PIŠE: Saša Bižić
Od 7. oktobra ove godine, na višestranačkim scenama RS i FBiH traju dva obrnuta procesa. U Srpskoj, uz rijetke izuzetke, važi pravilo „svi uz SNSD“, dok se u kantonima sa bošnjačkom većinom u Federaciji, opet uz minimalna odstupanja, okupljanje odvija pod motom „svi protiv SDA“.
Bez obzira na različite sudbine u postizbornom periodu, nakon konstitutivne sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, 6. decembra, nema dileme da su pojedinačno najsnažnije partije u dva entiteta demonstrirale namjeru da zajedno formiraju vlast na nivou BiH. Strankama Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića u ovom poduhvatu pridružio se i HDZ Dragana Čovića. Na prvoj parlamentarnoj provjeri odnosa snaga, ispostavilo se da je lider SDA promućurniji matematičar od Željka Komšića, ako se ima u vidu scena nakon njihovog nedavnog sastanka. Tada je Izetbegović tvrdio da većine u Parlamentu BiH nema bez saradnje sa SNSD-om i HDZ-om, dok je predsjednik DF-a neuvjerljivo pokušavao da bude misteriozan, nagovještavajući mogućnost da Dodikova partija ispadne iz kombinacija u vezi sa bh. vlašću, što se nije desilo.
– Jasno je da je nas teško zaobići kada je u pitanju formiranje vlasti na nivou BiH, ali spremni smo na sve opcije – rekao je Staša Košarac, poslanik SNSD-a, neposredno uoči sjednice Predstavničkog doma.
Već u tom momentu, on je dao do znanja koga njegova partija preferira s druge strane međuentitetske linije – one koje nije kritikovao, znači SDA i HDZ. Kroz aluzije o tome provukao je i tezu da zapadni centri moći nastoje da formiraju vlast na nivou BiH od ostataka opozicije iz RS i bh. bloka, što je kolokvijalni naziv koji, u užem smislu, obuhvata SDP, DF i Našu stranku, a u širem kontekstu i SBB, te niz opcija na čijem čelu su odnedavni disidenti ponikli u SDA, poput „Naroda i pravde“, Nezavisne bosanskohercegovačke liste, Nezavisnog bloka, Pokreta demokratske akcije, pa čak i A-SDA i politički već polumrtvih grupacija, Stranke za BiH i BPS-a. Dakle, što bi rekli inostrani nepoznavaoci ovdašnjeg postideološkog ambijenta, radi se o širokoj alijansi bošnjačke ljevice i centra.
– Vidljivo je da bh. blok pokušava da bude dominantan. Smatram da se previše vremena gubi na njih, jer su oni izborni gubitnik u FBiH. Međutim, čini mi se da su stranci ponovo upetljali svoje prste i da pokušavaju da modeliraju vlast na nivou BiH, računajući na aktivizam bh. bloka i strukturu iz RS, koja je okupljena oko Saveza za promjene – rezonovao je Košarac.
Ipak, kada su prebrojani glasovi za vodeći trio Predstavničkog doma, on je mogao da odahne. Jer, u organu sa 42 poslanika, predsjedavajuća Borjana Krišto (HDZ BiH) izabrana je sa 26 glasova, a njeni zamjenici Nebojša Radmanović (SNSD) sa 24 i Denis Zvizdić (SDA) sa 23 glasa. Jedini konkurent bio im je Nermin Nikšić iz SDP-a, koji je skupio tek 17 glasova u prvom, a samo 15 u drugom krugu glasanja. Interesantno je pomenuti i zbir glasova protiv i uzdržanih u sva ova četiri slučaja. Borjanu Krišto nije podržalo 15 poslanika (osam protiv, sedam uzdržanih), Radmanovića 16 (13 + tri), Zvizdića 19 (17 + dva), a Nikšića 25 poslanika (16 + devet).
Naravno, niko ne osporava Košarcu činjenicu da je ekspert za tumačenje ciljeva stranog faktora na Balkanu, pošto je još 2006. upravo on bio jedan od znamenitih učesnika skupa u Ženevi, održanog pod pokroviteljstvom zapadnih mentora, na kojem se agitovalo za BiH bez entiteta. Međutim, izgleda da im je entuzijazam donekle presahnuo, pa su favoriti koje Košarac pominje prilično slabašno prošli u Parlamentu BiH, čak i uz takvu mašineriju iza sebe. A nije da nije bilo materijala za lobiranje među poslanicima, pošto od 42 mandata u Predstavničkom domu SNSD ima šest, SDA devet, a HDZ pet. Ukoliko se ovom zbiru dodaju tri sigurna glasa koja prate SNSD, iako formalno dolaze od osoba van njihovog kluba, to su već 23 glasa, a minimalna natpolovična većina iznosi 22 mandata.
Ako je suditi po dosadašnjoj retorici, u opoziciji su ostali SDP sa pet poslanika, DF sa tri, SBB i Naša stranka sa po dva, te A-SDA, PDA i Nezavisni blok sa po jednim mandatom, kada je riječ o strankama iz FBiH, što je ukupno 15 glasova. Ukoliko se tome dodaju četiri glasa stranaka iz RS (PDP – dva, SDS – dva), u manjini je ostalo 19 poslanika. Međutim, ovakva računica pokazala se ispravnom samo u slučaju izjašnjavanja o Denisu Zvizdiću, dok je Borjana Krišto, podsjećamo, imala 26, a Nebojša Radmanović 24 glasa „za“, a Nermin Nikšić 25 „protiv“, što potvrđuje zapažanje da situacija još nije zakovana, te da se unutar svih ovih stranaka krije bar još nekoliko poslanika spremnih da šetaju od jedne do druge kombinacije partija.
U svakom slučaju, najizglednija varijanta u ovoj fazi jeste pokušaj trougla SNSD – SDA – HDZ da formiraju novi Savjet ministara. U tome će, s obzirom na intenzitet ambicije sve tri partije da se pozicioniraju kao vlast na nivou BiH, nesumnjivo uspjeti, ali vjerovatno sporije od javno iznesenih očekivanja da je to moguće do Nove godine. Pri tome, početak raspleta praćen je neobičnom sklonošću lidera SNSD-a i srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da se, svaki put kad se nasluti mogućnost da njegova partija uđe u šeme sa SDA i drugim federalnim opcijama, upušta u lingvističke analize. Vrlo je naglašena njegova potreba da – prilikom svakog aranžmana SNSD-a sa političarima iz FBiH u postdejtonskom periodu, a bilo ih je – insistira na tvrdnji da na tom nivou nema koalicija, nego je samo riječ o „sastavljanju vlasti“. Ako se i prihvati ova teorija o šiji i vratu, ona bi bila u redu da jednako vrijedi za sve aktere iz RS. Što nije slučaj, jer, kada to čine aktuelni opozicionari iz Srpske, onda su „bakirovci“ i „izdajnici“, a ako se ovom rabotom bavi vladajući blok, onda je u pitanju puki „pragmatizam“.
– Oni koji hoće da glasaju i podrže našeg i mi ćemo njihovog podržati i to je ta priča, nema nikakvog usmenog i pismenog dogovora sa SDA – istakao je Dodik.
Dakle, poduhvat je razjašnjen – dvije, odnosno tri strane, do izbora Borjane Krišto, Radmanovića i Zvizdića došle su telepatijom, jer nije bilo ni priče o tome, a kamoli nekakvih potpisa. A pošto postoje svi uslovi da se krene u formiranje Savjeta ministara, nije na odmet skrenuti pažnju na bar dva aspekta koji bi vrlo brzo mogli da dovedu novu većinu u krizu.
Na jednu dimenziju upozorio je Nenad Stevandić. Radi se o tome da je SDA sada u sličnoj poziciji u kakvoj je bio SZP u proteklom mandatu – ulaze u vlast na nivou BiH, ali na entitetskom i svim kantonalnim nivoima, po svemu sudeći, odlaze u opoziciju.
– Potpuno je jasno da SDA i SNSD imaju po devet poslanika, a HDZ BiH pet poslanika. Ta većina nije sporna. Sporno je koliko SDA može izdržati da je u jednom dijelu vlast, a na drugom dijelu opozicija – rekao je Stevandić.
Ukoliko se stranka Bakira Izetbegovića izbori sa ovim protivrječnostima i potencijalnim pritiscima unutar FBiH, nazire se novi kamen spoticanja između SDA, HDZ-a i SNSD-a. Jer, NATO je upravo aktivirao Akcioni program za članstvo (MAP) za BiH, prema čemu SDA i HDZ imaju vrlo afirmativan, a SNSD, bar deklarativno, krajnje rezervisan odnos.
Čovjek broj dva unutar SDA, Denis Zvizdić, već insistira na zahtjevu da Savjet ministara učini sve kako bi BiH u dogledno vrijeme završila u zapadnoj vojnoj alijansi
– Kada govorimo o nivou BiH, ključna stvar moraju ostati naša dva vanjskopolitička prioriteta – EU integracije i obaveze koje imamo nakon aktivacije MAP-a. To nije pitanje nikakvih pojedinačnih politika, niti volje pojedinaca ili stranke. U koliziji su oni koji govore o potrebi da ostanu mladi ljudi, a ne dozvoljavaju BiH ubrzani napredak na evroatlantskom putu – zaprijetio je Zvizdić, tragikomično tretirajući „put u NATO“ kao varijantu „naređenje-izvršenje“, bez alternative.
I dok se novi trio u bh. vlasti već suočava sa pukotinama, opozicija iz RS nema namjeru da iskorači iz sfere neinventivnosti. O tome govori spoznaja da je predsjednik PDP-a Branislav Borenović – povodom izbora četiri delegata iz SNSD-a u Dom naroda BiH glasovima SDA – optužio ove druge da su „produžena ruka SNSD-a“.
– SDA kao provjerena filijala SNSD-a zajedno sa poniženim ostacima DNS-a izglasali su jednoumlje u vidu četiri delegata SNSD-a u Domu naroda PS BiH – rekao je Borenović.
Ima mnogo kritičkih, pa i ciničnih načina da se, sa stanovišta opozicije u RS, progovori o odnosu SNSD – SDA, ali odabrani metod, sa „produženim rukama“ i „provjerenim filijalama“, spada u domen u kojem se već nalazi jedan deplasirani spin SZP-a iz predizbornog perioda. Onaj o tome da SNSD sa HDZ-om pravi treći entitet za Hrvate u BiH i daje im nekoliko posavskih opština u RS, bez ijednog suvislog dokaza za tu tvrdnju. Što je ovu teoriju, koju više niko i ne pominje, učinilo vrlo jeftinom robom iz dućana koji se reklamira rečenicom: „Kakvu god nebulozu SNSD izvali o nama, mi smo u stanju da odemo korak dalje u istom smjeru“. A dok se među preostalim opozicionarima u Srpskoj ne dosjete šta im je činiti u ovakvim situacijama, bez uvjerljivog odgovora iz ovog ugla ostaće elementarne nelogičnosti, odnosno pitanja: Kako to da šef SNSD-a bez pardona naziva odnos sa HDZ-om „programskom koalicijom“, a ne dopušta da relacija sa SDA bude ni jedno, ni drugo? Da nije malo dvolično buduće druženje pulena SNSD-a sa SDA i HDZ-om u Savjetu ministara tretirati kao slučajni boravak u istoj zgradi, a isti mehanizam u prethodnom mandatu označavati kao gadost blaženopočivšeg SZP-a, koja u najmanju ruku zaslužuje „veleizdajnički proces“?
A kada smo već kod „ruku“, na kakve god probleme naleti novouspostavljena osovina na nivou BiH, treba znati da je riješen bar jedan krupan nacionalni problem u RS. U postizbornoj fazi, vrh SNSD-a je dramatično poručivao da je pitanje života i smrti to hoće li, od ukupno 14 iz RS, imati „10 ruku“ u Predstavničkom domu BiH koje identično glasaju o svakom pitanju. Uz njihovih šest, u šta je uključen i lider Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić, nesporan je i socijalista Jakov Galić. Iako je sa najvišeg mjesta u RS označen kao DNS-ov „mangup“, izgleda da kao poslanik u Sarajevu, lojalan ovoj zamisli, nije diskutabilan ni Nenad Nešić, bar dok je direktor Puteva RS u Banjaluci. Jednom nogom u SNSD-u već je i bivši as SDS-a, predvodnik dobojske „grupe građana“ Obren Petrović. To je, dakle, devet imena.
I kada se čovjeku učini da je nevolja pred raspletom, ispostavlja se da je među preostalim srpskim poslanicima izuzetno teško naći još jednog aktera, neophodnog za kompletiranje „grupe 10“. Jer, Mirko Šarović se prenemaže, a Dragan Mektić, Branislav Borenović i Mira Pekić neće čak ni da prime sertifikate o poslaničkom statusu od članova CIK-a, drsko im pripisujući pretjeranu bliskost SNSD-u i njihovim aktuelnim ortacima iz FBiH.
Ali, u momentu kada se čini da ovoj ideji spasa nema, ona propasti neće, pošto se iz najmanje očekivanog pravca pojavljuje i famozna deseta ruka. Koja, doduše, nije srpska, budući da posljednji, četrnaesti mandat sa prostora RS pripada – Stranci demokratske akcije, odnosno njenom predstavniku Adilu Osmanoviću. Međutim, poklonu se u zube ne gleda, a kad čitava zamisao o bedemu za sve centralističke atake, sastavljenom od 10 poslanika iz RS, ipak profunkcioniše, uz malu pomoć prijatelja iz SDA, malodušnim skepticima preostaće samo da se slože sa davnom sugestijom „balkanskog špijuna“ Ilije Čvorovića, upućenom notornom sumnjivcu Jakovljeviću: „Zašto fino ne kažeš – griješio sam i želim da mi se sudi“. To je najmanje što za opšte dobro mogu da učine nevjerne Tome, koje nisu mogle da naslute tako očigledan rasplet – da će Adil postati deseta srpska ruka.
(srpskacafe.com)
