PIŠE: Damir Nikšić
Jutros sam predsjedavao Komisijom za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Skupštine Kantona Sarajevo. Bilo nas je četvoro, što je minimum za kvorum. Nismo uspjeli održati sjednicu jer nismo uspjeli usvojiti dnevni red.
Član Komisije, vanjski saradnik, penzionisani general Ismet Hadžić je odmah na početku insistirao na izbacivanju 3. tačke iz dnevnog reda. Naime, on i uvažena zastupnica Admela Hodžić su odbijali usvojiti dnevni red ako će u njemu biti tačka 3.
3. Tačka dnevnog reda je moja zastupnička inicijativa “da se ulici Nusreta Šišića Dede vrati prethodni naziv Ulica Vojislava Kecmanovića Đede ili da se po predsjedniku ZAVNOBIH-a nazove jedan od trgova u glavnom gradu republike koju je stvarao”.
Kao da su se našli uvrijeđenim i ugroženim zbog te tačke. Ja sam polako objasnio da sam tu inicijativu uputio nakon javnih prijedloga određenih civilnih, tj. građanskih udruženja i organizacija, određenih “manjina” Kantona Sarajevo, prije svega zato što mislim da nije dobro da se niti jedan zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo ne odazove na njihove pozive i ne proslijedi Skupštini njihove prijedloge. Mislim da to ne bi bilo demokratski jer liberalna demokratija, da podsjetim, ne znači diktaturu ili tiraniju većine, već i političku ravnopravnost manjine. Rekao sam da sam se, prije svega, rukovodio liberalnim i demokratskim principima kada sam predložio Skupštini tu inicijativu i objasnio da mi ni u kom slučaju nije namjera nametati bilo kakve odluke, već pokrenuti diskusiju o tome kako da se adekvatno obilježi, sačuva i njeguje sjećanje na prvog Predsjednika NR BiH koja je tada po prvi put u svojoj historiji prestala biti monarhijom, dijelom monarhija ili imperija, i postala republikom.
Podsjetio sam i na to da mi u današnjoj Bosni i Hercegovini, u tekućoj 2019. godini imamo posve drugačije procedure kod imenovanja ulica.
Na primjer, mojih nekoliko prethodnih inicijativa je bilo odbijeno od strane opštinskih vijeća uglavnom radi različitih pravnih tumačenja različitih verzija ODLUKE O OBILJEŽAVANJU JAVNIH POVRŠINA, INSTITUCIJA I USTANOVA IMENIMA I ZGRADA BROJEVIMA NA PODRUČJU KANTONA SARAJEVO koju smo danas trebali predložiti za dnevni red naredne sjednice Skupštine Kantona u formi nacrta. Po navedenoj Odluci, standardna procedura obilježavanja javnih površina podrazumijeva saglasnost više tijela, počevši od opštinskih vijeća, preko Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo, zatim Zavoda za zaštitu spomenika FBiH, pa sve do etažnih vlasnika, dakle samih građana. Radi se o jednoj poprilično fer proceduri koja uključuje i stručnjake, a i same građane.
Ja sam “u svoju odbranu” rekao da nisam sretan s tim da neko negira pravo građanima i meni kao njihovom zastupniku da uopšte stavimo inicijativu koja je podnesena pred Skupštinom Kantona Sarajevo, na dnevni red Komisije. Uvaženi general i ja, očigledno imamo različita viđenja demokratije. No to je najmanji problem. Pokušao sam uvaženom generalu objasniti da je, u svakom slučaju, dobro čuti i znati šta civili, tj. građani žele. Pokušao sam objasniti da je važno, u određenom istorijskom trenutku, demokratski potvrditi imena ulica koja su prethodno imenovana bez učešća građana.
U tom trenutku su me pomenuti članovi komisije podsjetili da su tadašnja imenovanja tih ulica bila “po zakonu”.
Da, po zakonu, naravno. Štošta je bilo “po zakonu” proteklih godina, ali moramo priznati da, u odnosu na novu Odluku o obilježavanju.. itd. (koju smo danas trebali odlučiti dati u proceduru), taj zakon tada nije bio baš posve demokratski i da te odluke trebaju biti, ako ne ponovo preispitane, a ono barem demokratski potvrđene od strane građana, stanara (koji nisu više ni isti stanari koji su tada bili, ali eto, da zadovoljimo demokratsku formu).
Drugim riječima, ja sam uvaženom gospodinu generalu Hadžiću i uvaženoj gospođi zastupnici Hodžić ponudio šansu da, ako uistinu žele pokazati, dokazati ili potvrditi da vlast koja je davala tadašnje nazive ulica nije bila oblik vojne ili neke druge vrste diktature, tj. ako ne žele da se na te nazive ulica i dalje gleda kao na režimske direktive, ako ih žele potvrditi kao volju naroda, građana, onda ne vidim zašto se plašiti dati šansu građanima da se izjasne i da završimo sa tom kontraverzom tako što ćemo imena ulica konačno moći smatrati voljom građana, a ne direktivom jednopartijskog režima.
Zašto braniti građanima da se izjasne da li su, npr. za naziv Ulice Azize Šaćirbegović? Nikada nisu imali priliku za to i mislim da bi im se ta prilika morala pružiti, POGOTOVO AKO, rekao sam im, AKO ne žele da se ponašaju kao jednopartijski režim i drugi nedemokratski režimi koje kritikuju. No uvaženi general Ismet Hadžić je insistirao na tome da ne želi usvojiti dnevni red sa tom tačkom.
Nakon toga sam ga zamolio da mi kaže šta konkretno ima protiv imena, lika i djela Vojislava Kecmanovića Đede i šta je to što ga, po njegovom mišljenju, ne kvalifikuje za historijsku ličnost po kojoj bi glavni grad Bosne i Hercegovine trebao nazvati ulicu, trg, park ili barem podići adekvatan spomenik.
General Ismet Hadžić je odgovorio da je razlog taj što Vojislav Kecmanović Đedo “pripada narodu koji je pobio muslimane u Srebrenici.”
Ja sam bio zatečen ovom izjavom.
Ne znam da li bi Ismet Hadžić kao penzionisani general Armije BiH to isto izjavio da su jutros u “Sali 100” sjedili barem jedan pripadnik ili pripadnica tog naroda, naših sugrađana, ravnopravnih sugrađana, ali znam da je za mene čuti ovakvu jednu nepromišljenu i neprimjerenu izjavu (koja u demokratskom, civilizovanom i slobodnom svijetu spada u kategoriju rasističkih izjava) i to u najvažnijoj sali Kantona Sarajevo, bilo jako traumatično iskustvo. Ovakva izjava stoji protiv svega u što kao ljudsko biće vjerujem.
Ja ne kažem da nisam navikao čuti ovakve izjave, niti tvrdim da sam pretjerano senzibilan. Samo kažem da je nisam očekivao na tom mjestu, u toj instituciji, iz usta penzionisanog generala Armije BiH.
General je potom, u svom daljem izlaganju, izjavio da je u posljednjem ratu “Dedo pobijedio Đedu”.
Ne samo da se radi o anahronizmu po kojem je neko devedesetih vojno pobijedio nekog iz četrdesetih godina prošlog vijeka, ne samo da se na taj način ideološki interpretira istorija, već se antifašistima iz Drugog svjetskog rata pripisuju nečiji ratni zločini iz 90-tih.
Ovakva interpretacija istorije možda jeste opšteprihvaćena u određenim krugovima u kojima se uvaženi general kreće, ali ne vjerujem da bi se baš svi složili sa generalom da je rat koji je vodila Armija BiH bio zapravo rat protiv temelja ZAVNOBiH-a. Ako jeste, onda je lijepo što nas je general konačno upoznao s tim.
MOJA REAKCIJA
Protestno sam ustao, raspustio sjednicu zbog neusvojenog dnevnog reda i glasno rekao dvoma članovima Komisije koji su se izjasnili protiv Dnevnog reda isključivo zbog imena Vojislava Kecmanovića Đede da je veliki problem u Sarajevu i institucijama vlasti Kantona Sarajevo prisustvo fašističke ideologije i retorike, u ovom konkretnom slučaju bošnjačkog fašizma kojeg određene stranačke struje forsiraju u lokalnoj, domaćoj i vanjskoj politici.
Ja lično, prvenstveno kao civil/pojedinac/građanin ovog grada i ove države, sam posramljen i prestravljen ovakvim izjavama.
Ja ne kažem da nemam namjeru tolerisati, slušati ili provoditi svoje vrijeme sa pojedincima koji ovako razmišljaju, ja samo kažem da ja to ne mogu.
Ne znam šta reći onima koji izjednačavaju antifašiste sa fašistima na temelju pripadnosti jednom narodu. Kako reagovati na ideju da nekog fašistom čini njegova ili njena genetska, plemenska, etnička pripadnost nekakvom “fašističkom narodu”, a ne njegova ili njena ljudska i lična uvjerenja i pripadnost internacionalnom antifašističkom pokretu? Pa upravo ta misao, upravo ona je fundamentalno fašistički koncept protiv kojeg se antifašizam borio i dan danas se bori. Kako to objasniti “borcima protiv antifašizma”?
Vojislav Kecmanović Đedo je bio član AVNOJ-a i Predsjednik ZAVNOBiH-a, ratne vlade BiH, a potom i prvi Predsjednik Narodne Republike BiH, ali uvaženi general Hadžić, izgleda, ne može preći preko sopstvenog nacionalizma i izjavljuje na Komisiji da ga vidi isključivo kao nekoga ko “pripada narodu koji je pobio muslimane u Srebrenici”. Nakon toga ja nemam razloga ne vjerovati da na isti način vidi i sve ostale pripadnike tog naroda, svoje sugrađane, uvažene zastupnike i zastupnice, uposlene u kantonalnim institucijama, preduzećima, itd, itd…
Pošto ja prihvatam antifašizam kao evropsku i svjetsku tekovinu, a ne samo i jedino lokalnu, te nikako kao ideološku, protivan sam omalovažavanju i izjednačavanju antifašističkog pokreta Jugoslavije sa bilo kojim drugim, tadašnjim ili naknadnim pokretima i režimima na teritoriji bivše Jugoslavije. Mislim da tako nešto nije lijepo prema svim civilnim žrtvama fašizma, kao ni svima onima koji su pali u borbi protiv fašističkih režima u Drugom Svjetskom Ratu i bilo bi poželjno da se određene organizacije javno oglase na ovakvu izjavu penzionisanog generala Armije BiH.
Ja lično mislim da je ona bila neprimjerena i jako štetna za instituciju u kojoj je izgovorena, za vrijednosti za koje vjerujemo da je Armija BiH stajala, a i za samog generala Hadžića. Mislim da bi uvaženi general Hadžić trebao uputiti javno izvinjenje određenim građanima Sarajeva, određenim građanima BiH, kao i onima koji obilježavaju, čuvaju i njeguju antifašističku prošlost BiH.
Generalova generalizacija čitavog naroda u izjavama poput navedene predstavlja veliku prepreku procesima pomirenja i, po mom mišljenju, spada u kategoriju aktivne politike raspirivanja vjerske i etničke/nacionalne mržnje, i to, u ovom konkretnom slučaju, kroz državne institucije. Smatram da ovakve izjave ne smiju biti dozvoljene unutar institucija Kantona. Ako ih nisam u stanju zabraniti, onda ih zasigurno ne želim trpiti i biti izložen istim i molim da me se kao građanina i zastupnika zaštiti od njih, barem u prostorima Kantona Sarajevo.
Smatram ovaj i sve slične ispade rasističkim i karakterističnim za fašističke ideologije, kako sam ga, uostalom, okarakterisao kada sam raspustio sjednicu.
Pored moje ostavke na poziciju predsjedavajućeg ove komisije, kanim podnijeti i pritužbe relevantnim domaćim i međunarodnim institucijama jer smatram da je moja pozicija u vezi ovog slučaja u skladu sa Ustavom BiH, međunarodnim deklaracijama o ljudskim pravima i pravima manjina koje se temelje na antifašizmu.
(Oslobođenje)
