Pjesma Eurovizije pokazala je da Europa ima tihu snagu, kulturnu moć, integrativni potencijal koji mobilizira mase, kvantitet koji prerasta u kvalitet i svih potiče da iz sebe izluče najbolja svojstva vlastite pop-kulture, pa ih stave na svjetsko tržište zabave.
Europa opet ima smisla, puno više nego što su to spremni priznati pesimisti i retrogardisti, promotori neonacionalističkih antidemokratskih ideologija, koji se dive Putinu, Kini i Trumpu, a nisu spremni živjeti u Moskvi ili u Šangaju, osim ako ondje ne misle uložiti životnu energiju, raditi i obogatiti se, privremno predati egzotičnim čarima totalitarne dekadencije i socrealističke obnove i izgradnje azijskog kontinenta, pritom se opsceno obogatiti i zatim nastaniti u nekoj elegantnoj četvrti Londona, gdje je kvadratni metar dostigao cijenu veću od deset tisuća eura. Ili u palačama na pariškim bulevarima, u Berlinu, Milanu, Rotterdamu, Copenhagenu… Ondje gdje možeš mirno piti kapučino u uličnim kafićima, dok djeca sama idu u školu, a kulturni život je nešto što se podrazumjeva, jer u europskim metropolama, kao što se žali čuveni bečki arhitekt Boris Podrecca, nedostaje dana u godini da posjetiš sve vernisaže svih važnih izložbi, otvorenja i premijera.
Treba li iz toga izvlačiti dalekosežne zaključke? Treba.
Jedan hrvatski komentator (Velimir Šonje na društvenim mrežama) odlično je primijetio kako je demokracija ponizila ekspertizu, pa je glasovanje publike (uvedeno napokon kao korektiv) ispravili sve uske muzičarko-profesionalne i političko-kulturne konstrukte i aberacije i tako su u prvi plan izbile najsnažnije, najekspresivnije pojave, otkrivši istodobno kontinentalni sentiment, koji sve više konvergira s kulturnom politikom koja se tu promovira posljednjih desetljeća.
Na prvom mjestu tih vrijednosti je – inkluzivnost. Pozitivna diskrimnacija marginaliziranih, poniženih i uvrijeđenih. Poništavaju se nacionalne i kulturne razlike, elitizam i popizam, te nastaje scena na kojoj ima mjesta za svaki talent i svaku strategiju približavanja publici: kroz gotovo dječju zaigranost, kontemplativni politički angažman, zastupanje prava posebnih skupina, isticanje visokih umjetničkih i producentskih kvaliteta, performerskim vještinama, vitalizmom, tradicionalizmom… Anything goes, especially in our universal language, English. Veliku Europu, koja se u ovoj eurovizijskoj zaista vizionarskoj derivaciji ukazala kao ekumena koja se prostire na bliskoistočne obale Mediterana i u sve prijeporne centralnoazijske prostore Potkavkazja tamo do obala Kaspijskog jezera (još s dopisnom članicom Australijom), napustilo je (formalno) Ujedinjeno Kraljevstvo, što znači da smo ostali bez nativnih govornika engleskog jezika (ako ne računamo Irce, a teško ih je uračunati s obzirom na njihove teške gelske reflekse), ali engleski je ipak ostao ono što je postao – jezik te duhovno ujedinjene Europe, kao njena najvažnija sastavnica uz importiranu američku demokraciju. Nijemci i Francuzi tu ne znače ništa u kulturnom smislu, nego samo u društvenom, a njihove metropole, otvorile su se toj novoj europskoj kulturnoj matrici na način kako to njihove okoštale nacionalne institucije i elite nikad neće moći.
Glasovi publike donijeli su pobjedu izraelskoj pjevačici. Ona izgleda kao debela beba koja je tek ispuzala iz kolijevke i igra se sa svojim korejskim Pikachu lutkicama… Fetišistički infantilizam, pretilost, bliskoistočni antihasidski popizam, odvest će sljedeći eurovizijski festival na neizvjesno putovanje u novi glavni grad izraelske države, Jeruzalem, koji s ovim nema nikakve veze – bit će to svetogrđe za sve Židove i Palestince koji ondje žive ili hodočaste, jer bi ova cura bolje pristajala u ono što ta zemlja danas zbilja jest, a to je njihova Silicijska dolina u telavivskom modernom predgrađu Petah Tikva, gdje bi priredbu bilo puno pametnije locirati. No, ako se ipak ustraje na konvencionalnom rješenju, imat ćemo iduće godine prilike pratiti kako eurovizijska populacija koja u svojoj inkluzivnosti uključuje i cijelu rainbow-koaliciju gej i LGBT osoba, figurativno pleše na Isusovom grobu. Pritom sam siguran samo da jedino njemu to ne bi smetalo, dok bi uskogruda apostolska sljedba, zakonomjerno, na to podivljala…
Finiš glasanja za pobjednika, koji je odlučen u poljednjem času meritornim glasovima publike dao je prednost mladoj ženi s (hormonalnim?) poremećajem u prehrani, pred ciparskom mršavicom, koja je plesala poput bioničkog bića uštekanog u visoki napon… Građena po svim pravilima globaliziranog show-businessa što zahtijevaju potpunu denigraciju tijela i kokainsku emanaciju energije prilikom estradnog egzercira, Cipranka je izgubila od svoje polukomične kolegice, koja je nabadala debelim nožicama u nekim čudnim štiklama i jedva se kretala po sceni.
Cipranka je raspustila lavlju grivu, Izraelka se pojavila s kikama. Europska napredna inkluzivnost presudila je između te dvije destinacije Levanta, pa je židovski eksperimentalni pjesmuljak pun glazbenih doskočica, lako savladao popistički tour-de-force helenske heroine Eleni Fureira. No, Eleni, naravno, nije nikakva Cipranka, pa čak ni Grkinja, nego naprosto mlada Albanka (pravim imenom Entela Fureraj), koja radi na grčkoj estradnoj baušteli. Albanke su lako preplavile grčku i eurovizijsku scenu, pošto su već osvojile američku. Velike zvijezde anglo-američkog popa su listom Kosovarke – Londončanka Rita Ora, zapravo Rita Sahatčiu iz Prištine, rođena u jugoslavenskoj ”godini raspleta” 1990. godine, zatim Bleta ”Bebe” Rexha, koja se rodila u Brooklynu godinu dana ranije jer je njen otac na vrijeme zapalio iz Debra, te puno mlađa Dua Lipa, koja se također rodila u Londonu, ali se 2008. s roditeljima (tata joj se zove Dukagjin Lipa) vratila u Prištinu i odanle započela svjetsku pjevačku karijeru.
Nacionalni ”stručni” žiri u 43 zemlje koje su sudjelovale na natjecanju, favorizirao je (redom) Austriju, Švedsku, Cipar i Izrael, a publika – Izrael, Litvu, Srbiju, Cipar, Dansku. No to je poredak samo po maksimalnim bodovima (12) koje si mogao osvojiti bilo od žirija, bilo od publike u nacionalnim izbornim jedinicama, ali kako su se osim dvanestica dijelile i manje bodovne ”nagrade” (po 1, 8, 7, 6 itd.) bilo je ključno kako te sve pondere agregiraš i tu su kod publike bili apsolutno najjači Izrael, te izjednačeni Cipar i Italija, a kod žirija – Austrija, Švedska i Izrael. Pobijedio je Izrael jer je kod svih pobudio pozitivnu reakciju, a iz drugog plana, osim standardnog ciparskog popizma, izronili su – Austrija i Italija.
Kurzovu Austriju nije predstavljao neki jokel u kratkim kožnatim hlačama koji bi se svidio domaćoj koruškoj i štajerskoj publici. Oni za zadovoljavanje te potrebe ionako imaju Slovence, Oberkrajnere ”bratju Avsenike” iz bledske razgledničke idile sela Begunja od tisuću stanovnika, gdje se u domaćoj radinosti kod ”Elana” proizvode skije, avionske komponente, jahte i vjetroelektrane (a firma je u vlasništvu ciparskog anonimnog holdinga). Kurzovu i Stracheovu Austriju predstavljao je u Lisabonu mladi, beskrajno nadareni crnac s glasom Marvina Gaya. Cesar Sampson, pravi Austrijanac, rođen je u Linzu. On je instruktor pilatesa – uveo je pilates u zemlje njemačkog govornog područja. Pjevač, tekstopisac, producent, plesač i foto-model koji je snimao za jednu slovačku agenciju, bavi se event-managementom u austrijsko-bugarskoj firmi ”Symphonix International” sa sjedištem u Sofiji, Beču i Los Angelesu, koju vodi Bugarin Borislav ”Boby” Milanov s umjetničkim pseudonimom Boby One Kenoby aka Bobyleon. Ako želiš na gažu pozvati J. Lo ili Jamiroquaoi, ili trebaš producenta, pjevača, kompozitora, što god, s pouzdanjem zovi ovu dvojicu. Boby je uza sve završio filmsku akademiju i organizira evente u svim dimenzijama… Cesar je manje razbacan po sceni, on nema vremena, jer je jako posvećen humanitarnom radu i već se dvadeset godina volonterski angažira na rehabilitaciji hendikepiranih.
Dva vesela Talijana, koji na prvi pogled izgledaju kao redovni poslenici postkanconjerskog talijanskog sentimentalnog foliranja uz gitaru, osvojili su publiku potpuno neočekivanom strategijom – šansonom s tekstom kojega se ne bi postidjeli Fabrizio de Andre, Serge Geinsbourg ili Adriano Celentano (da spomenem same velikane). Pjesma ”Non mi aveto fatto niente” (Nisi mi ničim naudio) himna je europske tolerancije, ali bez pretjeranog patosa. Uličarsko ironično filozofiranje, u kojem se konstatiraju opasnosti koje vrebaju u europskim gradovima gdje napadaju teroristi, s tim što se to stavlja u normalnu perpektivu i kaže – ali nije me ranila tvoja drukčija kultura, tvoja različitost, i nisam impresioniran ni ovim likovima koji se mole pred križem, ni tipovima koji prostiru mali tepih za svoj obred… Pjesma je talijanski rječita, inkantancija talijanski melodiozna iako nikad ne prelazi u glazbenu egzibiciju, zapravo je bez napjeva, refrena, osim gotovo recitacijskog ponavljanja ”Non mi avete fatto NIENTE”… E vero. Možemo se pozdraviti s njemačkim i s francuskim u pop-glazbi, ali za talijanskim malo ćemo žaliti. Možda ne bi trebalo dopustiti da sasvim izumre na estradi (iako Sanremo u posljednje vrijeme čini sve da ga ugrobi). Treba li i napomenuti da su ova dva simpatična trideset-plus momka s podužom rudlavom kosom i uobičajenim gej-stajlingom Dva čela bez čela, internacionalna kombinacija – jedan Talijan (Fabrizio Mobrici detto Moro) i jedan Albanac, Ermal Meta, rođen u mjestu Fier u Albanijiu. Fier je multinacionalna selendra udaljena 100 kilometara od Tirane, koju su nekoć, u doba tolerantnog otomanskog carstva, nastavali pravoslavci i Aromuni (Cincari), dok su sad, naravno, prevladali Albanci koji govore južnim, Tosk dijalektom, na kojemu je osnovan i albanski književni jezik (Gheg se pak govori na sjeveru, na Kosovu, govore ga Malješi, Dukađini, govori se u Krujama i Tropoju – ukratko, to su oni najzaguljeniji Albanci). E sad, a tko je još osim Ermala Mete rođen u Fieru? Naravno, vrijedna Cipranka-Grkinja, balkanska superplesačica s dugom grivom, Entela Fureraj!
Svi su se mali estradni narodi (trebalo bi napisati djelo – Velike produkcije i mali estradni narodi) strahovito potrudili da kreiraju eurovizijski eksport koji će prikazati njihova najbolja svojstva.
Srbi su zaigrali na kartu na koji uvijek igraju – nastoje posvojiti balkaniku, pridajući joj sofisticirane estradne elemente. Dvije mračno zgodne pjevačice, jedan moderni ćelavac s mudžahedinsko-motorističkom bradom i specijalno odnjegovan instrumentalist s frizurom i imageom sveučilišnog profesora koji na konzervatoriju predaje eolsku frulu. Nedostajala je neka uvjerljivija tema – kad se sve okrene i obrne, ne možeš bez zere genija, pa ti ne pomažu sve pinkovske i grandomanske produkcijske visoke peći, ako ne nađeš nekog znalca poput Zdenka Runjića, koji nije znao ni note, ili samozatajnog varoškog genija Arsena Dedića koji je naštrikao jedno milijun nezaboravnih melodija. Šest do osam taktova takve robe – bez toga ipak ne ide…
I Hrvati su pokušali djelovati civilizirano, na razini vlastite percepcije svojih mogućnosti i težnji – strategiju za nastup na Eurosongu, kao da je pripremao Andrej Plenković na užem kabinetu vlade. Odabrali su kulturnu, iznimno atraktivnu Riječanku Franku Batelić, djevojku s američkim osmjehom i tijelom koje je neodoljivo i za nogometaše. Franka je kantautorica, svira gitaru, studira pravo, a engleski je naučila u Londonu. Ona savršena pjeva, ima dobar nastup, ali sama pjesma nije bila bogznakaj, a možda joj je najviše naškodilo što je to čista ”vanilla”, balada u kojoj se evocira heterseksualna ljubav, što je definitivno out, odnosno, nije ni malo uzbudljkivo i riskantno, nego, eto, onako hrvatski, malograđanski i lišeno kontroverzije. Mladi Crnogorac također je otpao u pretfinalu, jer je izjavio da je on muškarac i ”koga je briga za žene”, što se moglo protumačiti kao teški mačizam, ili, naprotiv, kao totalno odustajanje od muške role, što je bilo fatalno i u domaćem montenegrinskom i širem europskom kontekstu.
Moglo bi se sad u nedogled nastaviti analizirajući moldavske i gruzijske estradne aspiracije u njihovoj potrazi za modernim, europskim inkluzivnim identitetom. Najviše zapanjuje što je ispala Ruskina (također u pretfinalu), žena u kolicima, s multiplom sklerozom, koja trijumfalno zastupati europsku inkluzivnost – ali komplikacije s putinovskom politikom, koje su dovele do toga da je prošle godine odustala od nastupa u Kijevu, vjerojatno su ovu zanimljivu prezentaciju gurnuli u pozadinu. Ruski hibridni ratnici vrlo su uspješni u plasiranju negativnog i destruktivnog sadržaja, ali s plasmanom pozitivnog i konstruktivnog na estradi, baš im ne ide. Morat će tome posvetiti veću pažnju i u okviru SVR osnovati novi direktorat, Pjervoe glavnoe upravljenije estradnava osobova naznačenija (ili tako nekako).
U jednu riječ – Eurosong 2018 bio je pjesma. Europski trijumf.
(Dunav.at)
