Ekumenizam kao religiozni globalizam, čiji je cilj stvaranje jedinstvene svjetske religije u službi bankokratije i njenih interesa, mogao bi da dovede do gubljenja identiteta Srpske pravoslavne crkve, upozorio je pravoslavni publicista Vladimir Dimitrijević.
On je pojasnio da ekumenizam nema nikakve veze sa vjerskom trpeljivošću, koja je karakteristična za pravoslavne Srbe i njihov odnos prema ljudima drugih konfesija i religija.
On je naglasio da je “smisao ekumenizma, između ostalog, stvaranje nadnacionalnog, globalističkog `pravoslavlja` u službi imperije Vašington-Brisel-Vatikan, koje bi bilo lišeno svoje duhovne srži i spremno da služi bankokratiji”.
“Naš put je put svetosavlja, kako je govorio vladika Nikolaj – pravoslavlja srpskog stila i iskustva. To jest, opet po Nikolaju, ‘nacionalna crkva, ali ne i nacionalna vera'”, ocijenio je Dimitrijević.
On je za portal “Iskra” pojasnio da je Crkva Božja živi organizam, i da su razvoj i promjene sasvim normalna pojava u njenom životu.
“U tom smislu, sasvim je legitimno da se i Ustav SPC menja i prilagođava potrebama duhovnog života našeg naroda. Ali, promene moraju biti na tragu Svetog Predanja, duboko zasnovane na svetootačkom nasleđu. Menjati se, odgovarati na zahteve doba u kome živimo, a ostati isti /jer Istina je uvek ista, pošto ona nije pojam, nego ličnost Bogočoveka Hrista/ – to je uvek bio pravoslavni put i način”, naglasio je Dimitrijević.
On je naveo da “mi, smrtni ljudi, kojima je dato Otkrovenje od Gospoda i koji smo pozvani na besmrtnost, treba da se menjamo u skladu sa zahtevima svoje vere, a ne da veru potčinjavamo sebi i svojim slabostima”.
“Oni koji nisu išli tim putem, koji su hteli da ugode ljudima i njihovim slabostima /a to su rimokatolici i protestanti/ doveli su sebe u očajno stanje – hramovi u Evropi su im sve više pusti i bivaju srušeni ili se iznajmljuju za, recimo, automehaničarske radnje: oni ostaju bez sveštenstva i pastora, a narod se otuđio od osnova hrišćanskog života”, dodao je Dimitrijević.
Na pitanje kako je došlo do tako radikalnih promjena, Dimitrijević je, navodeći primjer rimokatolicizma, pojasnio da je Drugi vatikanski koncil, završen 1965. godine, imao cilj osavremenjavanje rimokatolicizma koje bi hrišćanstvo učinilo dostupnijim modernom čovjeku.
On je naglasio da je Drugi vatikanski koncil imao cilj da odgovori “duhu vremena”, kao što neki pokušavaju da urade sa novim Ustavom SPC, koji, pod vidom povratka ranohrišćanskom učenju o Crkvi, vrši modernističko pretumačivanje Svetog Predanja.
“Nažalost, predlog Ustava je u potpunosti zasnovan na pretpostavkama modernističke teologije. Od preambule nacrta novog Ustava SPC, zasnovane na modernističko-episkopolatrijskoj teologiji fanariotskog ekumeniste, mitropolita bez pastve, preko niza odredaba, koje skoro u potpunosti isključuju narod Božji iz delatnog učešća u životu Crkve, do odsustva pomena Svetog Save i srpske crkvene autokefalije, u predlogu novog Ustava previše je toga problematičnog”, ocijenio je Dimitrijević.
On smatra da treba da se “uzme u obzir da duhovna, politička i društvena situacija, u kojoj Srbi, gdje god da su na prostorima Balkana, žive u teškim okolnostima koje nimalo ne pogoduju podjeli SPC na autonomne mitropolije i sredobežnim silama koje bi mogle da nastanu iz jedne takve podele”.
“Nama je, dok se borimo za Kosovo i Metohiju, potrebna sloga, čvrstina, jedinstvo, i to bi moralo da se odražava i u Ustavu SPC”, ocijenio je Dimitrijević.
(Srna)