Piše: Saša Bižić
Iako RS kipti od unutrašnjih nevolja, ovdašnji politički egzibicionisti uvijek pronalaze način da se pozabave pitanjima sa minimalnim ili nikakvim uticajem na njen status. Nije riječ samo o globalnim i regionalnim temama, već nerijetko i o internim problemima drugog entiteta u Bosni i Hercegovini, a posljednji slučaj nepotrebnog zabadanja nosa u ove relacije desio se 13. septembra u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, gdje je usvojena deklaracija o Pelješkom mostu.
Naravno, ne radi se o dokumentu sa spektakularnom težinom i obavezujućom snagom, o čemu svjedoči i odustajanje stranaka koje su izdejstvovale njegovo prihvatanje od glasanja o deklaraciji u Domu naroda BiH, jer su svjesni da HDZ tamo ima mehanizme da je zaustavi. Međutim, ovaj papir, osim dominantne bošnjačke obojenosti, dobio je i određenu podršku iz RS. I to od one opcije koja je godinama držala bukvice političkim protivnicima, trubeći da se ne treba baviti nikakvim miješanjem u odnose Bošnjaka i Hrvata. Sada je to naprasno zaboravljeno, a reakcija u Zagrebu i zapadnom Mostaru je nedvosmislena – udružili se Bošnjaci i Srbi da spriječe Hrvatsku da gradi most koji treba da spoji njen sjeverni i centralni dio sa krajnjim jugom zemlje.
Deklaracija je dobila podršku 27 članova Predstavničkog doma, 11 je bilo protiv, a jedan uzdržan. U federalnom segmentu, sve bošnjačke stranke (SDA, SBB, SDP, DF, A-SDA, BPS) bile su za, a jedino su dva HDZ-a imala negativan stav. Prisutni poslanici iz Srpske podijelili su na tabore jednake brojnosti. Šest SDS-ovaca bilo je uz inicijativu u čijem jezgru je SDA, a šest SNSD-ovaca našlo se na suprotnoj poziciji, istrajavajući na identičnom glasanju poput partnera iz partije Dragana Čovića.
I glavna vladajuća stranka i vodeća opoziciona partija u RS, čije su uloge na bh. nivou obrnute, ubijeđene su da u savezništvima sa opcijama iz FBiH povodom ovakvih i sličnih pitanja djeluju bog zna kako lukavo. Ali, realnost im ne daje za pravo, pošto navodno vješto taktiziranje u oba slučaja ne seže dalje od političke infantilnosti i beznadežnih iluzija.
Prilikom glasanja o deklaraciji o Pelješkom mostu, SDS je glumio „zatezanje konopca do pucanja“, jer su njihovi poslanici u Predstavničkom domu dva puta ostajali uzdržani i sprečavali da dokument dobije neophodnu entitetsku većinu. Uslov za podršku se mijenjao – prvo su ponudili zaključak koji je trebalo da bude dio deklaracije, a zatim su tražili da ga bošnjačke stranke prihvate istovremeno s deklaracijom. Na kraju je bivši predsjednik ove stranke Mladen Bosić došapnuo poslanicima da odustanu i od ovakvog „paketa“, pa je deklaracija dobila zeleno svjetlo iz trećeg puta, a SDS-ov zaključak usvojen je odvojeno.
A u „dopuni“ koju je progurao SDS, osim utopijskih zahjeva da Zagreb pristane na korekciju granice kod Kostajnice i obnovi veći dio pruge Knin – Novi Grad, stajao je apel Hrvatskoj da se više angažuje u „infrastrukturnim projektima od obostranog značaja“. Iza ovog eufemizma nalazi se poduhvat nominalno važan svim strankama iz RS, a odnos vlasti i opozicije u Banjaluci prema njemu mogao bi se interpretirati nervoznim riječima: „Dobro, Hrvati, da li ćete napokon odraditi svoj dio posla, da završimo već jednom taj most na Savi kod Gradiške?“
Odgovor svakog trezvenog posmtrača te sage glasio bi – Hrvatska to neće učiniti. Ni sada, a po svemu sudeći – ni ubuduće. Iako javno iznose mlaku verbalnu podršku ovoj ideji, sve postuđmanovske garniture složne su u neizrečenom stavu – Srpska je potencijalna opasnost i treba je držati u „prometnoj“ i svakoj drugoj tihoj izolaciji. Osim trgovinske, normalno, jer se kupcima „Konzumovih“, a ranije „Pevecovih“ i inih artikala, u nacionalnost ne gleda.
Zbog toga, izgrađeni autoput Banjaluka – Gradiška i planirana trasa Banjaluka – Milinište kod Glamoča teško da će ikada dobiti produžetke do Okučana, u prvoj fikciji, a kamoli od Kupresa do Splita, u drugoj fatamorgani. Ma koliko Aleksandra Pandurević bila ubjeđena da će do toga doći ako SDS „vješto“ pritisne Hrvatsku jednokratnim ortaklukom sa Bošnjacima. I ma koliko Staša Košarac vjerovao da je zamisao o građevini na Savi propala jer je konkurencija iz RS nepromišljenim dilom sa SDA uprskala ono što je bilo „nadomak realizacije“ zahvaljujući SNSD-ovim aranžmanima sa Čovićem.
A ni od jednog, ni od drugog manevrisanja, naprosto, nema efekata. Niti će se SDA pokajati zbog pretenzija na RS ako im SDS pomogne da majorizuju Hrvate i steknu potpunu dominaciju u FBiH, niti će Čovićev HDZ odustati od ambicije da „prevesla“ i Sarajevo i Banjaluku pretvarajući se da zajedno sa SNSD-om radi na demontaži ili bar decentralizaciji „tamnog vilajeta“. Da je bilo osjećanja za stvarnost, u SDS-u i SNSD-u naučili bi nešto od uzaludnih ratnih ambicija obe vrste, o kojima je progovorio lider radikala Vojislav Šešelj, opisujući u junu 2013. u Hagu kao svjedok odbrane Radovana Karadžića političke razlike između njega i prvog predsjednika RS: „Ja sam bio za savez sa muslimanima protiv Hrvata, a on za savez sa Hrvatima protiv muslimana“. I tada i sada je jasno – te dvije koncepcije, šahovskim riječnikom, za poljedicu nemaju mat, već pat.
Dok budemo unedogled čekali ovu otrežnjujuću spoznaju među srpskim političarima, Hrvatska će svakako sagraditi Pelješki most. Prema njihovim planovima, to će se desiti za tri i po godine godine od momenta kad na tenderu izaberu neimare, između tri ponude – iz Austrije, Kine i, na bošnjački šok i nevjericu, iz Turske. A kada se konstrukcija duga 2.440 metara izdigne iznad Jadranskog mora to, realno, neće imati nikakvih posljedica po BiH. Most treba da bude visok 55 metara, uz razmak između nosećih stubova od 200 metara, što je prostor koji ne može da bude prepreka ponekom kruzeru ili NATO-nosaču aviona koji zaluta prema Neumu. U takvim okolnostima, komično je dramljenje u Sarajevu o nekakvoj blokadi „pristupa BiH otvorenom moru“, iz posve trivijalnog razloga – osim jednog ili par patrolnih čamaca, ova zemlja uopšte nema mornaricu.
A Hrvatska – kojoj SDS neoprezno gura prst u oko, a vlast u Banjaluci uzaludno ide niz dlaku – ima penzionisanog admirala Davorina Domazeta Lošu. Onog kojeg je Kolinda Grabar Kitarović nedavno smijenila sa funkcije savjetnika predsjednice Republike, jer je rekao da granični spor sa Slovenijom treba riještiti tako što će „hrvatsko pješaštvo za 48 časova ući u Ljubljanu“. Možda je Kolinda bila iskrena kada je tu rečenicu označila kao ekstremizam, a moguće je i da se Domazet samo „izletio“ i otkrio stvarne namjere Zagreba.
Ako je ovo drugo u pitanju, jasno je da bi „pješaštvo“, ukoliko se nastavi sa pošalicama iz FBiH i RS, u Sarajevo i Banjaluku stiglo u duplo kraćem periodu – za najviše 24 sata. Onda će biti kasno za kajanje što smo naljutili Lošu. I to ne onog iz „Plavog orkestra“. Podjednako kasno biće da se krene sa ostvarivanjem genijalne ideje Bakira Izetbegovića – da Hrvati umjesto mosta na Pelješcu izgrade tunel. Uz nesuđenu ponudu da im ključne stranke iz RS obezbijede stručnjake, kad već smatraju da su toliko „vješte“ u međuentitetskim podzemnim političkim igrama.
