PIŠE: Saša Bižić
Ko kaže da je propao posljednji pokušaj uspostavljanja civilizovane komunikacije između vlasti i opozicije u Republici Srpskoj, započet 19. novembra na sastanku šest stranačkih lidera kod predsjednika Narodne skupštine RS Nedeljka Čubrilovića?
Takva ocjena jeste dominantna, ali zato što je većina pogleda usmjerena u pogrešnom pravcu – prema Komisiji za prevazilaženje problema, koja se poslije samo dvije sjednice neslavno ugasila, uz gunđanje glavnih aktera. Međutim, trebalo je obratiti pažnju na skupštinu Narodnog demokratskog pokreta, održanu 10. decembra, i bilo bi jasno da je konfliktima na političkoj sceni RS došao kraj.
Jer, na skupu stranke sa najoštrijom opozicionom retorikom najsnažniji aplauz pobrao je niko drugi do Marko Pavić, lider Demokratskog narodnog saveza, partije iz vladajućeg bloka. Zavidan broj decibela Pavić je prikupio iako su se pored njega u prvom redu u sali smjestili vodeći čovjek SDS-a Vukota Govedarica i dva predsjednika PDP-a, zvanični i počasni, Branislav Borenović i Mladen Ivanić. Ipak, oficijelnim koalicionim partnerima NDP-a bio je namijenjen tek kurtoazni pljesak, dok je nominalni protivnik iz DNS-a dočekan, maltene, sa ovacijama.
Razloge ovog paradoksa na licu mjesta je objasnio još jedan gost, radikal Milanko Mihajlica, rekavši da se to dešava zato što dobar dio prisutnih Marka Pavića u budućnosti vidi u redovima Saveza za promjene. I gospodar Prijedora, u svom nonšalantnom stilu, kombinujući odglumljenu naivnost i autentičnu prevejanost, ostavio je otvorena vrata za želje domaćina, poručujući: „Nikada ne treba isključiti i zaboraviti te neke naše dodirne tačke sa NDP-om, bez obzira kako se ko opredijelio na narednim izborima“.
Pošto kratko pamćenje nije karakteristično samo za ovdašnju javnost, već i za korifeje političke scene, nije na odmet prisjetiti se jedine situacije u kojoj je DNS bio zaista blizu koalicionog aranžmana sa SZP-om. Naime, 4. maja 2014. Marko Pavić je došao na razgovor sa tadašnjim predsjednikom SDS-a Mladenom Bosićem, sa očiglednom namjerom da postigne određeni dil, manje od pola godine uoči tadašnjih opštih izbora. U nedjeljama prije tog susreta, SDS je bio najotvoreniji u opoziciji za kombinacije sa DNS-om, ali su iz PDP-a i NDP-a na sam nagovještaj ovakvog kontakta burno reagovali, javno insistirajući na neuvjerljivom moralisanju, a tajno strepeći da će im paket dionica u SZP-u biti znatno umanjen ukoliko se otvori prostor za Pavićevu stranku.
Uglavnom, pritisak osovine PDP – NDP, zasnovan na pseudočistunstvu partija koje su u startu odbijale „pakt sa režimlijama“, urodio je plodom, pa je Bosić vrlo hladno dočekao šefa DNS-a, uz simptomatično saopštenje iz SDS-a da je „sastanak organizovan na zahtjev Marka Pavića“. Banjalučki mediji su tom prilikom zabilježili da je susret trajao rekordno kratko i da je inače flegmatični predsjednik DNS-a vidno uzrujan napustio prostorije SDS-a nakon petnaestak minuta.
Zvanično objašnjenje samozadovoljnih opozicionara bilo je da je sastanak propao jer je za SZP neprihvatljiva namjera DNS-a da zadrži svoje ministre u zajedničkoj vladi sa SNSD-om do izbora, a da poslije toga razmotri i druge varijante. Ostalo je poznato – oni kojima je smetalo da Lejla Rešić još par mjeseci dolazi na posao, jer se to nije uklapalo u njihovu lažnu koncepciju opozicionog „bezgrešnog začeća“, nakon izbora sa užasom su shvatili da je upravo DNS faktor prevage u novom skupštinskom sazivu i da su se malo preračunali.
Kako to obično biva, poslije faze bahatosti uslijedila je duga etapa skoro pa snishodljivog odnosa SZP-a prema DNS-u. Svaki kratki spoj između partija Marka Pavića i Milorada Dodika, posebno sukob povodom pokušaja prodaje rudnika Ljubija, bio je propraćen očiglednim koketiranjem iz opozicionih redova i gotovo otvorenim ponudama da SZP i DNS nastave tamo gdje su stali 4. maja 2014. Ali, naknadna pamet nije od naročite pomoći opozicionom bloku dok na koljenima moli za oproštaj osobu koja je dvije sezone ranije otjerana mokrom krpom. Iz Pavićevih aktuelnih poteza, jasno je da se njegove sadašnje namjere prema opoziciji mogu svrstati tek u domen namigivanja bez ozbiljnih ambicija, sa isključivim ciljem podizanja vlastite cijene u odnosima sa SNSD-om.
Ukoliko se Marko Pavić ipak politički preigra u takvom balansiranju, pa od SNSD-a dočeka marginalizaciju na narednim izborima i uspješnu zamjenu Ujedinjenom Srpskom, Uspješnom Srpskom, Prvom SDS i sličnim opcijama, tek onda biće spreman da napravi odlučujući korak prema SZP-u. A što je najžešće, upravo tada, kada im DNS bude matematički beskoristan, SDS, PDP i NDP prihvatiće ovu stranku u naručje. Šta ih briga, može im se – nebitno je to što su ih svojevremeno ignorisali, u momentu dok su u skupštinskoj igri brojevima imali solidnu težinu!
