Dio programa prvog književnog festivala “Imperativ”, koji u Banjaluci organizuje istoimeno udruženje za promociju i popularizaciju književnosti, posvećen je blogerima, a nosi naziv “Note i slova”.
To je program koji nije zastupljen ni na jednom festivalu književnosti, u okviru kojeg će se predstaviti najpraćeniji blogeri koji će čitati svoje odabrane tekstove i puštati muziku koja ih je motivisala dok su pisali.
Prve večeri, 30. maja, u srijedu, od 21 čas, u prostoru “Art dvorišta” Kulturnog centra Banski dvor, planirano je druženje se sa Grofom Đurazom.
Đurica Štula, koji sebe definiše kao “aristokratu, vizionara, kompozitora, iscjeljitelja, gitaristu i kolumnistu”, na Festivalu “Imeprativ” predstaviće svoj opus pod sloganom “Odkud ja ovdje i šta dalje?”
Grof o sebi:
“Ja, Grof Ðuraz, kao biće, prisutan na ovom svijetu dugi niz vijekova, pamtim mnoge epohe. Dobre i loše trenutke na ovoj planeti. Uspone i padove velikih civilizacija. Gledam razvoj čovjeka, ljudskog društva, gledam sukobe.
Prisustvovao sam, a Boga mi, i učestvovao u mnogim pobjedama, dostignućima, tragedijama, priredbama. Shodno univerzalnim zakonima promjene, moja duša, tijelo i navike su se radikalno mijenjale. Sve što sam doživio, duboko je uticalo na moje biće.
Gledao sam Atlantida kako tone i kako u Keopsovu čast, kameni blok od dvije tone (na +50° C ) satire roba. Govorio Obiliću da ne pije toliko, da ne galami i spusti ruku dole. Nafur´o Bajazita na svileni gajtan. Gledao Kolumba iz obližnjeg šumarka kada se iskrcao na Novi kontinet. Pomagao sam Da Viničiju pri shvatanju ljudske anatomije. Držao sam Nostradamusa za ruku dok je imao proviđenja i vizije. Šapnuo sam Galileju da, ipak se okreće. Orgijao sam s Markzom de Sadom. Nagovorio sam Paganinija da proda dušu, naučio Wolfganga prvom akordu. S Francom Ferdinandom ručao prije atentata, a veče prije toga cugao s Principom. Govorio sam Hitleru da ne pretjeruje sa amfetaminima jer bi moglo nešto loše da mu se desi. Čerčilu sam govorio da je burbon samo piće. Staljinu ništa nije moglo da se kaže, jednostavno, čovi do mozga nije dopiralo, ama baš ništa.
Ruzveltu sam govorio da nema ništa loše u tome što je invalid i da ne treba da se stidi. Jurija Gagarina sam tješio riječima: ”Što si išao gore kada ne možeš da podneseš posljedice”? Knediju sam govorio da pametno, ali previše priča. Pokazo sam Džegeru kako se mijenja krv.
U Maroku (u Maroko me vodio Hendrix na hašiš) srećem Tita, koji me nagovora da dođem u Jugoslaviju. Do Jugoslavije sam putovao na Galebu, iskrcao se u Dubrovniku i na prvi pogled se zaljubio u tu divnu zemlju. Nesebično sam davao svoje znanje i energiju tim divnim ljudima, a i sam nekoliko puta bejah na radnim akcijama. Opijen ljubavlju i progresom, polako sam gubio dodir sa realnošću, kao i većina stanovnika Jugoslavije. Nisam na vrijeme spazio crne oblake tuge i tragedije koji su se zlokobno valjali sa horizonta budućnosti. Događaji na koje nisam mogao da utičem slomili su mi srce. Ponovo sam proživljavao tragične trenutke kao mnogo puta do tada, ali mi je ovaj put bilo najteže, jerbo sam iskreno zavolio tu zamlju i narod…
U totalnoj nevjerici i sa užasom, gledao sam kako komšija komšiji ubija dijete, siluje majku, pali gajbu. Plamen rata pustošio je moju voljenu zemlji i dušu.
Ja, Grof, stari istorijski lisac i putnik kroz epohe, iako povrijeđen, nisam bio zavaran.
Znao sam da uzrok patnje mojih zemljaka nisu velike i daleke stvari kao što su: Bog, vjera, sudbina, Amerika već glupost neznanje, korumpiranost, kukavičluk, devize.
Ta bol me je sve više lomila. Nisam više mogao da podnosim i gledam kako se ljudi nerviraju, frustriraju, pate… Ja znam da je realnost banalna, a frustracija nepotrebna i o tome više neću da ćutim.”
