PIŠE: Denis Kuljiš
Sergej Viktorovič Lavrov dolazi u Zagreb. Mora obaviti inspekciju balkanske franšize kremaljskog imperija i na ovom komadiću teritorija koji je dosad uvijek izmicao mentalnoj kontroli slavenskog Velikog Brata.
Sa Slovenijom ruska diplomacija ima skladne odnose. Oni su stariji i od Jugoslavije, zakovani još u doba panslavenske propagande te očuvani kroz komunistički pokret i Drugi svjetski rat – slovenski drugovi bili su najpouzdaniji eksponenti Kominterne, i svi njihovi vodeći kadrovi završili su ili Komunistički unierzvitet u Moskvi ili spec-škole za obavještajne kadrove, a zatim su služili Titu, ali kad je Tito umro, otkazali su ljubav i zasnovali svoju vlastitu državicu na “sunčanoj strani Alpa”. Ona je uvijek njegovala bliske odnose s Rusijom, i kad je trebalo razbiti čvrstu frontu europskog političkog embarga zbog invazije u Ukrajini, Ljubljana je prva pozvala Putina u goste, dok je to još bio skandal ozbiljnih razmjera. Ali, Slovenci su tu uvijek igrali solo.
Brzi povijesni pregled… Kad je nakon Napoleonova sloma trebalo nanovo urediti europski sustav, gdje su se susreli ruski i europski diplomati 1821. godine? U Laibachu. Kad se Putin prvi put susreo s američkim predsjednikom 2001. godine, gdje se to dogodilo? Na Brdu kod Kranja, u rezidenciji slovenskog predsjednika. Ljudi koji i sada diskretno čuvaju kontinuitet slovenske politike, bez obzira na sve europske obavezne likove, jedna su neformalna mreža okupljena oko čovječića kojega su u Mladini uvijek nazivali “Bonsai”. To je Milan Kučan (78). On je osigurao mirnu slovensku tranziciju iz komunizma u postkomunizam, iz Jugoslavije u Europu, sve uz cijenu malog rata sa 18 mrtvih Slovenaca, 44 ubijena pripadnika JNA te 12 poginulih bugarskih kamiondžija i stranih novinara.
Slovenska i ruska politika imaju dubinski odnos, a surađuju uz rusko veliko uvažavanje slovenskog nacionalnog suvereniteta, koji i jest preduvjet te suradnje, s obzirom na to da bi odnos inače bio tek kontakt s jednom perifernom državom EU-a, kao što je slučaj s Hrvatskom.
U Srbiji Rusija ima dubok utjecaj preko crkve, zaumnih intelektualnih krugova i poludjelog naroda, dok se vlada nastoji od njih u najvećoj mogućoj mjeri distancirati, usprkos manifestacijama lažne srdačnosti. Srbija je odabrala Europu kao sponzora i Rusija ondje ostvaruje utjecaj preko ljudi u političkom vrhu koji im služe, dok su ekonomski interesi ruske države marginalni.
U Bosni i Hercegovini, Putin ima Dodika i Dodik Putina, ali državna vlast je u Sarajevu, a ondje je uspostavljena potpuna američka kontrola.
Lavrov je u zadnjih šest mjeseci posjećivao i Sloveniju, i Srbiju i BiH, a u Crnu Goru, naravno, ne može ići, jer su ondje upravo osudili u odsutnosti dvojicu agenata ruske vojne obavještajne službe optuženih za atentat na predsjednika Milu Đukanovića. U Makedoniji je Rusija izgubila svaki utjecaj kad su politički likvidirani premijer Gruevski i njegova marioneta, predsjednik države, pa zamijenjeni pouzdanim ljudima koje je pomagala američka diplomacija. Albanija i Kosovo te makedonski Albanci voljni su američki klijenti, i kao što je rekao Ramush Haradinai u intervjuu Milomiru Mariću sa srpske televizije – da, naravno, mi nemamo svoju vanjsku politiku, i što će nam, mi naprosto slušamo što nam kažu Amerikanci… Čovjek bi mu još i povjerovao kad ne bi znao da je Ramush ljukava ljisica i da, zapravo, njeguje postrani kontakt s ljudima Angele Merkel i koliko može uvaljuje kajlu svom konkurentu, predsjedniku Thaciju, koji doista, kao i narod, vidi jedino Ameriku i, malo, Tursku Recepa Erdogana.
Znači, u tom balkanskom puzzleu gdje je sve manje-više jasno, tko je za koga, koliko i u kakvoj kombinaciji, bijelo je polje “europska Hrvatska”, koju ruski diplomati i državnici uglavnom zaobilaze. Veze, naime, nisu institucionalne. A po “moskovskim pravilima”, ako se zadatak ne može ostvariti, preko “legalnog rezidenta”, može preko “ilegalnog”. Te stvari kod njih idu rutinski, po rutinama koje su uspostavljene još u ranijim stoljeećima. Kad se održavao Bečki kongres 1815. u nazočnosti svih važnih europskih vlastodržaca – dva cara, pet kraljeva i 209 suverenih knezova te 20 000 raznih dvorjana i službenika, uz mobilizaciju praktično svih raspoloživih prostitutki iz cijele Europe koje su ih servisirale, ruski car Aleksandar pokušao je riješiti pitanje Poljske na pragmatičan način – ponudio je austrijskom ministru Metternichu 100 tisuća rubalja u zlatu i obećao da će mu vratiti ljubavnicu koju mu je prethodno preoteo.
Ukratko, ciljeve koje ne može postići diplomacijom, Kremlj uvijek nastoji ostvariti tajnom diplomacijom. No, prvo se uspostavlja infrastruktura, izvode nužne predradnje, i tek se zatim pristupa pravom poslu…
U Zagreb tako prvo dolazi – najavljen je – ministar vanjskih poslova Lavrov (68), patricijski Rus, tipični imperijalni produkt po svom armenskom ocu i ruskoj majci rodom iz Gruzije. Formirao se u sklopu sovjetske supersile, gdje su uvijek bili sposobni generirati vrhunske kadrove. Lavrov se dvoumio između atomske fizike i međunarodnih odnosa, a kad je odabrao ovo drugo i upisao Državni institut, uz engleski i francuski, naučio je sinhalski (jezik Sri Lanke) i maldivski, što pokazuje kako se mudro karijerno orijentirao. I, doista, postavljen je za atašea u Colombu te zadužen za Maldive. Kad se vratio u Moskvu, postao je asistent briljantnog Jeljcinova mladog diplomata Kozirjeva, značajnog i za nas po tome što je strahovito gazio Miloševića. Kozirjev ga je plasirao u UN, gdje je uskoro postao veleposlanik, u 44. godini. Ušao je u kabinet Medvjedeva i zatim ga zamijenio kao ministar vanjskih poslova. Čovjek koji ga dobro poznaje, a imao je prilike raditi sa Šepilovom, Gromikom i Ševarnadzeom, Kozirjevom i Primakovom, kaže da se Lavrov izdiže za glavu iznad svih današnjih diplomata. Ali, ne samo po iskustvu, nego po tome što je dionik kremaljske moći, pripadnik kluba koji nema više od pet članova. Osim što amaterski igra nogomet, sa strane upravlja državnom tvrtkom za nanotehnologiju, a osim toga je general-pukovnik Vojne obavještajne službe (GRU GŠ VS RF).
Lavrov će u Zagrebu otvoriti novu rusku ambasadu. Smjestila se samo nekoliko kućnih numera niže od sadašnje adrese u Bosanskoj ulici, na zavijutku odakle gleda na šumu i Pantovčak. Vila u kojoj je ranije bio sovjetski konzulat previše je tijesna, novi uredi smješteni su u luksuznoj višekatnici. Ima prilično mnogo interesa i poslova koje u Hrvatskoj valja nadzirati.
Najveći i najvažniji ruski posao u Hrvatskoj je, naravno, zemni plin te nafta i ukapljeni naftni plin. Hrvatska privatna poduzeća koja distribuiraju te energente najmoćnije su i najbogatije firme u državi. Energia Naturalis (bivši PPD) negdje je na 10 milijardi kuna prihoda, što je polovica INA-e i četvrtina Agrokora, u kojem ruske banke, uostalom, drže gotovo polovicu portfelja. Dio plinskog pothvata je i Luka Ploče, gdje je sagrađen treminal za ukapljeni naftni plin, a ista vinkovačka firma, Energia Naturalis, posjeduju željezničku kompaniju, nešto manju, ali neusporedivo unosniju od hrvatske državne. Osim s Naturalisom, Rusi rade s dva puta manjim Čermakovim Croduxom. Crodux će graditi plinovod preko Save, za njihovu bosansku rafineriju u Brodu. Osim toga, ruske firme i investitori kupili su i najveću dalmatinsku industriju Salona AD, zatim lanac Pevec i luksuzni turistički super-rezort u Malom Lošinju. Njihov biznismen vlasnik je škvera u Trogiru. Imaju Dalekovod i IGH i Hidroelektru u građevini, a Petrokemiju u Kutini preuzeli su pola-pola INA i Energija, dakle mađarska i ruska mreža plinskih interesa.
Što još nedostaje toj rukoveti ruskih ekonomskih interesa u Hrvatskoj? Samo INA i Jadranski naftovod, pretvoren u polinovod, jer se time preuzima totalni energetski nadzor. A nije da se na tome ne radi – radi se već oko 12 godina. Kad je Putin došao u Zagreb, predložio je da se napravi zajednička Družbadria i krčki terminal DINA-e, koji su izgradili Amerikanci, iskoristi u zajedničkom biznisu. Sanader je to otklonio jer, kakav god bio ambigvitetan, uvijek je igrao samo za Zapad.
Najveći napor u osvajanju INA-e učinili su Rusi u doba predsjednikovanja Ive Josipovića. Firmu je htio prekupiti Rosnjeft, samo što je to propalo zbog krize u Ukrajini. No kad su ondje shvatili da će Karamarko, koji je naslijedio esdepeovsku vlast, vrlo vjerojatno prodati INA-u MOL-u što je jedino ostvarivo rješenje s energetskog i političkog stanovišta (a to guraju i Amerikanci, koji su kao posredsnika slali senatora Orrina Hatcha, glavnog naftnog lobista u Kongresu), brzo je pokrenuta jedna komplicirana politička operacija koja je završila neuspjehom u preslagivanju vlade i Karamarkovim padom. No, kad je na vlast došao Plenković, pokazalo se da s njim neće biti lako izaći na kraj kako su mislili svi ti kriminalno-desničarski poslenici koji su penetrirali u HDZ. Naprotiv, Plenković je izolirao njih te pokrenuo gradnju LNG-terminala na Krku u okviru zapadne logistike, radi stvaranja mreže plinovoda koji bi prekrili Srednju Europu povezujući luke u Grčkoj, Hrvatskoj i Italiji s Istočnom Europom, gdje već dopiru baltički plinovodi, uštekani na norveški plin, te otvoreni za onaj američki i katarski.
Gradnja LNG-a na Krku prijelomna je točka svih rusko-zapadnih sukoba na Balkanu. Sam po sebi LNG nije bitan ako se ne veže plinovodom s Mađarskom, odakle može u Ukrajinu, što onemogućuje Kremlju da energetski izolira tu zemlju koju nastoji zadržati u svojoj političkoj orbiti. U tom pokeru igra se otvorenim kartama, samo što narod, naravno, ne shvaća igru, niti je svjestan da se ona igra.
Uspostava plovećeg LNG terminala na Krku (FLNG) gotova je stvar, usprkos svim opstrukcijama lokalne vlasti, raznih poluizmišljenih ekoloških udruga, riječkog SDP-a, lokalnih tajkuna na vezi s bivšim njihovim ministrima i Moskvom, zatim lažnih investitora iz inozemstva povezanih s našim emigrantima, britanskih posrednika iz Cityja koji su spremni ući u svaku kombinaciju ako u njoj ima nešto para te lažnih vlasnika založnog prava na zemljište koje je država izuzela (nacionalizirala), što oni ipak osporavaju preko stranih sudova, ne bi li projekt nekako usporili. Ali, ne mogu, EU je dala sto milijuna eura žive love i stvar ide dalje.
To je što se tiče terminala, ali što se tiče plinovodne interkonekcije, potrebno je postići sporazum s Mađarskom. On će biti jednostavan. MOL će uložiti golem novac u modernizaciju riječke rafinerije, a zatim će tražiti da mu se proda većinski paket u INA-i i manjinski u LNG-u. Poslovno, to ima smisla. Ne sviđa se “suverenistima”, lijevima i desnima, koji su, i jedni i drugi, prištekani na odgovarajuće fondove za promociju svojih hvalevrijednih političkih ideja. Povikat će uglas da je posrijedi “izdaja nacionalnih interesa” te da je to koruptivni pothvat Mađara, iako je iz svega dosadašnjeg jasno vidljivo kako se MOL uvijek rukovodio samo poslovnim interesima, a jedina ozbiljna dividenda koju hrvatska državna poduzeća uplaćuju u državni proračun upravo su INA-inih milijardu i pol kuna, dok sve ostale kompanije iz portfelja hrvatskog ministra Gorana Marića, ekonomske mrtve duše, naprosto stagniraju ili, uronjene u Močvaru, dišu na slamku…
S druge strane, tu je ruska strana na koju nitko ne sumnja, jer se nije pametno zamjerati njihovoj domaćoj ekipi iz stranačkog i kriminalnog podzemlja, koji se predstavljaju kao zastupnici njihovih interesa (jesu li, bog bi ga znao), a među njima ima zaista vrlo neugodnih gangstera.
Još 2012. u procesu Zsoltu Hernadyju, suvlasniku i direktoru MOL-a, svjedočio je Imre Fazekas, koji je tu bio neki “igrač između”, poput Sanaderova riječkog prijatelja Ježića. Ježić je ustvrdio da je obećao deset milijuna eura Sanaderu, ako INA-u prepusti MOL-u, s tim što je pet unaprijed dobio iz jednog fonda na Cipru. U tome je sudjelovao i Fazekas. No, on je zasvjedočio da novac nije bio mađarski, nego ruski, i da je išao samome Ježiću koji je svoju tvrtku DINA (stečenu u hrvatskoj privatizaciji) kasnije doista stavio na raspolaganje ne INA-i, odnosno MOL-u, nego, naprotiv, tvrtki koja opstruira gradnju LNG-a. Prvo joj je sjedište bilo u Sloveniji, a zatim se preselila u Luksemburg. Stvar, dakle, nema puno logike – novac je, kao, mađarski, a upotrijebljen je da se hrvatsko-mađarski projekt spriječi i da se dobije na vremenu, dok se razvija terminal u Pločama koji sutra – zašto ne? – može početi konverziju na ukapljeni plin!
Kad je sud tražio od Ježića da položi pet milijuna koje je dobio za mito, izgovorio se da tih para više nema, a sudac ga nije strpao u zatvor dok ne ispljune lovu, jer je svjedok. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, koji proces vodi, čini se, vruće priželjkuje Hernadyjev skalp. Vrlo energično postupa, iako je optužnicu skuhala još ekipa iz doba Josipovića, znači neistomišljenici, budući da je on sam orijentiran desno… No, svi “suverenisti” imaju zajedničku slabost – ne podnose strance i strane poslovne interese. I jedni i drugi radije će nekog domaćeg lupeža, makar i sitnog, poslovnog kvazara. Prvo, s takvima možeš i poslovati, a drugo – narod koji ništa ne razumije, misli da je to dobro, da se sačuva nacionalni ponos. Tuđe nećemo jer ga ne možemo prigrabiti, a svoje ne damo, jer ga ionako nemamo, a ono malo što smo imali, upropastili smo sličnim neracionalnim odlukama.
Bit će jako zanimljiva iduća runda suđenja koja slijedi za nekoliko dana. Sud će ipak morati verificirati dokaze da je novac koji je trebao biti isplaćen Sanaderu došao od Hernadyja. Imaju samo Ježićevo svjedočanstvo, ali ne i novac. Uostalom, Ježić ga nije dobio od predsjednika mađarske kompanije, naravno, nego je tu bio involviran Fazekas, on je s parama disponirao, ali tvrdi da je to ruska lova s Cipra. Sud će imati vrlo težak zadatak da utvrdi porijeklo nepostojećeg novca koji su, navodno, razmijenili međunarodni posrednici, profesionalni žmukleri, kojima u načelu ne treba vjerovati ni koji je dan u tjednu. Djelovanje providnosti možeš kod svetaca utvrditi proučavanjem rezultata njihovih djela, ali sotonske poslove koje propadnu ne možeš drukčije prepoznati osim po neupadljivom mirisu sumpora…
Kad bi čovjek mogao zaviriti u novu rusku ambasadu pa provjeriti čime se oni tamo bave, bilo bi, naravno, puno lakše razabrati o kakvim je sve zavjerama riječ, ali to ne uspijeva ni CIA-i, otkako je FSB (bivši KGB) ukinuo kompjutorske terminale i opet uveo pisanje izvješća običnim pisaćim strojem.
