PIŠE: Muharem Bazdulj
Ima ta divna engleska fraza koja savršeno opisuje ljude koji će sami sebi stvoriti veći problem nego što bi im ga ikad stvorili drugi ljudi ili sudbina. Za takvog čovjeka se kaže: Samo mu daj dovoljno dugačak konopac i on će sam da se objesi. Potpuno u duhu te fraze ponašaju se takozvane lijeve stranke iz Federacije BiH, a uoči još jednih izbora unaprijed proglašenih sudbinskim i prelomnim.
U sasvim drugu i posebnu priču spadala bi analiza koliko kod nas uopšte ima smisla govoriti o ljevici i desnici. Uostalom, Norberto Bobbio je o zastarjelosti te podjele na globalnom nivou pisao još prije nekoliko decenija, a naša situacija je opet posve specifična. Bilo kako bilo, barem u sopstvenom samorazumijevanju i u percepciji velikog dijela javnosti, lijeve stranke u Federaciji BiH su one koje se suprotstavljaju Stranci demokratske akcije i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a u programu i političkoj filozofiji zastupaju vrijednosti sekularizma, socijaldemokratije, liberalizma i multikulture.
Prije nekoliko mjeseci moglo se činiti da su Socijaldemokratska partija, Demokratska fronta, Naša stranka i Građanski savez ako ne dovoljno blizu da će ići u predizbornu koaliciju, a ono ipak dovoljno racionalni da jedni drugima neće stavljati klipove pod točkove. Imajući u vidu atmosferu u društvu, nezadovoljstvo aktuelnom vlašću, kao i neke druge elemente lokalne političke jednačine, ovaj blok je u slučaju jedinstvenog nastupa mogao da očekuje skoro sigurno osvajanje jedne stolice u Predsjedništvu BiH, kao i jaku zastupljenost u parlamentima na praktično svim nivoima vlasti. Desilo se, međutim, da iz ovog bloka na Predsjedništvo BiH umjesto jednog pucaju čak tri kandidata, što drastično smanjuje šanse da ijedan od njih uđe u Predsjedništvo. Takođe, a što je možda još važnije, ovim se smanjuje i potencijalni broj glasova za ovaj blok na parlamentarnim izborima, kao i šanse za njihov zdrav zajednički postizborni nastup, odnosno koaliranje.
Da se razumijemo, time što su kandidovali Željka Komšića (i, u manjoj mjeri, pošto ta stranka ipak nije derivat SDP-a), Borišu Falaftara, DF i Naša stranka jesu napravili potez zbog kojeg SDP njima više ništa ne duguje. S druge strane, SDP je ipak ubjedljivo najjača od ovih partija, što povlači i najveću odgovornost. U tom smislu, niz poteza koji je napravljen iz ove partije počevši od kandidature Denisa Bećirovića stvara niz razloga za zabrinutost. Najprije, ako su već željeli ići sa kandidaturom za bošnjačkog člana Predsjedništva, logično je bilo da u vatru gurnu svog predsjednika Nermina Nikšića. U ovakvoj eskivaži ima zapravo nečeg – lagumdžijskog. Nikšić je svojim političkim stavovima ipak puno bliže osnovnoj socijaldemokratskoj paradigmi. Denis Bećirović je nasuprot njemu, a unutar SDP-ovog spektra, zapravo lik sa desnice. U računici da se treba boriti za glasove u onom dijelu biračkog tijela na koje cilja SDA, to na prvi pogled možda i može imati smisla, naročito u kontekstu činjenice da Šefik Džaferović kao kandidat Stranke demokratske akcije nije odveć sklon gađanju teškim riječima i ultrapatriotskoj retorici. Ali u takvim kalkulacijama uvijek prijeti opasnost od preigravanja. A to se definitivno desilo uključivanjem A-SDA, odnosno Stranke demokratske aktivnosti u front podrške Bećiroviću.
Avdo Avdić ovih dana podsjeća: “Ima tome sigurno desetak godina, kada su po međunarodnoj TV razmjeni stigli snimci iz Irana. Mahmud Ahmedinedžad je govorio, ajatolah Hamnei produhovljavao, a negdje iz trećeg reda sve je pomno, sa oduševljenjem, pratila delegacija iz Cazina. Rifet Hozanović i Nermin Ogrešević bili su specijalni gosti na obilježavanju godišnjice islamske revolucije. Koji mjesec kasnije, još pod iranskim utiscima, Hozanović i Ogrešević krenuli su u osnivanje stranke A-SDA. U prvom redu, na osnivačkoj skupštini, sjedio je Hasan Čengić, čovjek sa crne liste SAD. On je bio duhovni vođa prve bošnjačke radikalne stranke, čiji su se članovi odvojili od matične SDA, jer nisu željeli koalirati sa ‘komunjarama’.”
Ovakvom saradnjom smiješni ispadaju i A-SDA i SDP, samo što SDP-u takva šega mnogo manje treba. Ovakvi gafovi najviše zapravo pomažu Željku Komšiću jer će ‘’komunjare’’ koje su budu dvoumile između njega i Bećirovića, sada imati razlog više da se okrenu njemu. A kako je krenulo, može se desiti da Bećirović svojom “demokratskom aktivnošću” izgubi više komunjara, nego što će pridobiti “patriota”.
U svemu ovome, jedina utjeha za takozvanu ljevicu jest to što oni nisu jedina politička opcija u ovoj zemlji koja se ponaša u skladu sa frazom citiranom na početku. I SDA pod vođstvom Bakira Izetbegovića konstantno traži dovoljno dugačak konopac, e da se sama objesi. Zahvaljujući ovome, izbori će ipak zadržati tračak neizvjesnosti, a dobre šanse se stvaraju, kako ovih dana bilježi i Vildana Selimbegović, nekom iz nekog stvarnog ili fiktivnog “centra”, nekakvom “trećem putu”. Odlukom HDZ-a 1990 da ima svog kandidata, odnosno kandidatkinju za hrvatskog člana Predsjedništva, i na ovom dijelu “političkog fronta” stvara se veća gužva i usložnjava situacija. Tako da su zapravo sve mogućnosti još uvijek otvorene i postoji nekoliko otvorenih kombinacija kako će izgledati novi saziv Predsjedništva BiH.
(Oslobođenje)
