PIŠE: Saša Bižić
Nakon 18 godina oštrih reakcija javnosti na svaki pokušaj vodećih političara ključnih stranaka u RS i Federaciji da ukinu otvorene izborne liste i zamijene ih starim, zatvorenim modelom, konačno se mora priznati – izgleda da su bili u pravu.
Jer, građani oba entiteta u BiH već godinama suočeni su sa većom nevoljom. Na glasačkim mjestima izaberu jedan sastav parlamenta, a odmah poslije konstituisanja skupštine, bez obzira o kojem nivou vlasti je riječ, sa nevjericom posmatraju značajno izmijenjenu strukturu tog zakonodavnog tijela. Radi se o posljedici dobro poznatog fenomena – „prelijetanja“. Uzaludni su bili svi pokušaji partijskih lidera – logično, vođenih ličnim interesima, a ne opštim dobrom – da preduprijede takve situacije primjenom raznih metoda, od zakletvi u crkvama i džamijama, do prijetnji finansijskim sankcijama.
Po svemu sudeći, šteta će biti najmanja ako se predsjednicima političkih opcija uoči izbora omogući da uzmu plajvaz u ruke i sami sastave liste, vodeći računa o tome u koga imaju najviše povjerenja i pozicionirajući takve osobe u vrh spiska. Naravno, ni to nije garancija uspjeha ako se zovete Vukota Govedarica, pa projektujete sopstveno lojalno okruženje, nepogrešivo odlučujući između Obrena Petrovića i Mladena Bosića. Bez obzira na pojedine izuzetke, ovo omraženo pravilo iz mračne prošlosti ipak bi garantovalo stabilnije poslaničke klubove od navodnog praznika demokratije u vidu mogućnosti da svaki laik, nerijetko vođen bizarnim motivima, utiče na njihovo popunjavanje.
Tada se neće događati nadrealne situacije, poput one sa prve sjednice novog saziva Narodne skupštine RS. Naime, glasači su se oslanjali na pozicije u prethodnom mandatu, pa su pretpostavljali da je blok SNSD – SP – DNS – Ujedinjena Srpska dobio 50 (28 +12 + 7 + 3), a SZP, odnosno trio SDS – PDP – NDP 33 poslanika (16 + 9 + 4 + 4), zajedno sa četiri predstavnika stranaka sa sjedištem u FBiH, koji u proteklom mandatu nisu bili dio vladajućeg saveza. Ali, ne lezi, vraže – umjesto ovakve predvidivosti, publika je gledala potpuno nezamisliv duel, u kojem je DNS istakao dva kandidata za predsjednika NSRS. Jednog „opozicionog“, Duška Ivića, te drugog u ime vladajućeg bloka, Nedeljka Čubrilovića.
I dok je Ivić dobio glasove samo svog kluba, rezultat izjašnjavanja o Čubrilovićevoj kandidaturi, 51:29 u njegovu korist, uglavnom je označen kao novi odnos snaga u parlamentu Srpske. Koji, doduše, jeste sličan brojevima do kakvih se dođe na osnovu starih kalupa, ali sa drastično izmijenjenom strukturom većine i manjine. Jer, potencijalnu vlast činili su svi poslanici SNSD-a, SP bez odsutne Andree Dorić (povrijeđena u saobraćajnoj nesreći), NDP bez Krste Jandrića (ne oglašava se nakon stranačke odluke o savezu sa Dodikom), Ujedinjena Srpska ojačana Kostadinom Vasićem, „grupe“ Obrena Petrovića i Nedeljka Čubrilovića i SDA (bez jednog disidenta iz HDZ-a 1990), što čini uvjerljiv zbir (28 + 6 + 3 + 4 + 2 + 4 + 3). U hipotetičkoj opoziciji ostali su tek SDS, PDP (bez Igora Crnatka, koji je još uvijek šef bh. diplomatije) i Pavićev dio DNS-a (13 + 8 + 8).
Da li je ova statistika zakovana i hoće li potrajati naredne četiri godine? Teško, znajući sklonost ovdašnjih stranaka matrici koju bi neki salonski intelektualac, sklon jezičkim egzibicijama, nazvao „promjenom percepcije“, a obični smrtnik, okrenut direktnijem izražavanju, označio kao „prodaju vjere za večeru“.
U svakom slučaju, zastavicu za start budućih pretrčavanja podigao je Radovan Višković, mandatar za sastav nove vlade RS, parafrazirajući ranije najave njegovog stranačkog šefa Milorada Dodika.
– Imaćemo dvotrećinsku većinu od 56 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, što nam otvara brojne mogućnosti da uradimo ono što do sada nismo. To nam omogućava da dođemo i do promjene Ustava Srpske, koji je bio zakovan sve ove godine – rekao je Višković.
Nema sumnje da će se u podršci eventualnom tekstu novog ustava RS, ukoliko bude bez krupnijih kontroverzi, vladajućem bloku pridružiti i opozicioni srpski poslanici, možda čak i svi. Jer, postojeći dokument zaista je potpuno urnisan, do neprepoznatljivosti u odnosu na izvornu verziju, brojnim amandmanima niza visokih predstavnika. Međutim, ne bi trebalo da bude iznenađenje ako, nakon takvog gesta sabornosti, bar dio opozicionih poslanika zaboravi da je prestao povod za jednokratno izražavanje nacionalnog jedinstva, pa nastavi da glasa o svemu kao vlast.
Već se nazire ko bi mogao da bude u tom fahu, kada je o SDS-u riječ. Budući da je SDS odavno „konfederacija regija“, gotovo je izvjesno da će poslanici po ovom šavu pratiti stavove svojih baza. To znači da će Banjaluka i Hercegovina ostati uz Vukotu Govedaricu, bar dok je na predsjedničkoj funkciji, a nije naročito sigurno da će i na proljeće ili ljeto 2019. biti baš tako. S druge strane, uopšte nije isključena mogućnost da će Bijeljinac Darko Mitrić pratiti Miću Mićića u udaljavanju od Govedaričine linije, što u jednom momentu može da znači i potpuni razlaz. Takođe, iz Istočnog Sarajeva dolaze Sonja Karadžić Jovičević i Darko Babalj, a dosadašnjim gestovima pokazali su da im je znatno bliže pozitivno određenje Milovana Cicka Bjelice prema savezu sa SNSD-om, nego negativan stav Mirka Šarovića, formulisan poslije mnogo predomišljanja. Krug, za sada, zatvara Zoran Vidić, koji je geografski smješten unutar trougla Mićo Mićić – Obren Petrović – Milan Miličević, pa mu je manevarski prostor prilično jasan.
Kćerka prvog predsjednika SDS-a i RS bila je konkretna u javnim nastupima, izjašnjavajući se kojem će se „carstvu privoljeti“ u budućnosti.
– Mislim da zajednički nastup u institucijama BiH nema alternativu, ali mora biti zasnovan na sporazumu koji će sve strane obavezivati jedne prema drugima i prema interesima RS. Bez mogućnosti prevare koju smo iskusili. U Narodnoj skupštini RS nemam problem da budem u opoziciji, ali želim da opozicioni rad bude konstruktivan i korektan, sa jasnim ciljevima, uvažavan od vladajuće većine. Vidjeli smo kako izgleda bez toga – rekla je Sonja Karadžić Jovičević.
Mada se prvi put našao u ulozi na koju je, na duži rok, veoma nenaviknut – van vlasti na svim nivoima, osim pojedinih lokalnih zajednica – PDP ima rijetku šansu da na prvim predstojećim izborima „poklopi“ gotovo čitav opozicioni prostor, a to znači i bar dvostruko uvećano biračko tijelo. Što se tiče skupštinskih redova, postoje nezvanične informacije da čak može da bude ojačan, i to pristupanjem Krste Jandrića, razočaranog NDP-ovca, njihovom klubu u NSRS. Ipak, nisu isključene i buduće pukotine kod njih, i to po netipičnoj liniji. Naime, nekada i negdje Draško Stanivuković mogao bi da potvrdi procjene, kojima je i sam više puta neskriveno davao za pravo, da će se okrenuti solo-karijeri i razići sa PDP-om, zbog nedovoljnog radikalizma i žestine, što je već postao njegov prepoznatljiv imidž u odnosu na „režim“. Jelena Trivić ne posjeduje toliku dozu političkog hazarderstva, ali ni nju ne treba otpisati u takvim prestrojavanjima.
Konačno, tu je i najduhovitiji segment sadašnjih opozicionih redova, dvotrećinski dio DNS-a, okupljen oko Marka Pavića i Milana Radovića. Komičan, jer se Pavić ponaša kao da se na konstitutivnoj sjednici NSRS ništa nije desilo, ignorišući gotovo opšte uvjerenje javnosti da je glasanje protiv Nedeljka Čubrilovića „pavićevce“ definitivno gurnulo u opoziciju. Mudra starina očito ne smatra da je tako i ne vidi nikakvu prepreku za scenario u kojem on i njegovi puleni i dalje uredno dijele ministarska i direktorska mjesta sa SNSD-om, pa čak i sa aktuelnim suparnikom Čubrilovićem. Prema njegovim riječima, DNS poštuje koalicioni dogovor, a i Višković mu je, navodno, uzvratio na isti način, te će uskoro razraditi detalje. Nije rekao kakve, ali je vjerovatno imao u vidu finese ulaska u vlast.
– Lično mi je drago da se ostalo pri koalicionom dogovoru. Nismo razgovarali o raspodjeli ministarstava – rekao je Pavić nakon sastanka sa mandatarom Viškovićem.
Taj dijalog su gotovo svi osim šefa DNS-a tretirali kao puku kurtoaziju i oproštaj od bivšeg partnera bez teških riječi, a možda čak ni to, ako se ima u vidu Dodikovo uočljivo eskiviranje susreta sa nekadašnjim saveznikom. Ipak, ko zna, sve je moguće, pa i to da Pavić bude u pravu, kada je sve tenzije sa SNSD-om u postizbornom periodu i kompletnu priču o „mangupima“ sveo na infantilnu matricu: „Mir, mir, niko nije kriv“.
Ukoliko sva ova pomjeranja dobiju rasplete o kojima je bilo govora, broj opozicionih poslanika bio bi sveden na cifru između 15 i 20 „posljednjih Mohikanaca“. To, opet, ne isključuje i varijante sa osipanjem suprotnog bloka, mada, naravno, u skromnijem, simboličnom obimu.
Tri poslanika SDA mogu da ispadnu iz kombinacije ako ne bude dogovora Dodik – Izetbegović na nivou BiH. Iznuđeni odlazak ne treba otpisati u slučaju jednog socijaliste, a to je donedavni direktor Šuma RS Risto Marić, koji je bez pardona „nogiran“ iz fotelje nakon što mu je priređena „igranka“ u Istočnom Drvaru, koju su veći koalicioni partneri završili tako što su prvo, nakon ne baš spontanih „protesta“, pokazali vrata njegovom kadru na terenu, sad već bivšem šefu tamošnjeg šumskog gazdinstva, a zatim i samom Mariću. A sve to, ako ne dobije adekvatnu „naknadu za duševnu bol“, smješta ovog aparatčika na stazu kojom je ranije iz SP-a otišao Nedeljko Milaković.
Konačno, tu je i NDP, koji se profilisao kao šampion nepredvidivosti, a to u jednom momentu u budućnosti može da znači i hod u smjeru iz kojeg su stigli u vladajući blok. Dakle, i ovdje postoji projekcija – manje realna, ali nipošto nemoguća – koja bi SNSD sa partnerima spustila u zonu od oko 45 poslanika, što još nije dramatično po njih, ali nije ni posebno komotno, poput sadašnjih brojki na semaforu.
Ipak, za ovakve procese, bar su takva iskustva u RS, neophodno je vrijeme. A dok ne stignu potencijalni prelomni trenuci, opoziciona knjiga će imati nevelik broj slova, sa PDP-om u jezgru i folijom od ostataka SDS-a. Da bi ih iko uopšte primjećivao, morali bi da odaberu drugačiju strategiju i taktiku od „fajterske“ iz protekle četiri godine, jer ih sada, naprosto, nema dovoljno za takav gard. Recimo, mogli bi da se okrenu šegačenju, pa da na svaki prijedlog većine reaguju fingiranjem da su „veći katolici od pape“, hvaleći inicijative konkurentskog bloka do iznemoglosti. Takva satira bila bi znatno „subverzivnija“ od klasičnog nemoćnog jeda. Ko je pomenuo da bi za ovakvo karikiranje trebalo imati i minimum inteligentnog smisla za humor? A to bijaše, kao što je odavno poznato, krajnje deficitarna kategorija na smrtno ozbiljnoj političkoj sceni RS.
(srpskacafe.com)
