PIŠE: Nedžad Latić
Postoji nekoliko objektivnih razloga zbog čega je lider SDP-a Nermin Nikšić ovoliko odugovlačio sa odlukom o ulasku u vlast na višim državnim nivoima, a to se prije svega odnosilo na odluku o koaliranju sa SDA. Ali, koliko god bili opravdani ti razlozi, samo odguvlačenje je oslabilo njegovu poziciju kao glavnog lidera opozicionih stranaka koje su se bile razvrstale u dva bloka. Tako da je već sad opozicija na gubitku, jer su se pojavile trzavice, pa i neki prebjezi i raskoli u manjim strankama. Na neki način, to odugovlačenje je odmoglo opoziciji u Zenici, a još uvijek je neizvjestan ishod formiranja vlasti u Tuzli. Također je ovakva Nikšićeva kolebljivost iziritirala lidera SBB-a Fahrudina Radončića da se distancira i povuče iz pregovora o formiranju vlasti.
Zbog svega ovoga bi Bakir Izetbegović mogao trljati već utrnutu ruku, jer mu se smiješi izlaz iz ćorsokaka u koji je bio doveo svoju stranku nakon izbora, kada su opozicioni lideri masovno odbijali svaku pomisao o koaliranju sa SDA. Ali, to je samo privid i niko sa sigurnošću ne može ustvrditi ko će s kim ući u vlast na višim državnim nivoima.
Čak ni činjenica da će SDP za koji dan donijeti odluku, pa makar ona bila i da će koalirati sa SDA, neće bitno razriješiti „bošnjački čvor“ u koji su se uplele ove dvije stranke. Ako bih smio davati matematičku procjenu u procentima kakvu odluku SDP-a očekujem, onda bi bilo 70 naspram 30 posto da će SDP ostati pri svojoj kongresnoj odluci da neće ulaziti u koaliciju sa SDA. Ovih tridesetak posto uvjetuju „crveni autonomaši“ iz Tuzle koje predvode Zlatan Begić, Jasmin Imamović, pa i Denis Bećirović. To što SDP-ovi restlovi iz vremena Zlatka Lagumdžije, poput Mire Lazovića, po Sarajevu agitiraju za SDA, nema stvarnu političku težinu. Međutim, to što su ovi „crveni autonomaši“ svojim pravim komunističko-autonomaškim gardovima odbili do sada formirati vlast bez SDA, vjerovatno je najviše zakompliciralo odnose među opozicionim blokovima, a povrh svega ubilo je entuzijazam i polet kakav je imala opozicija pri formiranju vlasti u Sarajevskom kantonu. Upravo ta grupa mlađih sarajevskih SDP-ovaca je ta koja odbija svaku mogućnost koaliranja sa SDA.
Mnogi ocjenjuju da se u Tuzli sprema pokušaj unutarstranačkog udara na Nermina Nikšića i jedva čekaju da njemu pripišu grešku što SDP neće biti u vlasti. Tako da se Nikšić našao u procijepu između sarajevske i tuzlanske frakcije. Ako bismo ovu unutarstranačku borbu preslikali na Bh. blok, mogli bismo imati isti odnos i isti omjer snaga, tako što se stav Naše stranke može smatrati bližem stavu sarajevske frakcije, dok je stav Demokratske fronte, koji je „bezbojan“, bliži stavu „crvenih autonomaša“.
Hajd’ recimo da pismo podrške sarajevskih ljevičara samom Nerminu Nikšiću može biti znak prevage u korist Nikšića i da bi se riječ intelektualaca trebala pikati, jer nisu motivirani šićarskim interesima. Zaista Nikšiću treba držati fige, više kao osobi sa dobronamjernim manirima, koji su suprotni od Lagumdžijine bahatosti, nego kao nekom stranačkom harizmatičnom lideru. Jer, takvih smo imali do sada i nisu donijeli nikakva dobra, posebno takvi nisu uspijevali objedinjavati opoziciju. Nikšić je zaista dobar čovjek i samo njegova dobrota do sada je donijela ovakve rezultate da se ukrupnjava, kako ljevica, tako i opozicija uopće. Zato mi se čini da drugi opozicioni lideri nisu dovoljno uzvratili Nikšiću na ovoj očiglednoj njegovoj dobroti i da ga nisu dovoljno uvažili i podržali. A mogli bi zažaliti zbog toga, jer ako se ugrozi ovaj trend objedinjavanja opozicije kojeg je započeo Nikšić, niko drugi neće moći to nastaviti i opozicija će ponovo razbijena i raštrkana izići na lokalne izbore, kad će je „kombajn“ SDA bukvalno pokositi.
Svi oni koji smatraju da trebaju SDP i SDA koalirati, ili su neutralni poput Željka Komšića, trebaju imati na umu da bi ta koalicija, ma kako brojčano izgledala moćno u parlamentima, izazvala unutarstranačke turbulencije u obje stranke, sa izvjesnim ishodom vanrednih kongresa i zahtjeva za smjenom, kako Nikšića, tako i Izetbegovića. Kako god protiv Nikšića rovare „crveni autonomaši“, tako protiv Izetbegovića rovari sarajevska frakcija koja je izgubila vlast u Sarajevskom kantonu. Mnogi smatraju da je Bakir Izetbegović uputio inicijativu za ukidanje imena RS upravo više zbog unutarstranačkih turbulencija nego zbog uvjerenja da će ta inicijativa imati bilo kakve konkretne učinke. Zapravo, to je imalo kontraefekat i konkretan učinak da je izazvao međunarodnu zajednicu, pa je SDA prvi put na zasjedanju PIK-a tretirana jednako kao i HDZ i SNSD, dakle kao remetilački, a ne kooperativni faktor u zemlji. Ovo će sigurno biti dodatni motiv Izetbegovićevim oponentima da krenu u akciju i pokušaju ga svrgnuti.
Nikšić bi možda svojom odlukom da prihvati Izetbegovićevu utrnutu ruku privremeno pomogao lideru SDA da se izvuče iz nezavidne situacije, ali bi zato sebi „skočio u stomak“. Ako bi Bh. blok ušao u vlast sa SDA na višim nivoima, dobrano bi ugrozio vlast u Sarajevskom kantonu, a to je za sada najljepši „dragulj“ u kruni opozicije kojom su krunisani rezultati posljednjih izbora. I to, vjerujem, ne bi bilo po volji ni međunarodnoj zajednici, koja je dugo čekala ovakvu vlast u Sarajevu. Stoga, da još jednom poentiram, kako bi svojom odlukom o koaliranju sa SDA Nikšić sličio čovjeku koji je popravljajući obrvu iskopao oko!
(The Bosnia Times)
