PIŠE: Muharem Bazdulj
Prvi tekst u Danima objavio sam još kao gimnazijalac, tek koji mjesec nakon potpisivanja mira u Daytonu, u martu 1996. Dani su tada, kao i danas, bili mjesečnik, a u više od dvadeset godina međuvremena, kratko su bili petnaestodnevnik, i jako dugo nedjeljnik.
U drugoj polovini devedesetih, dok sam studirao, u Sarajevu su postojala barem četiri politička nedjeljnika (Dani, Slobodna Bosna, Svijet i Ljiljan). U neka doba se pojavio i Start kao petnaestodnevnik, a Walter je, čini mi se, najprije bio petnaestodnevnik, a onda neko vrijeme i nedjeljnik. Periodična štampa bila je neobično važan dio društvenog života. Pošto sam kao student povremeno pisao za Dane, to mi je podizalo ugled među kolegama s godine.
I tako mi jednom prilikom, na nekoj kafi između predavanja, jedna drugarica kaže kako jako voli da čita Dane, kako su to naše najbolje novine, kako su moji tekstovi super, ali kako je jedan drugi novinar njoj najdraži i najbolji te kako bi voljela da ga upozna. Indirektno me zapravo očito pita da ja posredujem pri upoznavanju. Kažem joj da nema problema, da je lako udesiti da upozna bilo kojeg novinara Dana i pitam na koga misli. Kaže ona: Na Damira Hrasnicu.
I danas kad provučeš “Damira Hrasnicu” kroz Google, dobićeš više od stotinu rezultata. A ipak, ja svojoj drugarici nisam mogao da uslišim molbu. Rekao sam joj da on trenutno nije u Sarajevu, ali to, naravno, nije bio pravi razlog. Damir Hrasnica, naime, nije postojao, a ja nisam znao kako to da joj kažem. Damir Hrasnica je bio redakcijski pseudonim i ja sam mislio da je to svakom jasno. Ono, izbor pseudonima je bio genijalan. Niko nikada nije znao nikakvog Damira Hrasnicu, ali to je zapravo izuzetno moguća i logična kombinacija imena i prezimena da je skoro nevjerovatno da takvog nema i da ga (još) nije bilo. Ima nečeg literarnog u tom imenu, to je morao da smisli neko s književnim talentom i skoro da bih se kladio na Ozrena Kebu.
Razni su pisali razne tekstove pod imenom Damira Hrasnice i jasno mi je zapravo zašto je neko mogao da padne na širinu njegovog stila. A u to vrijeme dok nije bilo weba 2.0. suštinski zapravo i nije bilo toliko čudno da neki od čitalaca ne skapiraju da Damir Hrasnica nije stvarna osoba. Imala je i Slobodna Bosna svog “Damira Hrasnicu” koji se zvao Emir Hodžić. Taj izbor je bio takođe genijalan, ali na drugi način. Emir Hodžić je kao neka vrsta Johna Smitha, ima baš puno ljudi s takvim imenom i prezimenom, pa je skoro nemoguće dokazati, ako bi to neko htio, da neki od njih nije novinar.
Dani su opet kao i prije dvadeset i kusur godina – mjesečnik. Slobodna Bosna ne postoji osim u formi dosta bizarnog portalčića. Svijeta nema već decenijama. Za Ljiljanom i Walterom niko pošteno i ne žali. Start, za divno čudo, nekako još uvijek opstaje, mada bi neki poslovični sarajevski Rip Van Winkle da je kojim slučajem upao u komu početkom ovog vijeka teško mogao da povjeruje da će nestati Slobodne Bosne, a da će Start da opstane. Zaboravih, evo, na kratkovjeki Global kojeg mi dođe skoro žao kad se sjetim da danas u Sarajevu izlazi jedan jedini politički nedjeljnik, onaj koji se zove Stav. Najduhovitiju definiciju Stava dao je Tarik Haverić nazvavši ovaj nedjeljnik “turskim političkim magazinom na bosanskom jeziku”. Ipak, nije najveći problem ovog magazina što je očigledno stranački (u ključu demokratske akcije) i još očiglednije upregnut u službu Erdoganove politike. Najveći problem Stava je njegov jadan profesionalni nivo. Bilo bi zapravo sasvim okej imati kvalitetan “turski politički magazin na bosanskom jeziku”. Ovo je pak travestija novinarstva.
A najbolji dokaz toga je ime koje Stav koristi kao redakcijski pseudonim. To je, drage gospođe i gospodo koji imate sreće da to još ne znate, Mustafa Drnišlić. Ako vam to zvuči glupo, treba da znate da je izvorni oblik bio Mustajbeg Drnišlić, pa su se poslije nekog vremena sjetili da je bolje da to promijene, a pametnije bi im bilo da nisu. Mustajbeg Drnišlić je još mogao da prođe kao neki glupavi seljački kemp, neduhovit i banalan, ali barem iz stanovite perspektive intencionalno šaljiv. Načinjen vjerovatno kao varijacija na (epsko)historijski lik Mustajbega Ličkog, pseudonim Mustajbeg Drnišlić isprva je služio redakciji Stava za pseudoozbiljna historijska razglabanja. Ipak, od Mustajbega je ubrzo načinjen Mustafa koji je počeo da služi isključivo za brutalna i bešćutna vrijeđanja neistomišljenika. Kad provučeš “Mustafu Drnišlića” kroz Google, dobićeš danas vjerovatno i više “pogodaka” negoli kod “Damira Hrasnice”.
Čisto sumnjam, međutim, da bi Mustafu kao svog omiljenog novinara željela da upozna bilo koja studentkinja. Njegova prava publika su po svoj prilici šovinisti iz prekookeanske dijaspore uvijek željni radikalizma. Kako ljudi stare, normalno je da ih muči nostalgija. I normalno je da im se čini da su nekadašnji filmovi i muzika bili bolji nego današnji. Kad je riječ o novinarstvu u Sarajevu, međutim, lakmus je vrlo specifičan. To koliko je nekada bilo bolje najjasnije je zapravo kroz usporedbu ondašnjih i sadašnjih “izmišljenih novinara”. Svaki urednik koji drži do sebe dao bi barem deset Drnišlića za jednog Hrasnicu.
(oslobodjenje.ba)
