
Što se tiče SNSD-a i HDZ-a BiH, prema riječima Marićeve, njih u novijem periodu nisu pogodili takvi tokovi, ali način na koji su eskivirali podjele i postigli navodnu stabilnost „nije sjajan“ i ne predstavlja naročitu garanciju dugoročnog „mira u kući“.
Disidenti imaju male šanse za ozbiljan rezultat
– U SNSD-u nema odlazaka poznatijih funkcionera zbog straha od posljedica takvog napuštanja, dok je Dragan Čović odabrao druge metode, uglavnom interesne, kojima neutrališe diobe u toj stranci, držeći je na okupu i retorikom o neophodnosti homogenizacije najmanjeg konstitutivnog naroda – smatra Marićeva.
Ona je skeptična prema šansama bilo kojeg od „disidenata“ iz etabliranih stranaka u FBiH i RS da u oktobru naprave ozbiljniji rezultat.
– Maksimalni domet svih tih opcija svodi se na jednog ili dva poslanika, a s takvim učinkom mogu imati izvjesnu težinu, kao jezičak na vagi, samo ako odnos snaga između velikih partija bude izjednačen. Tada mogu uticati na to ko će formirati većinu, ulazeći možda i u koalicije upravo sa onim strankama koje su ne tako davno napustili – zaključuje Ivana Marić.
I dok SDA i SDS procjenjuju da li će pretrpjeti štetu od „odmetnika“, HDZ do te mjere kontroliše političku scenu kod sunarodnika da je od 10 stranaka-članica Hrvatskog narodnog sabora BiH čak devet izrazilo spremnost da na izbore izađe pod patronatom ove krovne strukture bh. Hrvata, unutar koje apsolutno dominira Dragan Čović. Namjeru da se konfrontiraju s njim pokazuju tek marginalizovani konkurenti, od ruiniranog HDZ-a 1990 Ilije Cvitanovića, preko „mrtvorođenčeta“ zvanog Hrvatska stranka BiH, do rashodovanog „Boljitka“ Jerka Ivankovića – Lijanovića, u rijetkim trenucima kada čovjek u famoznoj svijetloplavoj majici sa srcem nije u pritvorskoj ćeliji.
Zanimljiv je fenomen koji prati SNSD u protekle dvije godine. Naime, umjesto klasičnih raskola, u kojima se relevantni funkcioneri raziđu s matičnom strankom i pokrenu individualni projekat, u partiji Milorada Dodika, i to gotovo isključivo na lokalnom nivou, nastaju svojevrsni neobični kružoci. Njihovi članovi bivaju isključeni iz ove partije ili je sami napuste, ali ostaju vezani pupčanom vrpcom za „staru bazu“, svodeći lično ili zajedničko djelovanje na pripremu terena za povratak među nekadašnje kolege. Uz jedan uslov – da lider iz Banjaluke koji, prema njihovom uvjerenju, „ne zna šta mu rade mangupi u vlastitim redovima“, kazni lokalnog šefa sa kojim su u sukobu. Valjda po čuvenoj matrici, uobličenoj još u doba SFRJ: „Dobar je drug Tito, ali ne valjaju ovi oko njega“.
Do javnosti u RS doprla su najmanje dva ovakva slučaja. Prvi se desio u Tesliću, gdje je osnovan tročlani odbornički klub „SNSD 1“, koji ne mijenja ime ni nakon odluke Dragana Bogdanića da im poništi članske karte. Drugi je u Prnjavoru, u kojem je u maju 2017. nastao klub „SNSD plus“ sa četiri odbornika u lokalnom parlamentu. Ugasio se već na sljedećem skupštinskom zasjedanju, ali to nije podrazumijevalo povratak u „zvanični“ klub SNSD-a, već nedefinisani status, najbiži opisu „ni na nebu, ni zemlji“!? Ispostavio se da je u pitanju zatišje pred novu buru, makar bila i u čaši vode, jer je početkom maja 2018, Goran Zemun, član tog kratkotrajnog kvarteta SNSD-ovaca, prešao u Socijalističku partiju, gdje ga je Petar Đokić odmah imenovao za povjerenika svježe raspuštenog odbora SP-a u ovoj opštini.
Na lokalu je sve dozvoljeno
Od samog efekta ovog transfera, koji vjerovatno neće biti jedini, pošto je Goran Zemun najavio da će mu se pridružiti još jedan odornik SNSD-a, Veljko Gvozdenović, znatno je provokativnije njegovo tumačenje prnjavorskog razlaza sa načelnikom opštine Prnjavor Darkom Tomašom, osobom od neupitnog Dodikovog povjerenja.
– Gubitnici izbora drže sve ključne pozicije u gradu. Prije prve konstitutivne sjednice SO upozoravao sam da nam u vlasti nisu potrebne članice Saveza za promjene. Kakva je to koalicija u kojoj sa SNSD-om imamo NDP, kao i četiri-pet direktora iz SDS-a koji su ostali na funkcijama – rekao je Goran Zemun, očito ne shvatajući da ovakav „puritanizam“ prolazi samo na republičkom nivou, a i tamo s neizvjesnim rokom trajanja.
Na lokalnom nivou je, očigledno, sve dozvoljeno, pa i to da Petar Đokić – od kojeg se to nikada ne bi očekivalo, jer slovi za najlojalnijeg Dodikovog republičkog partnera – u nizu lokalnih zajednica razvija pravu subverzivnu mrežu, suprotstavljenu SNSD-u.
Najilustrativniji primjer je Kozarska Dubica, gdje je Brane Miljatović, nakon višemjesečnih žestokih sukoba početkom 2012. sa tadašnjim načelnikom opštine Ninom Jauzom, isključen iz lokalnog odbora, gdje je bio jedan od vodećih ljudi, da bi vrlo brzo od Đokića dobio funkciju lokalnog šefa socijalista, ostajući to sve do kraja 2017.
Međutim, za razliku od pritajenih opozicionara, kakav je Petar Đokić, u SNSD-u se dešavaju i lažne uzbune. Njihov inicijator nije Drago Kalabić, još jedan slobodni strijeac, čiji su povremeni medijski istupi obilježeni otvorenom kritikom sosptvene partije. Radi se o trakavici koja je obilježila prvu polovinu 2017, tokom koje je poslanik Vojin Mitrović „ultimativno“ tražio od Dodika da smijeni bijeljinsko rukovodstvo stranke. U protivnom, najavljivao je on, formiraće u NSRS poseban klub sa čak sedam poslanika. Ali, ne lezi, vraže, prođe od tada solidno vrijeme, a predsjednik RS ne smijeni nikoga u Bijeljini. Treba li dodati – ni Mitrović, poznat po tome što je u aktuelnom sazivu NSRS otvorio fazu „prelijetanja“, povratkom iz NDP-a u SNSD – nije osnovao nikakav klub, a kamoli nešto više od toga.
DNS kao glavni usisivač nezadovoljnika
Ovakav milje kompletiraju ostale parlamentarne stranke u RS, koje trenutno nisu dovoljno atraktivne za potencijalna „iskakanja iz kolosijeka“. U vladajućem bloku, SP je prestao da bude glavni „inkubator“ novih stranaka, što je dugo vremena bio, ako se ima u vidu niz koji čine već zaboravjeni pokušaji: Demokratska socijalistička partija Igora Radojičića i Nebojše Radmanovića, Narodna partija socijalista Živka Radišića i Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića.
Na drugom polu danas je DNS, čiji je predsjednik Marko Pavić, po svemu sudeći, trajno isfrustriran spoznajom da su ga „preveslali“ naprednjaci Adam Šukalo i Goran Đorđić, preuzevši mu dva mandata u NSRS, dobijena na koalicionoj listi. Zato je ova stranka sada glavni „usisivač“ za većinu nezadovoljnika iz drugih stranaka, prvenstveno iz SDS-a. Čini se da je PDP uplovio u mirniju luku nakon formiranja Poligrafa, pokreta Zorana Talića, sadašnjeg predsjednika Skupštine grada Banjaluka, bliskog SNSD-u, što se nikada ne može pouzdano primjeniti na NDP, nepresušnog proizvođača kadrova za konkurenciju, od već pomenutog Mitrovića do novopečenog SDP-ovca Vojina Mijatovića.
A istinu o raskolima u SDA i SDS-u ili o „mrtvom moru“ u HDZ-u i SNSD-u treba tražiti u anegdoti povezanoj sa jednim Hercegovcem. Koji se ne zove Vukota Govedarica, već Vuk Drašković. Predsjednik SPO se više puta u medijima prisjećao kako je u jednom selu kod Leskovca 1990. sreo predsjednika mjesnog odbora Srpskog pokreta obnove koji mu je rekao da će na predsjedničkim izborima glasati za Miloševića, a ne za Vuka. Na šok formalnog šefa, „lokalac“ je reagovao smirenim objašnjenjem: „Glasaću i za tebe kad dođeš na vlast“.
Dakle, vlast je najjače vezivno tkivo unutar partija u BiH. A ona se, po svemu sudeći, u internim rezonima stranačkih vojnika ne tretira kao pouzdan i dugoročan plijen na nivou BiH, gdje vlast dijeli tandem SDA – SDS, već za funkcionere takav predznak ima samo u entitetskom uporištu u RS ili u kantonalnim strukturama u FBiH, gdje caruju SNSD i HDZ.
Slučaj „Bakić“
Najambiciozniji pokušaj izlaska iz političke orbite Milorada Dodika i preotimanja njegovog glasačkog tijela nije povezan, kako bi mnogi pretpostavili, sa aktuelnim gradonačelnikom Banjaluke Igorom Radojičićem i ranijim članom Prdesjedništva BiH Nebojšom Radmanovićem.
Malo ko pamti da je Ranko Bakić do 2006. bio Dodikov savjetnik, u kabinetu tadašnjeg premijera RS. Onda je, uoči izbora te godine, naprasno formirao Partiju socijaldemokratskog centra BiH, koja je krenula u kampanju sa enormnim budžetom misterioznog porijekla.
Na svim stranama su nicali bilbordi sa likom korpulentnog Bakića, a mediji su bili preplavljeni masno plaćenim intervjuima sa predsjednikom PSC-a, za koje uopšte nije trebao novinarski angažman, pošto ih je centrala ove čudne partije dostavljala u gotovoj formi.
Međutim, nesklad između ogromnog uloženog novca i izbornog rezultata, mjerenog u promilima, bio je potpun.
Bakić je nakon toga još izvjesno vrijeme bio u politici, predvodeći stranku braće Lijanović u RS, a onda je digao ruke i od ove kombinacije, okrenuvši se biznisu sa visokim školstvom, kao vlasnik „Primusa“, privatnog fakulteta u Gradišci.
(srpskacafe.com)
