PIŠE: Muharem Bazdulj
U prevođenju sa engleskog jezika, skraćenica USA će po pravilu postati SAD, jer se “United States of America” kod nas kaže “Sjedinjene Američke Države”. Ovakva navada postoji već decenijama. Kad je, međutim, riječ o akronimima koji su u naše živote ušli posljednjih godina, tu ne dolazi do analogne situacije. PIC je skraćenica za “Peace Implementation Council”, odnosno za Vijeće ili Savjet za implementaciju mira, pa ipak nikad u ovdašnjim novinama nećete naići na skraćenicu VIM (ili SIM). Je li to posljedica lijenosti ili posvemašnje anglicizacije javne sfere i nije toliko bitno kad je rezultat isti: našim medijskim diskursom haraju skraćenice o čijem smislu niko i ne razmišlja i koje funkcionišu više kao mantre nego kao označitelji pojmova sa bilo kakvim sadržajem. I to se savršeno vidi u cijeloj frtutmi koja je nastala oko ANP-a.
Petog decembra prošle godine ministri vanjskih poslova zemalja-članica NATO saveza donijeli su odluku da se Bosni i Hercegovini odobri da podnese prvi ANP u sklopu MAP-a. Ovaj ANP je ustvari “Annual National Programme”, dok je MAP – “Membership Action Plan”. U kontekstu zvaničnih jezika u Bosni i Hercegovini, trebali bismo zapravo govoriti o Godišnjem nacionalnom programu u sklopu Akcionog plana za članstvo, da baš ne kažem o GNP-u u sklopu APČ-a. Ako se prisjetimo da slovo “A” u ANP-u dolazi od pridjeva “Annual”, što će reći “godišnji”, odjednom nam postaje jasnije zašto je cijela priča oko ANP-a počela u decembru prošle godine. Naime, godišnji programi za bilo šta podnose se pred kraj prethodne godine ili eventualno na samom početku aktuelne. Ministri vanjskih poslova zemalja-članica NATO saveza tražili su od Bosne i Hercegovine da svoj godišnji program za 2019. dostavi uoči navedene godine ili eventualno na samom njenom početku. Međutim, u trenutku kada upravo ističe dvotrećinski komad aktuelne godine, kod nas se vode priče kakav treba biti program, redukovan ovako ili onako, ako ga uopšte i bude.
Pošto je u kontekstu Akcionog plana za članstvo u NATO-u 2019. godina ionako propala, bilo bi zgodno kad bi se ovdašnji politički lideri dogovorili o sadržaju ANP-a za 2020. Ako ništa, dobili bi novi vremenski okvir i manevarski prostor kad su se već skorašnjim dogovorom ograničenim na trideset dana doveli u cajtnot. Šalu na stranu, naravno da je teško zamisliti da se o ovom pitanju postigne konsenzus bilo za tri dana, nedjelje ili mjeseca, baš da ne kažem godine, ali je i ovo dobar primjer koliko domaći političari uopšte nisu svjesni vremena kao resursa. Niko od ovdašnjih političkih lidera kao da uopšte i ne registruje da vrijeme prolazi.
Uzmimo još jedno od “vrućih” pitanja, odnosno pitanje popisa stanovništva. Za nepune dvije godine, odnosno 2021. će se u cijeloj Evropi sprovoditi popisi stanovništva. U većini zemalja pripreme su uveliko u toku, od probnih popisa pa nadalje. Svi se sjećamo kako je 2011. dugo najavljivana kao godina prvog poslijeratnog popisa, odnosno prvog pravog statističkog uzorka stanja u Bosni i Hercegovini nakon 1991. Zbog ovakvih ili onakvih nesuglasica, popis je najprije odgođen, a nakon što je naposljetku, makar i sa zakašnjenjem, ipak obavljen, nismo dobili neupitne rezultate, pošto nije došlo do konsenzusa treba li među stalno naseljeno stanovništvo ubrajati i one koji su privremeno u inostranstvu.
Naposljetku su se kao ključni podaci iz popisa nametnuli oni koji su praktično svugdje u ostatku Evrope opcionalni i najmanje bitni: podaci o etničkom i vjerskom izjašnjavanju stanovništva. A i njima su se svi koristili kao hranom sa švedskog stola: uzimajući samo ono što im se sviđa. Bošnjački politički lideri su bili sretni zbog činjenice da su Bošnjaci prvi put u historiji natpolovična većina u Bosni i Hercegovini, makar i jedva. Srpski politički lideri su bili sretni zbog ubjedljive dominacije u Republici Srpskoj, a izuzetno mali procenat Srba u Federaciji bio im je argument u raspravi o ratnom i poratnom etničkom čišćenju. Hrvatski politički lideri su pak bili sretni jer se pokazalo da procenat Hrvata u Bosni i Hercegovini usprkos brojnim odlascima potpomognutim činjenicom masovnog posjedovanja (i) državljanstva Republike Hrvatske kao članice Evropske unije ipak nije toliko nizak koliko su se mnogi pribojavali.
I tako, dok se još i ne zna šta s rezultatima prethodnog popisa, došlo je vrijeme za novi, a novi donosi nove nesuglasice i nove rizike za sve strane. Umjesto da se na vrijeme mislilo na neumitno približavanje 2021. godine, pa da se manevarski prostor iskoristi za približavanje stavova i kompromis, već se može naslutiti da će s novim popisom, ako ga uopšte bude, biti još više problema. Slično je i sa Godišnjim nacionalnim planom za 2019. godinu; ako se kojim slučajem na današnjoj sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne desi neko čudo, izgubiće se svaki smisao Godišnjeg nacionalnog plana za ovu godinu pošto će ova godina da prođe. To, međutim, ne znači da su izgledi za iduću godinu imalo bolji. Dani prolaze, sedmice prolaze, mjeseci prolaze, godine prolaze, decenije prolaze, životi prolaze, a političkim životom i javnim diskursom haraju skraćenice za čije značenje niko i ne haje i koje kao da najviše služe tome da prikriju činjenicu da vrijeme prolazi.
(Oslobođenje)
