PIŠE: Saša Bižić
Protekao je još jedan 25. novembar, “dan državnosti“ na dijelu teritorije Federacije Bosne i Hercegovine. Rutinski, reklo bi se, uz uobičajeno pozivanje raznih govornika u Sarajevu, Zenici, Tuzli i Bihaću na navodni hiljadugodišnji kontinuitet (pred)osmanske, komunističke i postdejtonske vladavine na ovom prostoru, sa nostalgijom koja je ipak ponajviše usmjerena na „slavno vojevanje Armije BiH“ u periodu posljednjeg rata od 1992. do 1995.
Ovo autistično praznovanje, sa sljepilom bošnjačke javnosti za ravnodušnost u Republici Srpskoj, pa i u federalnim kantonima sa hrvatskom većinom, ipak je imalo bizarni dodatni detalj u odnosu na ranije godine. Jer, u jedan od glavnih političkih događaja u prethodnim danima i nedeljama, bar za one koji revnosno prate sarajevske medije, promovisan je odlazak Draška Aćimovića sa funkcije ambasadora Bosne i Hercegovine u Belgiji i njegova inauguracija na mjesto potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH.
Sarajevska potraga za „poštenim Srbima“ traje već dvije i po decenije i do sada nije imala gotovo nikakvog odjeka u RS. To važi i za rane eksperimente sa Jovanom Divjakom, Mirkom Pejanovićem i Bogićem Bogićevićem, i za kasnija ludovanja sa Desnicom Radivojevićem, a pogotovo za nebuloze novijeg datuma sa Srđanom Šušnicom i sličnim kreaturama. Sada su ti pokušaji, umjesto nuđenja uvredljivih karikatura kao uzora za optimalni srpski identitet po bošnjačkim standardima, prerasli u „ofanzivu šarma“. Naime, Draško Aćimović je – prema rezonima u vrhu SDP-a, čije domete tiho iščekuju i ostali bitni akteri političke scene u Bošnjaka – osoba koju u RS ne prati a(nti)nacionalna reputacija i predstavlja idealan personalni most do situacije u kojoj se godišnjica zasjedanja ZAVNOBiH-a sa istim ushićenjem slavi od Neretve do Save i od Une do Drine.
Međutim, ako se ostavi po strani ogroman jaz u vrijednosnim sudovima u dva entiteta, riječ je nevjerovatnom kadrovskom ćorku. Naravno, Aćimovićev CV zvuči impresivno malograđanskim konzumentima podvala zasnovanih na matrici „spolja gladac, iznutra jadac“. U biografijama ovog čovjeka – o kojem do sada nije napisana skoro nijedna rečenica, a da je nije sponzorisao sam Aćimović – on je predstavljen kao „uspješni biznismen“, čiji je gotovo aristokratski život u Banjaluci prekinuo rat, koji ga je 1992. natjerao na egzil, prvo u Beograd, a zatim u Austriju. Ovakav životopis, očigledni plod bujne mašte i ne baš dobrog ukusa, u otrcanom, milion puta viđenom maniru, spušta našeg junaka do socijalnog dna u emigraciji. A onda ga neuništiva volja i vanserijske vještine vode kroz trnje do zvijezda, pa preko poslova sa osiguranjem u Gracu stiže do pozicije prvog čovjeka kompanije za finansijsko posredovanje „Eurolife“ sa bazom u Ukrajini. Ovaj mag samoreklame na balkanski način voli za sebe da kaže da je u jednom momentu bio šef sistema sa 35.000 zaposlenih u 11 država istočne Evrope.
Onda se, tvrdi on, zadovoljan ostvarenim i povukao iz operativnog domena posla, a zadržao ulogu predsjednika nadzornog odbora, da bi sredinom 2013. osvanuo, prvo u Srbiji, a zatim u RS, sa naučno-fantastičnom „žvakom“ o vlastitoj impresivnoj karijeri u inostranstvu. Na tu udicu se upecao dio srpskih medija s obe strane Drine, naravno, ne spontano, jer je blagoglagoljivom Aćimoviću bilo poznato da se za relativno skromne iznose mogla plasirati slika o sebi koju je osmislio. Postoji samo jedan problem – što u svemu tome moramo da vjerujemo njemu, a ne sopstvenim očima.
Recimo, fascinantno je da o takvom biznisu, u kojem se navodno obrću silni milioni, nema skoro nikakvih tragova na internetu. Izuzetak je ne baš glamurozna stranica samog „Eurolife-a“, sa sjedištem u Kijevu i isključivo ukrajinskim menadžmentom, bez ikakvog pomena o Aćimovićevim zaslugama. Osim toga, simptomatična je i jedna analiza u tamošnjim medijima koja se bavi korupcijom u visokom obazovanju u Ukrajini, a „Eurolife“, navodnu brokersku multinacionalnu korporaciju sa 260.000 klijenata u toj zemlji, pominje isključivo kao tzv. finansijsku piramidu, sličnu šemama koje su brojne građane skoro svih postsocijalističkih zemalja zavile u crno, od Jezde i Dafine u Srbiji pa nadalje.
Dakle, postoje sve predispozicije da Aćimovića svrstamo među likove ovjekovječene u komedijama Branislava Nušića i Dušana Kovačevića, sa velikim talentom za fantaziranje o ličnoj veličini, ali i obmanjivanje lakovjernih konzumenata tih priča. Još ako su pokondireni, veselju nema kraja, jer je takva publika dušu dala za Draškove imaginarne sage, poput one u njegovom članstvu u prvoj postavi benda „Dorian Gray“, kasnije poznatog po vokalu Massima Savića, iako nijedna banjalučka ili hrvatska muzička hronika ne bilježi ništa slično. Sve dok nikome ne padne na pamet da zagrebe po površini ovakvih tlapnji, Aćimović će biografiji punoj fiktivnih „statusnih simbola“ dodavati i stvarna „priznanja“, poput odnedavnog članstva u bh. filijali internacionalne, odnosno izvorno američke think-thank mreže „East-West Bridge“. Ili objavljivanja prvog romana u Srbiji, sa naslovom koji može da se tretira i kao politički program – „Istok nije blizak“, i tematikom logičnom za ovakvog autora – malo ljubavne priče i mnogo raspredanja o tajnim društvima i globalnim vladarima iz sjenke. Sve to, poručuju nam „objektivne“ reklame za ovu ukoričenu papazjaniju, prepuno je autobiografskih elemenata iz života nesuđenog balkanskog Dena Brauna.
Međutim, stvari su otišle predaleko onog momenta kada je g. Draško prije nekih četiri-pet ljeta u jednim – tada već finansijski posustalim, a sada pokojnim banjalučkim dnevnim novinama – kombinujući mala novčana ulaganja i krupna obećanja o „strateškom partnerstvu“, dobio prostor za seriju afirmativnih tekstova o sebi. Uglavnom ih je sam pisao, ali ne i potpisivao, uz gorki smijeh zaposlenih, uvjerenih da niko ne čita splačine u kojim je ovaj baron Minhauzen predstavljen kao užasno bitan faktor, sa poentom da se bez njega ništa više ne može napraviti u politici RS i BiH. Vrhunac tog prolupavanja bila je teorija, čiji je autor sam Aćimović, da će na opštim izborima 2014. upravo on, na insistiranje zvaničnog Beograda, biti zajednički kandidat do tada posvađane vlasti i opozicije u RS za srpskog člana Predsjedništva BiH!? To se, normalno, nije desilo, ali je ludilo izmješteno iz medijske u političku sferu, pa je početkom 2015. stvarni, tek izabrani član Predsjedništva, Mladen Ivanić, predložio Draška Aćimovića za ambasadora BiH u Belgiji. Tu je proveo više od godinu i po, a onda je sredinom novembra ove godine teatralno podnio ostavku, navodno ogorčen blokadama i stagnacijom u zemlji koja ga je poslala, što on, kao čovjek od integriteta, je li, nikako ne može da podnese.
Činjenica da je Aćimović, bez ikakve provjere biografije ovog notornog blefera, otišao u Brisel sa blagoslovom Mladena Ivanića, nikoga ne treba da čudi, jer nema tog pogrešnog kadrovanja koje će počasni predsjednik PDP-a priznati, uključujući i Dragana Mikerevića, najmizernijeg i najgrozomornijeg premijera RS od njenog nastanka do danas. U svakom slučaju, mister Draško se vratio u BiH, prihvatio funkciju potpredsjednika SDP-a, a najotkačeniji momenat tek slijedi. Jer, u federalnim medijima osvanuli su brojni napisi o navodnom tajnom susretu predsjednika RS Milorada Dodika i predsjednika SDP-a Nermina Nikšića. Lukavi Nermin je, tvrdi se u ovim opservacijama, ponudio lideru SNSD-a dil – da se Aćimović kandiduje za srpskog člana Predsjedništva BiH 2018. i da pomoću očekivanih oko 10.000 glasova, koliko je SDP do sada dobijao u RS, minira šanse opozicionog Saveza za promjene, čiji je kandidat 2014, a to je bio baš Ivanić, sa pola procenta prednosti pobjedio Dodikovog favorita Željku Cvijanović. Šta je Nikšić tokom famoznog konspirativnog sastanka tražio zauzvrat, još je nepoznanica, kao i odgovor koji je dobio.
Zato je neophodno baratati onim što jeste poznato – najcrnji hohštapleraj ima šansu, zahvaljujući pukoj izbornoj matematici i perverznom smislu za šalu u vrhu vodeće bošnjačke opozicione partije, da bude presudni faktor za rasplet obračuna dva srpska bloka. Ako Aćimoviću i Nikšiću pođe za rukom da realizuju operaciju „Jezičak na vagi“, a da zatim traže ili, još gore, dobiju enormne kontrausluge za to, politička scena RS neće dotaći dno, već još neistražene predjele, smještene nekoliko nivoa ispod te granice.
