PIŠE: Nino Raspudić
Prvi krug predsjedničkih izbora, u kojem se glasa isključivo „za“, pokazao je da je birača koji kao prvi izbor na Pantovčaku žele Zorana Milanovića (29,91%) tri posto više nego onih koji preferiraju Kolindu Grabar-Kitarović (26,98%). Drugi krug, u kojem se kalkulacija usložnjava jer u igru ulaze i glasovi „protiv“, pokazat će je li više onih koji ne žele Milanovića ili onih koji ne žele Grabar-Kitarović u predsjedničkoj ulozi. Dakle, odlučit će glasovi „protiv“, traženje manjeg zla, glasovanje začepljenog nosa ili kako već sve ne nazivaju taj složeniji birački potez.
Oči su uprte u glasače Miroslava Škore koji je u prvom krugu dobio 24,75% glasova. Škoro je ostvario najbolji treći rezultat u povijesti naših predsjedničkih izbora. Do sada je primat u toj kategoriji držao Mate Granić koji je 2000. osvojio 22,47%, što mu nije bilo dovoljno za drugi krug (šef te kampanje bio mu je mladi Andrej Plenković, a glavni pjevač Miroslav Škoro). Zanimljivo je, s druge strane, da rekord među najlošijim drugoplasiranima drži Milan Bandić, koji je 2009. osvojio 14,83%, što mu je bilo dovoljno za drugi krug, u kojem je izgubio od Ive Josipovića. Bandić je u drugom krugu bazirao kampanju na strahu od crvene opasnosti, što je bizarno jer je i sam samo nekoliko tjedana ranije, zbog kandidature mimo partije, izbačen iz sljednice Saveza komunista Hrvatske.
Kolinda Grabar-Kitarović je na papiru favorit jer deklarativno zastupa vrijednosti koje dijeli veći dio biračkog tijela u odnosu na one koje zastupa Zoran Milanović. No u tome „deklarativno“ krije se zamka. Pitanje je koliko je takvih birača (a većinski su u prvom krugu glasali za Škoru) spremno unatoč svemu podržati je samo da na vlast ne dođu „komunjare“. Tu vrstu najprizemnije HDZ-ove propagande izravno joj je kao strategiju za drugi krug predložio Vladimir Šeks. Ukratko, treba glasati za Kolindu da na vlast ne dođu komunisti. To je kao da Ronaldo upozorava na opasnost od nogometaša. Strategija je dodatno komična zbog činjenice da HDZ-ovu većinu održavaju ljudi koje je Milanović dovukao u Sabor, kao što su Saucha, Opačić, Varga ili HNS. Stoga se desni birački adresat ove poruke s pravom može zapitati – zašto vi možete uzeti komunjare i provoditi više-manje njihovu politiku, a mi bismo u nedjelju morali pohrliti na biralište da sprečavamo Milanovića u pohodu na vlast?
Koliko je konzervativnih Hrvata, samo zato što na Pantovčaku ne žele Milanovića, spremno posredno podržati Plenkovića i sve što ide uz njega, od HNS-a do Pupovca? Koja bi specifična razlika Kolinde Grabar-Kitarović u odnosu na Zorana Milanovića trebala natjerati takvog birača da iziđe na izbore i dade joj povjerenje? Hoće li, primjerice, prema Vučiću zauzimati čvršći stav nego što bi to činio protukandidat? Biti konkretnija u potpori Hrvatima u BiH? Možda u drugom mandatu reći da je za nju Komšić persona non grata?
Oko EU oboje se ponašaju kao naivni euroni, kao da se Brexit nije dogodio. Grabar-Kitarović je na američkim izborima podržavala Hilary Clinton, a Milanović smatra Trumpa, Borisa Johnsona, Salvinija, Orbana, Kaczynskog bezveznjacima, dok su mu Junker i Mutti vrh. Kao da ne mogu pojmiti da je paradigma u kojoj su kao diplomati stasali odavno ofucana i da se u Europi i svijetu događaju goleme promjene. Vrijedi zabilježiti da se nijedno od njih nije očitovalo oko afera u hrvatskoj diplomaciji na koje je upozorio zaposlenik MVEP-a Damir Sabljak.
Što se tiče ideoloških pitanja, čini se da su iz istog šinjela, s tom razlikom što je Milanović otvoreniji i dosljedniji. Grabar-Kitarović maknula je bistu jugoslavenskog diktatora iz ureda predsjednika demokratske Hrvatske, no čini se da nije u stanju do kraja eksplicirati zašto. Milanović na Broza gleda pozitivno, pri čemu nema nikakav održiv argument, već mu, kako to obično u nas biva, stav određuje i dovodi u koliziju sa svim ostalim vrijednostima koje zastupa, puka povijesna slučajnost da je talijanska okupacijska zona u pretprošlom ratu bila koji kilometar gore ili dolje od djedova sela. Ako ga Grabar-Kitarović u sučeljavanjima uspije navući na to da hvali jugoslavenskog diktatora, Milanović će upasti u zamku iz koje mu nema izlaza pred većinom birača. Može li potpora Crkve biti presudna? Teško. Neuobičajeno rana božićna čestitka kardinala Bozanića Kolindi Grabar-Kitarović, koja nije poslana na Badnjak kao inače, već tjedan ranije, taman pred izbore (neki se šale da su izbori bili zakazani u nedjelju 7. 12. da bi Bozanić uputio božićnu čestitku već 4. prosinca), sugerira da joj je Crkva sklonija nego ostalim kandidatima. No zašto bi bila?
Kolinda Grabar-Kitarović podržala je Istanbulsku konvenciju kojoj se Crkva oštro protivila, javno deklarira prakticiranje joge (koja je, ako će je se iole ozbiljno uzeti, neodvojiva od hinduističke religiozne prakse), a po pitanju pobačaja zastupa klasični „alizam“, koji se svodi na stav – „smatram da život počinje začećem i da svaki život treba zaštititi, ali…“ i onda slijedi ono glavno, a to je da smatra kako prenatalno čedomorstvo treba biti omogućeno kao važno ljudsko pravo.
Ideološki, dakle, u stvarnosti među njima nema velike razlike. Milanoviću bi bilo komotnije da je na izbore išao kao neovisni kandidat, no upitno je bi li tada ušao u drugi krug. Sada mora tegliti partiju i njezine saveznike kao ozbiljan politički uteg. On je zapravo desničar zarobljen u političkom tijelu ljevičara. Prije dvadeset godina promašio je stranku i postao najjači lik lijeve političke scene, što je dokazao i ovim rezultatom, pa je danas, paradoksalno, on desniji od svog biračkog tijela, a Grabar-Kitarović u političkoj praksi znatno ljevija od glasača na koje cilja. Važan faktor za oboje bit će što manje pokazivanje ekipe koja ih podržava. Teško je procijeniti hoće li Milanoviću više koristiti pojavljivanje Plenkovića, Jandrokovića i Rojsa ili Grabar-Kitarović uprizorenje Mrak-Taritaš, IDS-ovaca i Stazića. U svakom slučaju, bez obzira na političku orijentaciju birača, ako im za izlazak na birališta u drugom krugu i ponestane argumenata „za“, sigurno je da sa svih strana mogu naći pregršt razloga za glasanje „protiv“.
(Večernji list)
