PIŠE: Nedžad Latić
Ambasador Turske u BiH Haldun Koč kazao je na konferenciji za novinare u Sarajevu da Turska, u saradnji s Bosnom i Hercegovinom, radi na zatvaranju, kako je kazao, FETO institucija u Bosni i Hercegovini i da rade na izručenju turskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini, a za koje turske vlasti tvrde da su pripadnici “terorističke organizacije” i da su osumnjičeni za učešće u pokušaju državnog udara u Turskoj 15. jula 2016. godine.
“Mi smo utvrdili ko su te osobe, BiH je izručen zahtjev za njihovim izručenjem i sve se radi u okviru međunarodnog prava. Oni su dokazani pripadnici terorističke organizacije FETO i mi za to imamo dokaze. Ovaj proces je u toku u BiH i ne znamo koliko će on trajati. Mi želimo da se oni izruče u Tursku i iz razloga i da ih spriječimo u njihovim naumima koji mogu biti štetni i za BiH”, rekao je Koč.
Ovo je do sada najoštrija forma turskih vlasti za izručenjem tzv. „gulenovaca“ koji žive i rade u Bosni i Hercegovini. Naravno, istup ambasadora je uslijedio nakon što je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan svojim bosanskim kolegama Šefiku Džaferoviću i Miloradu Dodiku usmeno zatražio njihovo izručenje. Prorežimski portali bliski obavještajnoj službi OSA koju kontrolira predsjednik SDA Bakir Izetbegović pokušali su spinovima Dodiku „čavče pod golubče“, od čega se ovaj ogradio. Treći član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić držao se po strani prilikom posjete Erdogana Sarajevu, tako da i na ovaj slučaj još nije reagirao.
Ako se uzme u obzir da Dodik u posljednje vrijeme ima blagonaklon stav prema Erdoganu, iz više pragmatično-političkih razloga, a posebno zbog sudjelovanja njegovih firmi na izgradnji autoputa Beograd – Sarajevo, te da se Dragan Čović po pravilu ne miješa u ovakve bošnjačko-turske odnose, a da su Fahrudin Radončić i Željko Komšić koalicioni partneri SDA, koja, očito sve udovoljava Erdoganu, ovo bi mogao biti pravi politički trenutak da Edrogan i uspije u svojim namjerama. To mu je već pošlo za rukom prošle godine kada je primorao kosovske lidere da izruče šestoricu pripadnika tzv. organizacije FETO. Mnogo je političkih motiva zbog čega to Erdogan čini, zašto to čini baš sada postoji samo jedan motiv – osveta!
Naime, opće je poznato da su Bošnjaci na ponovljenim izborima u Istanbulu masovno glasali za Ekrema Imamoglua i da je čak Emir Mujačić, diplomirani inžinjer elektrotehnike, porijeklom iz Trebinja, radio je u Imamogluovoj kampanji. Priča o Erdoganovoj politici prema Balkanu, posebno prema Bosni, puna je kontroverzi i nedosljednosti. Tu priču je isforsirao sam Erdogan, ponajviše što se želio nametnuti kao panislamistički lider, a potom i zbog svoje neoosmanlijske vizije po kojoj je Tursku želio pozicionirati kao globalnu silu. Nema sumnje da je Erdogan bio požnjeo velike simpatije kod balkanskih muslimana, napose onih u Bosni i Hercegovini. Uz njegove selame i vatrene govore data su i velika obećanja koja nisu ispunjena. Koja je strana više kriva da nije došlo do realizacije tih obećanja, turska ili bosanska, manje je bitno. Jednostavno ni na jednom segmentu se ta obećanja nisu obistinila. Možda je autoput Beograd-Sarajevo najbliži tom ispunjenju, ali sve druge obećane investicije su se izjalovile.
Turska se na geopolitčkoj sceni potpuno pozicionirala na strani Rusije, Irana i Kine, a nasuprot Amerike i bogatih arapskih zemalja poput Saudijske Arabije i UAE, što nikako ne odgovara geopolitičkom kontekstu u kojem se Bosna i Hercegovina pozicionirala poslije rata. Na ideološkom planu, suradnja dviju sestrinskih stranaka, AKP i SDA, u silaznoj je putanji i osjeća se zamor usiljenog populizma kojeg je AKP bila ubrizgala SDA. Poraz AKP u Istanbulu bio je neprebolni šamar objema strankama, kao i njihovim liderima Erdoganu i Izetbegoviću. Može se ovdje naći i Sulejman Ugljanin, vječiti lider SDA u Sandžaku, jer su baš Sandžaklije, koje većinom žive na Bajrampaši i Pendiku, glasali za Imamoglua. Čak su to vrlo burno proslavili uz srpske cajke, poput pjesama Nade Topčagić. Iako je ovo tabloidski segment priče o tursko-bošnjačkim odnosima, to zorno ilustrira kako je od Erdoganovog, odnosno Izetbegovićevog i Ugljaninovog političkog i kulturnog revivalizma, na kojem se trebao „zakajmačiti“ neosmanizam, ostao obični „ajran“ i/li „mlaćanica“.
Zato Erdogan ima razloga da bude ogorčen na svoje partnere Izetbegovića i Ugljanina koji su ga zavaravali podilazeći mu kako su mu svi Bošnjaci odani poput njih. On nema više vremena za gubljenje, jer mu Imamoglu “puše za vrat”. I ukoliko nešto ne poduzme sam, neće moći na narednim izborima računati na tzv. rumeli faktor, kojeg čine balkanski muslimani.
Potez na koji se odlučio može biti koban po Erdogana. Može Izetbegović izlobirati da Dodik, Čović, Komšić i Radončić šutke odobre izručenje osmorice tzv. „gulenovaca“ kako bi udovoljio Erdoganu osobno, ali javnost to sigurno neće odobriti. Nisu građani baš oduševljeni ni turskim školama, kako onim koje je finansirao Gulenov pokret, tako ni onima koje finansiraju Erdoganovi hizmećari. Ali, priznanjem da su stotine djece i studenata dobili “terorističke” diplome čini se velika nepravda prema nevinoj (bošnjačkoj) djeci. Erdoganu vjerovatno niko nije rekao da je narod, na primjer, ogorčen na tursku seriju o Aliji, i da se Bošnjaci stide, posebno pred Srbima i Hrvatima, da su imali vođu kakvim je u seriji prikazan lik Alije Izetbegovića.
Bošnjacima svakako godi gledati Erdogana kako sa svojom suprugom ispraća tabute ubijenih Srebreničana, jer je to vrlo emotivan gest, ali ne može im više “stati pod kapu” turski bezobrazluk kakav je ispoljilo njegovo osiguranje na Sarajevskom aerodromu. Bošnjaci rado čitaju izjavu Mevluta Čavušoglua kako će se Turska zalagati da Evropa u Bruxellessu obilježava Dan srebreničkog genocida, iako znaju da turski parlament, gdje njegova stranka ima većinu, nije usvojio Rezoluciju o Srebrenici koja je usvojena od svih parlamenata evropskih država. Bošnjaci to znaju i ne “sipaju so na ranu” Turcima zbog problema kojeg imaju sa Jermenima. Bar zbog toga Turci bi morali imati više razumijevanja za njihov položaj i ne “sipati so na ranu” tamo gdje se ne mora. Zato se obrazloženje ambasadora Koča kako Turci žele zaštiti same Bošnjake od “terorista” može smatrati jeftinim dušebrižništvom i diplomatskim licemjerjem.
Preduga je lista katil-fermana koje su po pravilu Turci, kao vlastodršci, slali Bošnjacima, kao podanicima. Iako se to sve zaboravilo, gledano sa pozicije suda povijesti, pravda još uvijek nije udovoljena. Tako, recimo, još uvijek Turska nije voljna isporučiti tijelo kapetana Huseina Gradaščevića. Da su tursko-bosanski odnosi tako dobri i politički korektni, a Erdogan i Izetbegović se vole hvalisati da su bratski, zahtjev za ekstradicijom tzv. “gulenovaca” i ne bi bio ovako ultimativno i drsko ispostavljen. No, kakvim god se on politički kvalificirao, sama ekstradicija bila bi nepravedna, jer niko ne garantira da će ti ljudi imati pravedno suđenje. Jer sam predsjednik Erdogan je već rekao da su “teroristi” i time ih je praktično i osudio. O ovome bi bosansko-hercegovačke vlasti morale voditi računa. Tim prije što smatram da je i Bošnjacima pravda potrebnija, nego političko i nacionalno jedinstvo. Posebno ono jedinstvo u ime kojeg sam Izetbegović progoni “vještice” i “izdajnike” među Bošnjacima sa istom ostrašćenošću kako to Erdogan čini među Turcima.
(The Bosnia Times)
