PIŠE: Muharem Bazdulj
Navršilo se, evo, i mjesec dana od izbora u Bosni i Hercegovini. Prije nedjelju dana, šestog novembra Centralna izborna komisija je donijela Odluku o potvrđivanju i objavljivanju rezultata općih izbora 2018. godine. Bosna i Hercegovina je vjerovatno svjetski šampion o dužini vremena koje je potrebno da se izborni rezultati ozvaniče, a daleko da je to jedini problem u radu popularnog CIK-a. CIKov(sk)e zavrzlame zaslužuju poseban tekst u drugom žanru, a ovdje ćemo se pozabaviti nekim utiscima o rezultatima izbora nakon što je s prolaskom vremena i novim razvojem događaja postalo lakše suditi o stanovitim trendovima. U tom smislu, trijumf SNSD-a, koliko god bio očit već u izbornoj noći, poslije mjesec dana djeluje još i mnogo ubjedljivije. Opozicija SNSD-u koja je na nivou BiH još uvijek na vlasti, makar i u tehničkom mandatu, skoro je potpuno devastirana i SNSD-u se smiješi dvotrećinska većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Na nivou Federacije i kantona sve je mnogo komplikovanije i otvorenije. HDZBiH je izgubio mjesto člana Predsjedništva, ali je na parlamentarnim izborima na manje-više svim nivoima prošao bolje nego na prethodnim. Kad je o Stranci demokratske akcije riječ, stvar je suprotna: oni su zadržali mjesto člana Predsjedništva BiH, ali su uglavnom pali kad je riječ o broju poslanika u parlamentima. Ipak, imamo li u vidu kakve su sve unutrašnje turbulencije potresale SDA posljednjih godina, kao i nezadovoljstvo koje je vlašću ove stranke pokazivao veliki dio javnosti, oni su zapravo, u relativnom smislu, na izborima prošli odlično. Ipak, zbog komplikovane strukture i komplikacija sa domovima naroda, još uvijek je nejasno kako će izgledati vlast na nivou Federacije, ali SDA-u prijeti gubitak vladavine u pojedinim kantonima. U tom smislu, i simbolički i ekonomski gledajući, najviše ih brine mogućnost da više ne budu na vlasti u Kantonu Sarajevo.
Kad je u javnosti krenula priča da je moguće sastaviti sarajevsku kantonalnu vlast bez Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović je izjavio: “Priča je da SDA vodi lošu politiku 20 godina, a onda bi da preuzmu Sarajevo, grad koji je SDA dovela na razinu metropole, gdje je budžet veći nego u RS-u, i sad bi to trebalo da se otme od SDA. Vrijeme je za iskorak i ideološko pomirenje između ljevice i desnice, vrlo rado bismo imali široku koaliciju. Ne postoji stranka s kojom ne bismo koalirali. Ljevičari su me iznenadili ovim rigidnim odnosom, bojim se da bi to moglo rezultirati krizom, sporim formiranjem vlasti, formiranjem loše vlasti, ali na nama je da pokušamo. SDA će pozvati sve da napravimo što širi front. Preduvjet je prestanak uporne svađe, reforme na bazi europskog puta i masovna izgradnja. BiH može postati najbrže rastuća ekonomija u regiji ili se može sunovratiti u svađe i razbijene koalicije ili da se pobjednička stranka pokuša gurnuti u opoziciju.” Nije ova izjava prošla bez reakcija. Neke je podsjetila na Izetbegovićevu izjavu od prije dvije godine o važnosti sarajevske opštine Centar, a većina komentatora se okomila na termin “metropola” te su se upustili u rasprave o tome koliko je Sarajevo danas metropola, a koliko se to može zapravo reći za nekadašnje (prijeratno) Sarajevo. Sve su to, međutim, puki utisci, a zanimljivo je da gotovo niko nije komentarisao Izetbegovićevu izjavu kako Sarajevo ima veći budžet od Republike Srpske, mada su vrlo lako provjerljivi podaci da je budžet RS-a oko četiri puta veći od budžeta Kantona Sarajevo, što nije nikakvo čudo, ne samo zbog broja stanovnika nego i zbog činjenice da veliki dio nadležnosti koje ima Republika Srpska Kanton Sarajevo nema jer ih “delegira” Federaciji BiH kao entitetu.
Pojedini komentatori tvrde ovih dana kako gubitkom vlasti u Sarajevu započinje neumitan pad SDA i sa ostalih nivoa vlasti uz podsjećanja na činjenicu da su i Tuđman i Milošević najprije gubili vlast u glavnim gradovima svojih zemalja, a tek onda na državnom nivou. Takvi su, reklo bi se, olako zaboravili vrijeme kad je na čelu Vlade Kantona Sarajevo bio Huso Hadžidedić, a zatim i Nermin Pećanac (obojica iz SDP-a BiH). Da i ne govorimo o tome da je na čelu Grada Sarajeva (dakle, ne Kantona) još i češće bivao neko od predstavnika partija koje je uobičajeno nazivati lijevim ili građanskim. Ono na šta bi morala misliti eventualna široka koalicija koja bi u Kantonu Sarajevu napravila vlast bez SDA jest učenje iz grešaka svojih prethodnika. Takođe, važna je svijest da bez dobre saradnje sa (barem) Vladom Federacije teško mogu da se provodu ozbiljne reforme. Moguće je ipak pokazati da se Kantonom Sarajevo može vladati i drukčije, kao i riješiti neke od problema koje građane ovog Kantona, najbogatijeg dijela Bosne i Hercegovine, usprkos svim budžetskim komparacijama, frustriraju već godinama, od snabdijevanja vodom pa nadalje. Ne treba, međutim, očekivati da se SDA preda bez borbe. Postizborne koalicije sa mnogo partija-članica teško mogu biti stabilne, a u bosanskohercegovačkoj političkoj tradiciji već postoji običaj “kupovine” od vremena aprilskog paketa do recentnijeg slučaja dva papka. Papak je u Sarajevu odavno teška uvreda, ali politika se takođe odavno naziva najstarijim zanatom.
(Oslobođenje)
