PIŠE: Saša Bižić
Svi pomni posmatrači političkih kretanja u Republici Srpskoj znaju da su podaci sa popisa stanovništva iz 2013. godine apsolutno netačni, bilo da je riječ o broju stanovnika u entitetu kojim barata agencija na nivou BiH – 1 228 423, bilo da je u pitanju cifra koju je saopštio Zavod za statistiku RS – 1 170 342. Jer, svako ko pažljivo čita saopštenja o stalnim prijemima novih članova u ovdašnje stranke shvata da u RS živi najmanje 10 miliona ljudi.
Nema drugačijeg objašnjenja za konstantno bombardovanje vijestima, poput najsvježije – da je Socijalističkoj partiji u Banjaluci 6. marta zvanično pristupilo 500 ljudi, primivši članske karte od predsjednika Petra Đokića, pod budnim okom odnedavnog prvog čovjeka Gradskog odbora, Gorana Selaka, inače direktora zatvora u Tunjicama. Ako je neko ostao s razjapljenim ustima nakon te informacije, tek će imati razlog za šok kad sazna da su ovi politički udarnici, kako sami kažu, u posljednje vrijeme pojačali vlastite redove sa 1200 ponosnih novopečenih vlasnika partijskih knjižica.
I u međustranačkim transferima pominju se impresivni brojevi. Došlo je vrijeme da su individualni prelasci prihvatljivi samo ako se radi o prepoznatljivim ličnostima, a za anonimne akiviste, izgleda, važi pravilo „žive vage“. Tako je, istog dana kada su socijalisti dijelili stotine legitimacija, Krsto Jandrić, šef Gradskog odora NDP-a, pred medije izašao sa Duškom Kalajdžićem, dotadašnjim sekretarom Gradskog odbora Uspješne Srpske. Njih dvojica su saopštili da je čitav GO stranke Zlatka Maksimovića prešao u pokret Dragana Čavića i da je, ni manje, ni više, riječ o 60 ljudi. Što je tek dio, reče Jandrić, od najmanje 100 novih članova u famozno „posljednje vrijeme“.
Ni Uspješna Srpska se nije dala, pa je iz centrale u Bijeljini ubrzo stigao demanti, uz tvrdnju da je u NDP, vođen ličnim interesima, prešao samo Kalajdžić. Šta god da je istina, nema sumnje da bi i ozbiljan angažman kolega po profesiji socijaliste Gorana Selaka bio uzaludan u potrazi za 60 navodnih članova Uspješne Srpske u Banjaluci. Kao što bi i recipročna provjera patrola pod Maksimovićevom komandom u SP-u vrlo brzo pronašla snažne osnove sumnje u tezu o 1200 odnedavnih entuzijasta u ovom dresu.
Radomir Nešković, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, smatra da sklonost političkih opcija u RS da veoma komotno plasiraju ovakve brojeve, koji nemaju utemeljenje u stvarnosti, može da bude razumljiva kada iza toga stoje velike stranke.
„Sa stanovišta njihovog potencijala na političkoj sceni, nema pretjerane razlike između retorike o 150 000 ili 170 000 članova ili očekivanih glasova. U oba slučaja su bitan faktor i oni sebi mogu da priušte tu vrstu svjesne ili nenamjerne nepreciznosti“, kaže Nešković za Srpska Cafe.
On dodaje da pominjanje krupnih brojeva u javnim nastupima lidera vodećih partija sigurno ima određeni psihološki efekat, jer birače učvršćuje u uvjerenju da se identifikuju sa jakom strukturom i da njihov glas neće biti uzaludan.
„Potpuno drugačije posljedice imaju takve tvrdnje kada dolaze od predstavnika malih partija, pošto ih već nakon prvog suočavanja sa neugodnom istinom na izborima, o daleko skromnijoj podršci od one koju sebi pripisuju, niko više ne shvata ozbiljno“, zaključuje Nešković.
S obzirom na naglašene rezerve u javnosti prema zvaničnim podacima o kvantitetu članstva stranaka u RS, i velikih i malih, partijski zvaničnici već duže vrijeme ne pominju zbirne procjene, za čitav prostor Srpske. Oni rezonuju, vjerovatno s razlogom, da je uvjerljivije da građanima u kratkim vremenskim razmacima doziraju priče o novim „desetinama“ i „stotinama“ članova. Uz nezaobilazni dodatak – da takvi fantomski kadrovi stalno pristižu iz očigledno nepresušnog rezervoara dosadašnjih apstinenata, koji su poslije više od dvije decenije višestranačja u RS naprasno pronašli ideološku varijantu kakva im odgovara.
Posljednjem detaljnijem istraživanju podataka iz ovog domena ističe rok trajanja, jer su prije pet godina u SNSD-u tvrdili da imaju 140 000 članova, kasnije se oglašavajući još jednom, da provuku narodnim masama kroz uši tezu da je taj broj stigao do 160 000. U istom periodu, DNS je saopštio da je u njihovim odborima oko 30 000 članova. Socijalistička partija tada nije shvatala da je đavo odnio šalu, pa su iz SP-a skromno i skrušeno poručivali da imaju tek 20 000 članova. Moguće je da je PDP u tom momentu imao insajdere među konkurentima, tako da nisu dozvolili da budu na začelju liste, poručujući da imaju 22 000 članova. SDS se nikada nije javno oglasio ovim povodom, ali se u upućenim krugovima, kada je ovo istraživanje bilo u toku, moglo interno saznati da ta stranka ima oko 40 000 članova.
Posebna priča su projekcije partijskih lidera uoči predstojećih izbora. Kada govore o očekivanjima, u kontekstu broja glasova, megalomanija je čak izraženija nego u slučaju podataka o broju članova. Tako je na posljednjoj sjednici Izvršnog komiteta SNSD-a predsjednik ove stranke Milorad Dodik saopštio kolegama iz rukovodstva da im je u oktobru 2018. cilj natpolovična većina na svim izbornim nivoima. A to, prema Dodiku, podrazumijeva da on kao kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH osvoji 380 000 glasova, da predstavnik u trci za funkciju predsjednika Srpske mora da osvoji 360 000 glasova, a stranka u nadmetanju za parlamente RS i BiH najmanje 300 000 glasova. Kada se tome doda činjenica da lideri DNS-a i SP-a, Marko Pavić i Petar Đokić, već mjesecima javno tvrde da je njihov „minimalac“ 100 000 glasova, to znači da će uz vladajući blok, u zbiru, biti najmanje pola miliona ljudi.
I to u Republici Srpskoj, u kojoj se prosječna izlaznost na birališta uglavnom kretala između 600 000 i 700 000, pri čemu nikada nije prelazila ovu drugu cifru. Zato je shvatljivo to da se čelnici Saveza za promjene ne oglašavaju povodom ovih ambicija vlasti. Očito, prihvatili su da međusobno podijele ostatak, nešto veći od sto hiljada glasova. Drugačije nije ni moguće u duelu sa glavnom vladajućom partijom, ako ozbiljno shvatimo njihovu tvrdnju da samo njihov aktiv žena u Banjaluci ima 6 000 članica. Šta je naspram takve armade uspjeh u preotimanju stvarnih ili fiktivnih članova Uspješne Srpske, makar ih u Banjaluci bilo 60?!
Fenomen nerealnog narcizma
O sklonosti srpskih političara s obe strane Drine da se razmeću brojevima i, generalno, pokazuju megalomanski odnos prema većini pitanja s kojima se suočavaju, još davno su pisali, baveći se nacionalnim mentalitetom, čuveni naučnici Jovan Cvijić i Vladmir Dvorniković.
U novijem periodu, u taj poduhvat upustili su se i pojedini psihijatri, poput dr Jovana Marića, profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu i autora trilogije „Kakvi smo mi, Srbi?” U tom djelu, on porijeklo arogantnog odnosa prema svijetu objašnjava fenomenom srpskog “nerealnog narcizma”. Marić objašnjava da su Srbi, a posebno većina njihovih vođa, prešli put iz jedne u drugu krajnost.
„Vekovima su bili uniženi i porobljeni, što je moglo da razvije dugotrajno osećanje inferiornosti i malodušnosti. Zatim je došla era Josipa Broza, koji je sopstveni narcizam preneo na sve nas. U Brozovoj eri bilo je toliko preterivanja o našim dostignućima, o našim prirodnim bogatstvima i posebnostima, da smo svi pomalo počeli u to da verujemo. A iz toga proizlaze i mnoga druga ponašanja i nevolje“, smatra Marić.
(Srpska Cafe)
