Glavni problem predsjednika privatnog DPS je nedostatak pravog znanja. On zaista ima taj veliki hendikep.
Obrazovanje mu je izmicalo. Mnoge knjige ostale su nepročitane, a njegovo uvo je spremno da čuje samo ono što služi njegovom ličnom cilju i opstanku.
Umjesto ozbiljnog obrazovanja, on se, kao puki „tehničar znanja“, kako bi to kvalifikovao Sartr u svom romanu „Mučnina“, koristio i sam stvarao ono što bi smo nazvali „ideološko znanje“. Ta kategorija, za razliku od objektivnog i dokazivog, svoju upotrebljivost gradi na mehanizmu političke represivnosti u kojoj se autoritetom pojedinca, ili funkcionalnošću medija, nastoji nametnuti „paralelna stvarnost“.
To je upravo ono što i danas Milo pokušava, iako sve teže, iz svoje gubitničke pozicije. U odbrani tzv. crnogorskog identiteta, kako ga on naziva i za koji kaže da je ugrožen (zamislite, u sopstvenoj zemlji, od sopstvenog naroda), Milo želi da poništi i u zaborav otjera identitet Crne Gore.
Ta neizdrživa paradoksalnost sve više postaje nasilnički nepodnošljiva, jer insistira na zaglupljivanju javnosti i objavi jednoumlja kao jedinog zakona i osnovne istine.
„Braneći“ identitet Crnogoraca Milo jedinu i pravu Crnu Goru, onu koja je zaista postojala, gura u zaborav i, umjesto nje, želi stvoriti novi tip „Crnogoraca“.
„Crnogoraca“ bez tradicije, „Crnogoraca“ koji bi potom stvorili i novu „Crnu Goru“, podrazumijeva se – bez ikakve političke uloge Srba – i bez ravnopravnosti za njih, bez pravoslavnih Crnogoraca koji nisu vjernici njegovog kulta, bez Srpske pravoslavne crkve, bez vladika i svetaca, bez Svetog Save i Njegoša, Mitrofan Bana i Amfilohija.
Bila bi to „Crna Gora“ bez trobojke, simbola francuske revolucije, evropske emancipacije i pobjede nad staleškim društvom, „Crna Gora“ kojoj bi Srbija bila dalja od Albanije, a Rusija, u koju se Sveti Petar Cetinjski zaklinjao (proklinjući one koji to zaborave), bila bi neprijatelj. I tako dalje.
Ovaj pokušaj fabrikovanja „novocrnogoraca“ Milo dominantno nastoji nametnuti kroz mnoge instrumente manipulacije, od kojih ćemo ovoga puta spomenuti samo jedan, a to je „mehanizam zabrane kulture sjećanja“.
Naime, da bi odbranili Milovo crnogorstvo potrebno je da se odviknemo od sjećanja, od istine, od bića Crne Gore, bez čega nema ni crnogorskog identiteta.
Uzmimo zastavu trobojku. Ona je danas „neprijateljska“ u Crnoj Gori, iako se u svim pravnim i naučnim dokumentima, kao i na fotografijama iz tog vremena, jasno potvrđuje da je Crna Gora postala kraljevina uz službeni dekor upravo te zastave.
Nepobitno je da se sa trobojnom lentom kralj Nikola inaugurisao i kasnije sahranio u San Remu.
Da li je kralj Nikola bio „srpski agent“ i „imperijalni vladar“ u ime kraljevske porodice Srbije, ili nacionalni utopista, jer mu je u pasošu stajalo da je Srbin po nacionalnom osjećaju i Crnogorac po pripadnosti državi.
Ili je trobojka „opasna“ zato što takvu zastavu ima i Srbija (iako je imaju i Hrvatska i Slovenija), pa bi to moglo ohrabriti srpski osjećaj iz prošlosti Crne Gore, a koji se želi poraziti „novim crnogorstvom“, kome je dobro samo „podaničko srpstvo“ u Crnoj Gori.
Biće, ipak, da je riječ o ovom drugom.
To upravo pokazuje na prostom primjeru da nije Srbija ta koja prijeti Crnoj Gori, nego je Milov „crnogorski identitet“ onaj koji hoće da izbriše prošlost Crne Gore, čak dotle da unuci željni funkcija brišu sa grobova svojih djedova i očeva epitafe i svjedočenja o njihovom učešću na Solunskom frontu.
Cilj je stvoriti selektivnu istoriju po kojoj se desilo samo ono što pokazuje da je Milo u pravu, a cio narod na pogrešnom putu.
I zato Milo gubi, svakim danom sve više, snažnije i definitivno.
(Aleksandar Petrović/borba.me)
