PIŠE: Muharem Bazdulj
Život je čudo i svašta namjesti, pa je namjestio da je grupi novinara iz cijelog svijeta organizovana posjeta CERN-u tačno dvije godine nakon održavanja jedne od najčuvenijih konferencija za štampu u historiji nauke, kada je objavljeno da je otkriven Higgsov bozon poznat i kao “Božija čestica”. Najprije su nas smjestili baš u istu tu salu u kojoj je održana navedena konferencija za štampu i pustili nam kratki dokumentarni film o historiji CERN-a.
Skraćenica CERN odnosi se na Evropsku organizaciju za nuklearno istraživanje u sklopu koje se nalazi najveći centar za istraživanje elementarnih čestica. Nastala je na osnovu francuske fraze “Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire”. CERN se nalazi u okolini Ženeve, osnovan je 1954. godine, a među jedanaest zemalja osnivača bila je i Jugoslavija, kako se navodi i u filmu koji smo tog prijepodneva gledali. U ime Jugoslavije, osnivački dokument je potpisao čuveni fizičar Pavle Savić.
Poslije su nas vodili da nam pokažu te čuvene akceleratore uz pomoć kojih se dolazi do najznačajnijih naučnih otkrića današnjice. Uostalom, a to je nešto što će vam na CERN-u spomenuti gotovo usput, svjetska mreža “www” je razvijena za potrebe saradnje desetak hiljada fizičara CERN-a, i to u prvoj polovini posljednje decenije dvadesetog stoljeća. I možda baš zato, zbog pominjanja tog konkretnog vremenskog perioda, tokom koga se u krvi raspala jedna od zemalja koja je taj CERN osnovala, ja i dok se autobusom vozimo od jedne do druge lokacije unutar CERN-a, ne mogu da ne razmišljam o skoro nepojmljivom civilizacijskom ponoru i rikvercu koji je učinio da zemlja koja je osnivala CERN skonča u paklu etničkih omraza.
U nekom trenutku, na nekoj potpuno neuglednoj tački, u nigdini između jedne i druge zgrade unutar velikog naučnog kompleksa, stiže mi SMS poruka da više nisam u švicarskom, nego u francuskom roamingu. I da, i to je informacija već viđena u filmu, mada je CERN izvorno bio smještan samo na teritoriji Švicarske, kako se kompleks širio, prešao je granicu i sada se dijelovi nalaze i na teritoriji Francuske. Dobro, Švicarska je u Schengenu i nije prvi put da vidim kako izgleda kad nema graničnih kontrola, no možda mi se nikad nisu tako apsurdnim i karikaturalnim činile naše balkanske granične karaule. Ovdje je jedna zemlja u Evropskoj uniji, druga nije, jedna kao valutu ima euro, druga ima franak, ali u svakodnevnom životu nema nikakvih zapreka, jedni žive ovamo, rade tamo, drugi rade tamo, žive ovamo, sve je po ljudskoj mjeri.
I zamišljam vrijeme kad iz Trebinja ideš za Dubrovnik nesvjestan da si prešao granicu, ili iz Bihaća na Plitvice, ili iz Goražda za Užice, ili iz Bosanskog Broda za Slavonski Brod ili iz Bijeljine za Šabac i shvatam da je to kao u onom vicu kad pitaju Muju kad će kod nas biti bolje, a on kaže: Bilo je. I možda je samo trenutni defetizam, dok rominja julska kišica i dok gledam kroz prozor autobusa nakon što sam proveo prethodnih pola sata stotinu metara ispod zemlje gdje mi je škotska fizičarka, dio tima čiji je vođa dobio Nobelovu nagradu, pokušavala pojasniti na koji način sada u CERN-u pokušavaju da dođu do nekih saznanja o tamnoj materiji i tamnoj energiji. I prisjećam se one pjesme Enesa Kiševića, kad u zagrebačkoj školi, dječak, izbjeglica iz Prijedora, na času fizike, ne zna odgovor na pitanje koja je brzina svjetlosti, ali kaže da dobro zna koja je brzina mraka.
Opet silazimo stotinu metara pod zemlju, nosimo šljemove sa akronimom CERN. Pokazaće nam ATLAS, “A Toroidal LHC Apparatus”, odnosno toroidalni LHC aparat višenamjenski detektor projektovan za najširi mogući obim istraživanja, od Higgsovih bozona do supersimetrije i dodatnih dimenzija; on se sastoji od supravodljivoga magneta dugačkog 25 m u obliku valjka oko cijevi sa snopom čestica koji prolazi kroz središte detektora; dugačak je 46 metara, visok 25 i širok 25 metara, a masa mu je 7.000 tona. Kolege i kolegice iz Meksika, Velike Britanije, Njemačke, Brazila i Rusije se veselo slikaju, kačiće to valjda na fejsbuke i instagrame. Ne znam na šta ih podsjećaju ti šljemovi, biće na rudare, a mene podsjećaju na istraživanja jama i masovnih grobnica. Ipak, pažljivo slušam francuskog fizičara koji pokušava da koliko-toliko laičkim jezikom objasni šta to tačno oni ovdje rade.
Pomišljam na stih Czeslawa Milosza gdje kaže da je ljudski um lijep i nepobjediv. I tačno je to, osim kad je pomračen ili zarobljen. Uostalom, to je i Milosz znao. Ali kako razmišljati o Higgsovom bozonu kad dolaziš iz dijela svijeta gdje se istaknuti skupštinski poslanik, član vladajuće većine u Srbiji, široko poznat po nadimku Bizon, javno izruguje žrtvama genocida u Srebrenici, zahvaljujući Ratku Mladiću, prvostepeno osuđenom na doživotnu robiju, na “briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji”. To više nije “terminološka” rasprava između “genocida” i “strašnog zločina”, to je doslovce pohvala pogubljenju hiljada ratnih zarobljenika. Takav stav dijele, nažalost, i mnogi Srbi u Bosni i Hercegovini, na šta se onda naslanjaju mnogi Bošnjaci sa pravedničkim monolozima o “genocidnom narodu” i o tome kako su “svi oni isti” izuzev eventualno pet-šest izuzetaka kojima će oni dati atest i indulgenciju. Pa ti se sve smuči.
I onda se sjetiš Pavla Savića, čiji je potpis na osnivačkom dokumentu CERN-a, koji se kao tridesetdvogodišnjak, i jedan od najbližih saradnika Irene Joliot-Curie, fizičar sa otkrićima dostojnim Nobelove nagrade, odmah čim je Jugoslavija napadnuta, 1941. godine, priključio partizanima dočekavši kraj rata kao potpredsjednik AVNOJ-a. Izbor postoji. I postoje posljedice izbora. Atomska energija može ljudima olakšavati život i može ubijati ljude. A ljudi u Bosni i Hercegovini i susjednim joj zemljama mogu da prihvate ili tradicije koje su ih dovele do participacije u najvrhunskijim dostignućima svjetske nauke i kulture ili pak one koje su ih vratile u bijedu. Neko će reći da je izbor već napravljen. Ali izbor se uvijek iznova pravi. Sto metara ispod nivoa zemlje, negdje na granici Francuske i Švicarske, pomisliš: Ako su ljudi ovdje otkrili Higgsov bozon, možda i ljudi na Balkanu, između tih silnih granica, otkriju da ne moraju da budu bizoni.
(Oslobođenje)
