Čovjek u bijeloj košulji pojavio se u utorak navečer pred četrdesetak tisuća oduševljenih hodočasnika iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije na livanjskom stadionu i poručio:
– Hvala vam za osjećaj sreće i ponosa. Nikad nisam zaboravio odakle sam i gdje sam počeo. Nakon trideset i pet godina vraćam se kao drugi na svijetu. Hvala vam što ste bili uz nas, nismo svjetski prvaci ali dali smo sve od sebe! Ja sam jedan od vas, a vi ste moja snaga! Mi smo ljudi mira, tolerancije, zajedništva i ljubavi, pošaljimo tu poruku iz Livna večeras!
Nije čovjek u bijelom bio rimski papa, kako bi se pretpostavilo po euforiji, porukama i masi okupljenih na Zgonima, nego, znate već, Zlatko Dalić, čovjek koji je svojim mirom uznemirio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ali i dobar komad nogometnog svijeta.
Pozvao je Zlatko na pozornicu potom i Ćiru Blaževića, ‘trenera nad trenerima’ koji je s Vatrenima digao broncu prije dvadeset godina, nazvao ga svoji prijateljem i učiteljem, a ovaj je na oduševljenje puka pedagoški priznao: ‘Zajebo me! Mislio sam da ću zauvijek ostati trener nad trenerima, ali ja sam treći a on drugi.’
Nešto ranije, u šatoru, Ćiro je za ‘Slobodnu’ pričao o tome kako su upravo Bosanci, jedan Travničanin i jedan Livnjak, naučili hrvatsku reprezentaciju kako treba igrati:
– Nije ni čudo, kad smo mi iz Bosne i Hercegovine najzdraviji dio hrvatskog naroda! Jesi vidio novinar kakav je ovo doček, a? Neka pate oni delikventi u Zagrebu – podjebo je Ćiro, ne može on bez toga. Da ne zaboravimo; Zdravko Mamić, iako je ovo jedina fešta Srebrnih na kojoj se mogao pojaviti a da ne završi u ćuzi, nije se pojavio. Osim novinara nije nitko ni pitao za njega.
Na livanjsko slavlje došli su i Dalićevi roditelji, Ivan (87) i Kata (86), sestra Mladenka i brat Miran. Otac Ivan povjerio nam je kako je u mladosti bio dobar s loptom, ali sinovi su za njom totalno prošvikali.
– Ko je mogao misliti da ćemo ovo doživjeti. Bio sam u banji kad su igrali u Rusiji, mogao sam gledati, ali Miran nije, nemiran je bio, nervozan – povjerio nam je starina Ivan. Bilo je među uzvanicima na stadionu svijeta poznatoga, generala, kulturnjaka, buljuk novinara i poznatih faca s mora, a nastupali su Dalmatino, Alen Nižetić, Dražen Zečić, Jole, Miroslav Škoro, Mate Bulić i naravno Marko Perković Thompson koji je izveo himnnu vatrenih ‘Lijepa li si’ na skupu kakav se po brojnosti u Livnu ne pamti.
Kad smo stigli u Livno, oko dva sata poslijepodne nije se dalo naslutiti kako se ovog lijenog, vrućeg dana sprema nešto veliko. Neznalici bi možda čudno izgledalo vidjeti sve prilaze gradu urešene jumbo plakatima tipa ‘Zlatko ponos našeg Livna’, pa ‘Volimo te Daliću’, ‘Livno se ponosi tobom’, ‘Iznad svih’ s fotografijama crnokosog čovjeka zalizane frizure na ‘dvi vode’ mirnog, ozbiljnog lica.
Pa rekao bi taj neki neznanac kako je riječ o nekoj političkoj kampanji kojoj fale obećanja. Ali obećanja nema. Sve je već jasno, sva slavlja su već proslavljena, svi dočeci dočekani, nedostajalo je samo da rodni grad primi u znojno naručje velikog vojskovođu, stratega i taktičara vatrene postrojbe koja je na zelenim ruskim frontovima pokazala da je nenadmašna, da igra najljepši nogomet na svijetu, odigravši zapamćeno finale, ponijevši titulu najboljih srebrenih u povijesti Mundijala.
Zlatko Dalić (52), livanjski sin, igrač domaćeg Troglava, splitskog Hajduka, vinkovačke Cibalije, podgoričke Budućnosti, mostarskog Veleža i varaždinskog Varteksa, a potom zlatne trenerske karijere u Varaždinu, Rijeci, Tirani, Koprivnici, posebno uspješan u Saudijskoj Arabiji s čijim je klubovima osvojio sve što se moglo, a do nogometnog Olimpa uspeo se na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji gdje je uz utakmice s Vatrenima osvajao srca čak i onih koje ne zanima nogomet.
Njegovo oružje su stručnost, smirenost, skromnost, vjera, nada, pristup koji razbija sve oklope. More biti da je nešto u ovoj livanjskom genu i zelenoj travi, čitava četa nezaboravnih balunjera odavde je potekla, od Mladena Matijanića, velikog Hajdukovca iz zlatnog doba splitskog kluba, preko Davora Šukera do braće Nike i Roberta Kovača. Kad im se pribroji Dalić, ima Livno moćan kvintet.
Dok smo ovako sevdisali na račun trofejnog izbornika i velikih ljudi ovog kraja, sunce je padalo a livanjski Korzo počeo se puniti. Pa puniti, pa puniti. Kako se bližio susret sa zlatnim Zlatkom na stadionu Troglava na Zgonima, pred očima su nam se ukazivali crveno-bijeli kvadratići, zastave, plakati… Idemo među njih. Ej ovi isti Rakitić!
– Alo Rakitići – zovemo ih i stanu. Sliče Ivanu kao jaje jajetu. I zamisli odakle su:
– Iz Švicarske! Blizu Lugana – kažu tri brata Žitka, Ante (32), Josip (23) i Tomislav (28) porijeklom Livnjaci, koji su na doček stigli s prijeteljem Josipom Uvalićem (38) koji živi u švedskom Goteborgu, rodom je iz Banja Luke.
– Gledali smo utakmice u Švicarskoj na velikom ekranu, bilo bi preko tisuću ljudi na gledanjima, a devedeset posto Hrvata. Sada smo na ljetovanju u Srimi kod Vodica i nije bilo ni trenutka sumnje da ćemo doći dočekati najboljeg izbornika na svijetu. Žene i djecu smo ostavili na moru i sad možemo kako hoćemo – sretni su, a ne biste vjerovali tko su favoriti naših livanjskih Švicaraca:
– Luka, Rebić, Luka.
– Znači Raketu ste zaboravili?
– A ne, po meni je Rakitić vrh – spašava ih ‘Šveđanin’ Uvalić.
Lunjamo dalje po Korzu i ne biste vjerovali, koga god zaustavimo odnekud je, samo nije odavde. Zapravo jest odavde korijenima, ali granama po cijelom svijetu, a Dalić ih danas veže i spaja.
– Od svih igrača, Dalić je najbolji i najzgodniji, nadam se da ću ga zagrliti ko Kolinda – puna je očekivanja Anđa Luburić iz australskog Brisbanea, Hercegovka koja je u Livno stigla s prijateljicama Ljubicom Bradvicom iz Međugorja, Anitom Martinac iz Mostara, te njezine dvije kćerke šesnaestogodišnjom Anom i devetogodišnjom Evom, kojoj je, zamislite, u srcu Domagoj Vida, što znači da ima komad srca, dok se sestra ipak odlučila za klasiku, Modrića.
– Gledali smo finale, prvo smo plakali a onda pjevali – ispričala nam je Eva događaje iz svog mostarskog dvorišta.
– Iz Apeldoorna smo u Nizozemskoj, a inače iz Vareša, iz divnog sela divnog imena Mir, ljetujemo u Vodicama i čim smo čuli za doček krenuli smo – pričaju nam Tatjana, Branimir i Ivan Miočević, koji Dalića smatraju najvećim hrvatskim ambasadorom dobre volje.
– On je jedan od razloga zbog kojih su se Nizozemci ozbiljno zainteresirali za hrvatsku reprezentaciju, smatraju ga vrhunskim trenerom, fascinira ih njegova smirenost, pa taj čovjek i kad ekipa na terenu gubi ne pokazuje nikakvu nervozu. To je velika iznimka – kaže šesnaestogodišnji Ivan, a usput upoznajemo ove naše ‘Nizozemce’ također s Varešacima Dragicom i Borisom Filipovićem, majkom i sinom koji su se ovdje našli po istom ‘zadatku’.
Vidi, nisu se poznavali, a kasnije im mašemo; skupa okićeni zastavama pjevaju prema stadionu. Eto i od nas neke koristi.
Usput srećemo i obitelj Laštro, Dragena i Blaženku sa sinovioma Robertom i Teom, pogađate već, i oni su iz dijaspore, iz Saarlanda na jugozapadu Njemačke. Bili su na dočeku zadarske četvorke, pa produžili na još. Zoran Bugarin s malim Antom na ramenima je iz Berlina, pardon iz Graba kod Sinja, kaže da su u njemačkoj prijestolnici počeli feštu a u Livnu će je završiti.
– A ja sam iz Toronta – veli Anto Božić iz Travnika, pa dodaje:
– Ovo ti je fora, gledao sam utakmicu protiv Danske u Budvi. Jedini ja u kockicama a svi drugi u civilu. Vičem ja, skačem, a okolo samo čuješ: pš-pš-pš-pš… Razumjeli smo se!
Sad su već svi kafići i ulice puni, priprema se fešta sve u jedanaest, a mi već gubimo nadu da ćemo naći nekog tko je baš-baš iz Livna. Ajde nije ni ovo ludo za reportažu: došli na Dalića doček iz cijeloga svijeta. Svi furešti, a svi domaći!
Širokom ulicom pod lipama koja vodi do stadion zvuk s one, primorske strane Dinare: pii piii piii puuu… Diple, a u diple puše Gojko Pilipac (70), rođen u praselu Danilo Birnju, a sada nastanjen na šibenskim Vidicima:
– Piplipac jer u nas nema Filipa, nego samo Pilip. Zvao me rođak Stipe Pletikosa, od žene moje brat, rođak golmana Stipe a naš ti je rođak Denis Pletkosa, manadžer od Thompsona. E sad ti je jasno zašto san ovde. Želin da i naš Zlatko počuje našu dalmatinsku muziku: piii puuu piiii puuu…
Štopavamo Filipa Vrgoča, napokon Livnjaka, koji na stadionu dijeli akreditacije, nekedašnjeg nogometaša čiji je trener bio Zlatkov brat Miran Dalić, a suigrač, ne neki deseti nego Luka Modrić.
– Vidiš kakva je gužva ovo će sve poludit za sat vremena. Je igrao sam s Lukom u Zrinjskome iz Mostara.
– Je li istina da tamo lome noge nogometašima?
– Bosanska liga ti je taka. A šta misliš zašto je Luka sada ko zvrk, ko je prošao Zrinjskoga može sve ove šminkere iz Evrope oborit.
Idemo na još jedno mjesto koje je u Livnu danas hit: u Ulicu Zlatka Dalića. Do prije koji dan svi su je znali kao ulicu Stjepana Radića, ali starog vođu seljaka prekrila je nova moda. Dalića nema niko, a Radić ima ulicu u svakome selu, bogme.
– Objesili smo ime Dalićevo, dali mu ulicu, a jel zaslužio? Je. Jel čovjek svjetski? Je. Jel naš? Je. Pa zašto ne bi imao – uvjerio nas je Zdravko Barač (56), koji nam je potom iznio Dalićevu biografiju naizust, ali nećemo je prenositi, ima sve na internetu.
– Deset je godina držao ovde kod mene videoteku. Prva liga dečko, kad navrati dođe. Pa jel vidiš što je on za Livnjake, ovakva radost se ne pamti!
(Slobodna Dalmacija)
