Odluka Ustavnog suda BiH, kojom je odbijena apelacija Pravobranilaštva Republike Srpske u vezi sa knjiženjem perspektivne vojne lokacije “Veliki Žep”, zatalasala je političku scenu i uzburkala javnost Republike Srpske i BiH.
Pojedini politički lideri, nedovoljno upućeni u događaje koji su pratili takozvanu reformu odbrane u BiH, odluku Ustavnog suda BiH žele da iskoriste za sticanje političkih poena, računajući na kratko pamćenje građana o tim događajima.
Zato je važno da se podsjetimo nekih od tih događaja i njihovih aktera, koji su pratili odluke o stvaranju zajedničkih oružanih snaga u BiH, odluka koje su trasirale put BiH prema NATO-u, kao i pitanja načina rješavanja vojne imovine.
Izjava lidera SDS-a Vukote Govedarice da je posljednja odluka Ustavnog suda BiH samo posljedica rada SNSD-ovog kadra u mandatu 2006-2010. godina je zlonamjerna i neistinita, isključuje vrijeme i događaje koji su tome prethodili, a tiču se aktivnosti u mandatu 2002-2006, kada je SNSD bio u opoziciji na nivou BiH, a kadar SDS-a “žario i palio” u svim tadašnjim “reformama”.
Odlukom visokog predstavnika za BiH 2003. godine formirana je Komisija za reformu odbrane sa zadatkom da predloži tu reformu, zaključno sa zakonskim rješenjima koje bi usvojila Parlamentarna skuština BiH. Činili su je predstavnici entitetskih ministara odbrane, parlamenta BiH /Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost/, Zajedničkog štaba Oružanih snaga /OS/ BiH, kao i predstavnici različitih međunarodnih organizacija i ambasada.
Komisija je imala dva koopredsjedavajuća – Nikolu Radovanovića kao ministra odbrane BiH koji je imenovan 2004. godine na prijedlog SDS-a, i Rafija Gregorijana iz NATO štaba u Sarajevu. U komisiju su iz reda srpskog naroda imenovani Milovan Stanković, ministar odbrane Republike Srpske /SDS/, i Boško Šiljegović, tada predsjedavajući Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost Parlamentarne skupštine BiH /SDS/.
U ime srpskog člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca, u radu Komisije učestvovao je Dragan Kapetina, savjetnik za vojna pitanja srpskog člana Predsjedništva BiH. U navedenoj Komisiji nije bilo nijednog predstavnika SNSD-a.
Komisija je, nakon okončanja svog rada, u septembru 2005. godine, podnijela izvještaj o radu pod nazivom – “OS BiH: Jedna vojna sila za 21. vijek”. Po mnogo čemu, ta 2005. godina je ključna za donošenje odluka i opredjeljenja u pogledu daljeg razvoja OS BiH. Tako su, u februaru 2005. godine, tri člana Predsjedništva BiH /Paravac iz reda srpskog naroda – SDS/, donijela odluku kojom se izražava opredjeljenje BiH za članstvo u NATO savezu, donesen je Zakon o učešću pripadnika OS BiH, policijskih službenika, državnih službenika i drugih zaposlenika u akcijama podrške miru u Iraku, na osnovu čega je Predsjedništvo donijelo odluku o slanju vojnika.
Ipak, najznačajnije je da je te 2005. godine, u decembru, donesen Zakon o odbrani BiH i Zakon o službi u OS BiH. Time su postavljeni “temelji” budućih OS BiH.
Koliko je Komisija bila revnosna govori član 84. Zakonu o odbrani kojim su definisane aktivnosti za prijem BiH u NATO, u kojem je navedeno da će svi subjekti odbrane, Parlamentarna skupština BiH, Predsjedništvo BiH i Savjet ministara, u okviru svoje ustavne i zakonske nadležnosti, provoditi potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo u NATO. To znači da prije nego što su formirane zajedničke oružane snage – BiH je izrekla jasnu namjeru kroz zakon da će biti članica NATO saveza. Nevjerovatno, ali istinito!
Sjećam se pokušaja da se izmjene neki dijelovi Zakona o odbrani prije usvajanja, ali je to bilo nemoguća misija. Komisija je tako utvrdila i – gotovo je, bilo je objašnjenje.
Svi ostali događaji u vezi sa NATO putem BiH, pratili su ranije donesene odluke. U skladu s tim, u septembru 2007. godine, uspostavljen je NATO Koordinacioni tim Savjeta ministara BiH, na čije čelo je imenovan Igor Crnadak /PDP/. Otpočeo je sa radom vojni dio misije pri NATO u Briselu u aprilu 2009. godine, a u oktobru iste godine BiH je predala aplikaciju za pristupanje Akcionom planu za članstvo /MAP/, na osnovu koje je donesena Odluka o uspostavljanju saradnje BiH-NATO na nivou MAP-a.
Na osnovu “uspješno” završene reforme odbrane, koju su mnogi stranci stavljali na sam vrh uspješnosti svih reformi u BiH, iako je stanje u Ministarstvu odbrane BiH do danas ostalo neriješeno u mnogim segmentima, u aprilu 2008. godine, na NATO samitu u Bukureštu, BiH je dobila poziv za “intenzivni dijalog”.
SNSD je godinama pokušavao riješiti problem knjiženja državne imovine. Od 2005. godine članovi SNSD-a su na različitim nivoima insistirali na poštovanju Sporazuma o osnovnim principima za rješavanje pitanja pokretne i nepokretne vojne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane, a koji su potpisali Nikola Špirić u ime Savjeta ministara i entitetski premijeri – Milorad Dodik i Nedžad Branković, koji potvrđuje da je jedini mogući način rješavanja ovog problema – sporazum strana, odnosno entiteta.
Navedeni sporazum nedvosmisleno ukazuje da Ministarstvo odbrane može dobiti samo pravo korišćenja nad takozvanom “perspektivnom” vojnom imovinom, a da se ista, u slučaju prestanka potreba, vraća entitetima iz kojih je uzeta. Nikako onako kako to pristrasno presuđuje Sud BiH i potvrđuje Ustavni sud BiH.
Taj stav potvrđen je i sporazumom političkih lidera iz marta 2012. godine u Banjaluci, koji je potpisao i tadašnji lider SDS-a Mladen Bosić, kada je još jednom potvrđeno da je rješavanje pitanja raspodjele takozvane “državne i vojne” imovine neophodno zaključiti sporazum između Savjeta ministara i entitetskih vlada. Sporazum nikada nije realizovan.
SDP-ov ministar Damir Hadžić iznenada se povukao iz radne grupa Savjeta ministara i dostavio vlastiti prijedlog rješenja. Bošnjaci su znali da imaju saveznika u pravosuđu BiH.
Ovo je istina o ovom kompleksnom pitanju kojim se SNSD istrajno i uporno borio sve ove godine.
Zato, Govedarica kada govori o odgovornosti SzP mora znati da svijet ne počinje njegovim dolaskom na čelo SDS-a i da se do tačnih informacija može doći kada se “zaroni” u problem, a ne samo grebući po površini.
(Srna)
