Bihaćki turistički radnici tvrde da turisti iz bliskoistočnih zemalja naveliko otkazuju rezervacije zbog izbjeglica. A i građani očito počinju drugačije gledati na pridošlice i kažu: „Mi smo im prepustili grad.“
“Po mojoj evidenciji u našem hotelu ima nekih 30 do 35 posto manje gostiju nego prošle godine u isto vrijeme. Prošle godine kod nas nije bilo šanse dobiti sobu, a sada ima slobodnih”, priča Šemsudin Sulejmanagić, upravnik hotela Paviljon u Bihaću.
On smatra da je glavni razlog otkazivanja rezervacija to što je Bihać pun izbjeglica. Zanimljivo je da skoro isključivo otkazuju gosti iz bliskoistočnih zemalja, dok evropski turisti i dalje dolaze.
„Pojavom migranata u Bihaću počelo je skoro svakodnevno otkazivanje rezervacija. Moje je mišljenje da je to zbog priliva migranata. Drugog razloga ne vidim. I to nije tako samo kod nas u hotelu. Razgovaram s kolegama i iz drugih hotela”, kaže Šemsudin Sulejmanagić. On je zabrinut za egzistenciju svojih zaposlenika i ističe kako od tog hotela živi ukupno 128 osoba, tj. 31 zaposleni plus članovi njihovih obitelji.
Sulejmanagić ne zna točno što bi to moglo smetati bliskoistočne turiste, ali pokušava naći objašnjenje.
„Pretpostavljam da ti ljudi ne žele imati kontakt s izbjeglicama. Možda oni znaju bolje od nas o kakvim se ljudima radi. Sigurno među njima ima i onih koji su ekonomski migranti ili koji su pobjegli od zakona”, kaže i dodaje: „Najgore je što mi ne možemo razlučiti kome stvarno treba pomoći.”
U hotelu Paviljon prošle je godine u prosjeku bilo oko 70 posto gostiju s Bliskog istoka. Ti su turisti počeli dolaziti u Bihać u prvom redu radi nacionalnog parka i prirode kakvu u svojim domovinama nemaju.
„Problem je tu, ali to vam nitko javno neće reći”
No u Javnom poduzeću Nacionalni park Una na službeni upit tvrde kako nisu zabilježili smanjenje broja turista na ovoj atraktivnoj destinaciji, ali neslužbeno se čuje kako imaju saznanja o otkazivanju smještaja.
„Svaka kriza, turbulencija, poremećaj ili nesigurnost stvara negativnu sliku za posjetitelja i mogu utjecati na image destinacije i države”, objašnjava Amarildo Mulić, direktor Nacionalnog parka Una.
Dodaje kako je turizam vrlo osjetljiva grana, pa bi se migrantska kriza mogla odraziti na broj posjeta.
A da je kriza prisutna potvrđuje i službenik u Vladi Unsko-sanskog kantona čiji je rad vezan za turizam. I prema njegovim informacijama je u proteklom razdoblju došlo do masovnijeg otkazivanja smještaja i aranžmana, često u posljednji trenutak.
“Prisutan je problem, ali to vam niko neće i ne smije javno reći, jer bi tako radio protiv sebe i svog poslovanja. Morate razumjeti te ljude, oni od toga žive i uložili su silan novac u objekte i sada moraju biti jako senzibilni u onom što govore jer bi mogli napraviti sebi štetu.”
On tvrdi kako su ovdje u Unsko-sanskom kantonu prepušteni da se sami izbore s migrantskom krizom, mada nemaju kapaciteta za to.
„Mi smo se povukli i prepustili im grad”
U proteklim mjesecima sve je veći priljev migranata i izbjeglica na zapadu BiH, posebno u Bihaću i Velikoj Kladuši, gdje ih je prema procjenama oko 4.000. Ljudima koji bježe od rata, neimaštine, progona i u potrazi za boljim životom Bihać je samo usputna stanica na kojoj se kratko zadržavaju i nastavljaju put dalje. Granica EU-a udaljena je svega nekoliko kilometara i odavde je najlakše i najbliže stići do zemalja odakle migranti neće biti vraćeni.
Očigledno je migrantska kriza dočekala u potpunosti nespremne lokalne i državne vlasti. Ovdje ne postoji organizirani prihvatni centar za migrante nego se oni sami snalaze te spavaju u napuštenim objektima, na ulicama i po parkovima.
Rezultat je humanitarna kriza, pošto svi ti ljudi nemaju krov nad glavom, potrebne lijekove i obroke. A za koji mjesec će doći zima pa bi migrantska i humanitarna kriza mogla postati još ozbiljnija.
Inače, dio izbjeglica u Bihaću sam se smjestio u jednoj napuštenoj oronuloj zgradi koja je trebala biti đački dom. Tamo su uslovi života katastrofalni, pa zato ne čudi da većina izbjeglica po danu uglavnom boravi na ulicama i u parkovima.
Svakih nekoliko metara nailazimo na grupice muškaraca. Neki su bolje,a neki lošije odjeveni. Mnogi su i po kiši i hladnoći hodali bosonogi u natikačama, omotani u deke koje su vjerojatno dobili u sklopu humanitarne pomoći.
„Mi smo možda najugroženiji hotel zbog svog položaja. Izbjeglice ovdje dolaze autobusima i okupljaju se u parku oko hotela. Mnogi domaći zaziru i ne dolaze više kod nas u restoran”, žali se Šemsudin Sulejmanagić.
U gradskim parkovima i kafićima sve je manje domaćih.
„Naši mladi su se povukli i slabo ih se viđa po ulicama i kafićima. I u parku više nema majki s malom djecom koje su se prije tamo redovno okupljale. Mi smo se u stvari svi povukli i prepustili im grad”, zaključuje upravnik hotela Paviljon.
(DW)
