PIŠE: Nino Raspudić
Gradonačelnik je Duh, predsjednik gradske skupštine Cigan. Većinu u skupštini čini 26 zastupnika među kojima su i Tresiglav, Glad, Grd, Juha, Briga, Lažić, Milogled, Plahta, Podoben. Sve ide dobro dok iznenada, krajem godine Duha ne napusti koalicijski partner Turk pa zaprijetiše novi izbori ako skupština ne izglasa proračun za sljedeću godinu. U toj situaciji Duhu su za održavanje vlasti žurno potrebna tri zastupnika koji bi iz oporbe pretrčali njemu. Tko će to učiniti? U zadnji tren, iako su do jučer govorili drugačije, tri uvažena zastupnika, Štakor, Guzica i Babojeb, na zgražanje javnosti mijenjaju dres, glasaju za proračun i spašavaju vlast gradonačelnika Duha.
Ovo su sve prezimena koja bilježi prvi popis stanovništva Zagreba iz 1368. godine pa da je, kako neki javno priželjkuju, Zagreb u zadnjih šest stoljeća bio lišen dotepenaca, ovako bi po prilici danas izgledala gradska skupština gradića podno Medvednice. Izglasavanje zagrebačkog gradskog proračuna prošlog tjedna nije bilo ništa manje farsično od ove imaginarne situacije u nekoj paralelnoj povijesti – gradonačelniku Bandiću i HDZ-u bila su panično potrebna tri glasa u skupštini kako bi izbjegli prijevremene izbore, i nekim čudom su se pojavila točno tri prebjega iz oporbe koji su podigli ruke suprotno od onoga što su obećavali u predizbornoj kampanji.
Zagrebački proračun za 2019. godinu izglasan je s 26 glasova za i 24 protiv, a ključne tri ruke preorijentirali su i podigli Ilija Ćorić iz HSS-a, Miroslav Polovanec iz HSLS-a i Jozo Milićević iz Nezavisne liste Zagreb, poznatije kao “Švaljekičina lista”. Zanimljiviji od samog čina njihovi su pokušaji opravdanja. Svoje vjerolomstvo prema biračima nisu opravdali interesom, novcem, namještanjima rodbine i prijatelja, već, naravno savješću, altruizmom i, što je najdirljivije, zagrepčanstvom.
Zvijezda tjedna postao je “liberal” Miroslav Polovanec koji je svoju promjenu dresa i glasanje za proračun objasnio ovako: “Ja sam to odavno odlučio. Ako ste vidjeli ja sam jedan od rijetkih Zagrepčaneca koji ne dopušta da mu diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka”, kazao je Polovanec, inače, kao i svi pravi Zagrepčanci, iz Đurđekovca kod Kašine. U tom selu, uz Polovanec i još nekoliko drugih, bilježi se i prezime Habek, koje nosi i friški saborski prebjeg iz SDP-a, pa se ne zna je li riječ o pukoj koincidenciji ili o mjesnoj tradiciji. Uglavnom, upitan na kakva prezimena misli, Polovanec je odgovorio kako sigurno “neće stati pod palicu da mi naređuje Zlatko Hasanbegović”. Tko je Hasanbegoviću kriv kad nije Guzica, Podoben ili Tresiglav. U argumentaciji megazagrepčanca iz Đurđekovca postoji karika koja nedostaje – kako mu onda može diktirati Bandić, osim ako se ne otkrije da su Bandići najstarije zagrebačko pleme koje je prije popisa iz 1368. došlo kao dotepenci u Poganu Vlaku?
Da nije dotepenaca, od Šenoa iz Časlava u Češkoj do Tenžera iz Konjica u Hercegovini, od Maksimilijana Vrhovca iz Karlovca do Dražena Petrovića iz Šibenika, od Krležinih koji su porijeklom od Varaždina do Bosanaca Ćire Blaževića ili Džimija Stanića, da je bio sveden samo na prirodni prirast i doseljavanje samo iz okolnih sela Zagreb bi danas bio grad gabarita, obzora i značaja Križevaca, lijepog i za život ugodnog grada čiji širi značaj ne ide puno dalje od toga. To bi vjerojatno bio grad u kojem bi se Polovanec, kao čovjek udaljen pola dana hoda od njegovog ruba osjećao po mjeri. Za razliku od njega Jozo Miličević je u opravdanju svoga prebjegličkog čina i prevare birača ciljao univerzalnije, tvrdeći da je za proračun glasao po osobnoj savjesti. U Skupštinu je ušao s liste Sandre Švaljek, koja je pred zadnje lokalne izbore imala golemu potporu medija kao glavna konkurentica Milanu Bandiću. Nakon relativnog neuspjeha, skrasila se, vidi čuda, u Hrvatskoj narodnoj banci. Sad je jasno da su takva imena, koja se svako malo lansiraju uz golemu potporu oligarhijskih medija, pseudooporba koja služi kao osigurač da se ništa bitno neće promijeniti, i aktivira se u toj funkciji upravo u ovakvim situacijama. Teško će itko više povjerovati i HSLS-u i HSS u da su istinska oporba Bandiću, i sama tobože iznenađena vlastitim odmetnicima.
Tko o čemu, Polovanec o zagrepčanstvu, Miličević o savjesti, a treći Bandićev anđeo čuvar Ćorić o “interesu Zagrepčana”. Ćorić nije bilo tko već, do prošlog tjedna, tj. do podizanja ruke za proračun, glavni tajnik HSS-a, koji je, prema riječima šefa stranke Beljaka, još u četvrtak tvrdio da će glasovati protiv, a onda se u pet do dvanaest predomislio. Beljak tvrdi da mu je Ćorić na pitanje zašto je to napravio odgovorio: “Život me natjerao”. Život, dakle, radi za Bandića, on je njegov glavni politički saveznik i čovjek na terenu, koji natjerava oporbenjake da u četvrtak popodne misle drugačije nego u četvrtak ujutro. Život je silan utjerivač mišljenja i stava, konjska glava u krevetu kakvu smo vidjeli u Coppolinu Kumu je ništa prema Životovim argumentima. Kao što sam nedavno cijelu kolumnu posvetio Nikome, najpopularnijoj političkoj figuri na nacionalnoj razini, tako bi i Život u zagrebačkoj politici zasluživao poseban tekst. Ono što je Nitko za Hrvatsku to je Život u Zagrebu.
Ilija Ćorić je do četvrtka u 13.20 sati bio veliki oporbenjak, između ostalih teških opozicijskih bojeva u kojima je sudjelovao vrijedi istaknuti da je prosvjedovao za famoznu magnoliju. Radi se o manekenskom paradiranju, kakvo je svojevremeno bilo i Bernardićevo kad je sjedao na pod s prosvjednicima za Varšavsku iako je bio dio političke ekipe odgovorne za spornu izgradnju. Neki zlobnici tvrde da je Ćorić uvjetovao pretrčavanje Bandiću vraćanjem magnolije. Vrijeme će pokazati. Inače, riječ je o neurednom raslinju koje je zakrivalo veličanstveni Meštrovićev paviljon, čije je fetišiziranje još jedan dokaz sveg jada i bezidejnosti lijeve zagrebačke oporbe, koja kao da Bandiću nema prigovoriti ništa drugo, nego se uhvatila magnolije kako da je riječ o stablu spoznaje dobra i zla. Uostalom, od magnolije je značajnija tisa koja se vidi na legendarnoj fotografiji Mije Vesovića s omota Azrina albuma “Filigranski pločnici”, sa Štulićem, djetetom i milicionerskim fićom. Netko žali za minaretima, netko za svojom privilegiranom mladošću u jugoslavenskom socijalizmu pa još fali da nas počnu uvjeravati kako je sve otišlo kvragu kad su ukinuli par-nepar i otkad ima u izobilju banana, deterdženta i kave, a o višestranačju i nepostojanju zakona o zaštiti lika i djela pokojnog vladara da i ne govorimo.
Radi se o jednom otužnom, pasatističkom svijetu, narcisoidno uvjerenom u tobožnju vlastitu nadurbanost, bez sadržaja i bilo kakve vizije za budućnost. Čini se kako je s takvim protivnicima Bandiću vlast osigurana dok je god njegov glavni saveznik Život uz njega, ili dok se ne pojave neki koji će vidjeti i gađati dalje i dublje od magnolije
(Večernji list)
