PIŠE Saša Bižić
Šta li je izazvalo toliku uzbunu u ambasadama SAD i Velike Britanije, OHR-u, OSCE-u i Delegaciji EU 27. oktobra, pa je čitav prvi tim zapadnih struktura u Sarajevu jednoglasno zavrištao? Griža savjesti zbog prećutane oslobađajuće presude Naseru Oriću?
Kopernikanski obrt u umovima onih kojima nije bilo ništa čudno u istovremenom sudskom osporavanju 9. januara kao Dana RS i glorifikaciji 1. marta kao praznika „suverene BiH“? Ljutnja zbog toga što je Atif Dudaković još na slobodi, iako je vjerovatno jedini general u regionu koji je pred kamerama izdavao komandu: „Strijeljati na licu mjesta“?
Ne, ništa od toga. Morin Kormak, Edvard Ferguson, Valentin Incko, Brus Berton i Lars-Gunar Vigemark su, sa impresivnim smislom za prenemaganje, izrazili „duboku zabrinutost“ zbog zaključaka Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, usvojenih dan ranije. Ali, avaj, brigu duboku kao Tihi okean pratila je argumentacija plitka poput barica poslije kiše, pa je uvaženi međunarodni kvintet prosvijetlio domaću publiku tek sa visprenim dosjetkama o „ugroženoj nezavisnosti pravosuđa“.
Nema potrebe sumnjati da je „trustu mozgova“ sa protektorskim ambicijama vladavina prava u BiH važnija nego domicilnom stanovništvu, a neupitnost ovakve namjere odavno je poznata neukim narodima sa Bliskog Istoka ili iz Južne Amerike, dok slušaju uvjerljiva objašnjenja sličnih figura koje najbolje znaju šta valja činiti s njihovom naftom i drugim resursima. Osim hvale vrijednog saosjećanja za slabije od sebe, petorci iz dvije ambasade i OHR-a, OSCE-a i EUSR-a mora se odati priznanje i za hladnokrvnost. Naime, oni su odmjereno i uzdržano, apsolutno gospodski i aristokratski, prešli preko informacije Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih osba RS, upućene 13. oktobra VSTS-u, u kojoj se navodi da su devet sudija BiH i šest bh. tužilaca tokom rata imali diskriminatorski odnos prema Srbima.
Međutim, tek kada je VSTS 26. oktobra razmotrio tu informaciju i, na prijedlog predsjednika Savjeta Milana Tegeltije, usvojio pet zaključaka, a među njima i posljednji – sa incijativom za izmjenu člana 44 Zakona o VSTS-u, kap je prelila čašu strpljenja plemenitih stranaca. Sasvim logično, jer, kome je moglo pasti na pamet da traži da se istraži ratna prošlost 15 renomiranih aktera današnjeg pravosuđa na nivou BiH, samo zbog toga što su od 1992. do 1995. osudili 91 Srbina na 1.421 godinu zatvora? To se zove profesionalizam, a ne pristrasnost, dok za zamisao da se dopuni jedan član zakona još nema adekvatne riječi u jezicima Južnih Slovena.
Možda je drskost najilustrativniji termin za namjeru da se od Ministarstva pravde, Savjeta ministara i Parlamentarne skupštine BiH zatraži da VSTS-u omogući da – bez tzv. disciplinskog postupka, u kojem bi potencijalni grešnici imali solidne šanse da se izvuku – direktno izriče sankcije sadašnjim neprikosnovenim autoritetima, i to samo zato što su se tokom rata malo komotnije ponašali?
Preko toga se, zaista, nije moglo preći, pa je reakcija Morin Kormak i četiri muškarca u njenoj pratnji pokrenula lavinu očekivanog bijesa u Sarajevu. O tome koliko su njihove ekselencije bile neutralne, objektivne i dobronamjerne svjedoči podatak da ih je već nakon 24 sata, odnosno 28. oktobra, zdušno podržao vrh SDA, sa gotovo istom retorikom i stilskim figurama. Normalno, pošto bolje poznaju sve lokalne nijanse, morali su da odu korak dalje od međunarodnih pravednika, te su dali mig svojim medijskim jurišnicima da ekspresno saopšte ko je u VSTS-u glasao za famozne zaključke. Direktiva je izvršena, a na užas sarajevskih brojača krvnih zrnaca, utvrđeno je da je, u odnosu snaga prilikom glasanja 7:6, unutar tijesne većine bilo čak i njihovih sugrađana.
Bez obzira na neviđen gaf Milana Tegeltije i onih članova VSTS-a koji su podržali nevjerovatnu ideju da se provjeri ratna prošlost svih sudija i tužilaca u BiH, nezavisno od njihove nacionalne pripadnosti, ipak nije sve izgubljeno. Jer, ma koliko to bilo teško dokučivo, i u RS ima još poštenih glasova. Veoma malo, ali dovoljno za kakvu-takvu nadu. Među njima se izdvojio Branko Perić, sudija Suda BiH na privremenom radu u novinarstvu. Ili obrnuto, đavo će ga znati. Uglavnom, posljednje dvije kolumne znamenitog majstora pisane riječi oduševile su sve iskrene ljubitelje boginje Justicije. Nakon što se zagrijavao u prvom tekstu, efektno objašnjavajući zašto je referendum u RS o Sudu i Tužilaštvu BiH – potpuna besmislica, uslijedila je prava eksplozija.
U drugom eseju, Perić je sa žaljenjem konstatovao da se VSTS od nezavisnog regulatora pretvorio u inkviziciju. Jasno je da se to nije moglo desiti od 2004. do 2010. godine, kada je on bio na čelu tog tijela. Isto tako, nema dileme da su sedam glasača za zaključke VSTS-a u Perićevim opservacijama preko noći postali „instalirani poslušnici iz političke sfere“ iz čiste principijelnosti, a ne zbog ozlojeđenosti osobe koja u decembru 2016. nije dobila podršku ove institucije da postane predsjednik Suda BiH.
I zato – proklet da je onaj ko pomisli da se Perić konstantno trudi da lične interese prikrije providnom oblandom opšteg dobra. Neka gori u paklu onaj ko izusti da je Brančilo čitavu dramu napravio zato što je umislio da je sve to zavjera protiv njega, jer je u ratu bio opštinski tužilac u Tesliću. I, konačno, neka grom sprži svakog ko usudi da primijeti da je časni Perić imao razne političke slalome u životu i karijeri, ali je uvijek okretao vlastitu antenicu prema ambasadi SAD u Sarajevu, jer je znao da je tu nepogrešivo vrelo istine i bastion slubodarskog duha, naspram poslušničke većine među njegovim kolegama iz pravosuđa i medija.
Dakle, mozaik je sklopljen, sve kocke su tu, ali je strepnja i dalje jača od nade. Strepnja da razum, ta oduvijek deficitarna roba u RS, neće nadvladati opasni avanturizam. Strepnja da neće biti zaustavljeno deplasirano insistiranje Milorada Kojića na udaljavanju iz današnjeg pravosuđa 15 sirotih pripadnika Armije BiH, i to samo zato što su, valjda na osnovu radne obaveze, u ratu završili na čelu prekih sudova za Srbe. Strepnja da Milan Tegeltija sa dovoljnim brojem istomišljenika u VSTS-u može ponoviti prvi izuzetak od dosadašnjeg pravila majorizacije sa bošnjačkim i inostranim predznakom u svim strukturama bh. pravosuđa. Strepnja od rijetkog slučaja saglasnosti na političkoj sceni RS o zaključcima VSTS-a, sa Draganom Čavićem, kojem niko ne može osporiti kritički odnos prema vlasti u svim drugim pitanjima i njegovim zapažanjem da je jedini problem sa istragom ratne prošlosti sudija i tužilaca – to što je trebalo da bude davno pokrenuta.
Međutim, tu je i nada da će Kormakova, Ferguson, Incko, Berton, Vigemark, SDA i Perić okrenuti ovu lokomotivu pobune u ispravnom smjeru. Nada da ćemo svi napokon shvatiti da je gospon Branko u pravu kada kaže da je bolje kada je Pandorina kutija zatvorena, nego otvorena. I nada da će do usijanih glava doprijeti notorna istina – da politika u pravosuđu i nije tako loša, samo ako dolazi sa ispravnih adresa. Zar smo zastranili do te mjere da Edvard Ferguson mora da citira svog zemljaka Džordža Orvela? I podsjeća nas da su sve životinje, u načelu, jednake, ali, eto, neke su ipak „jednakije“ od drugih.
