Da mogu nešto da promijenim, govorila bih više i jasnije, a možda bih u nekim situacijama prećutala. Racionalna komponenta se dugo razvijala u meni, a žao mi je što je nisam imala u pubertetu.
Moj posao i svih umjetnika je da tragamo za istinom, a tu nemate racionalne fige u džepu. Tu je teško postići balans.
Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumica Mia Begović, čija bi monodrama “Sve što sam prešutjela” ovog vikenda trebalo da bude odigrana u Banjaluci, ali je njeno igranje pomjereno.
– Volim svoje srce južnjačko, dalmatinsko, svoju strast za životom, za umjetnošću, za pozorištem, knjigama, upoznavanjem ljudi. Ali, mislim da sam pri tome malo pazila na sebe i možda sam se previše davala, ali ne bih voljela da izgubim sebe tako radoznalu. Volim ljude koji se daju i nose i Eros i Tanatos na sceni – dodala je ona.
Šta se krije iza naslova monodrame “Sve što sam prešutjela” i na čemu je fokus?
Naslov je parafraziranje naslova romana koji me je podstakao na pisanje. Riječ je o djelu “Zašto sam vam lagala” Julijane Matanović, koje govori o njenom odrastanju i sazrijevanju. Taj roman me dirnuo, jer sam se prepoznala. U monodrami sa puno samoironije šalim se na svoj račun. Teško je reći sve o sebi. Ni sa kim se ne obračunavam. Ljude koje spominjem, spominjem po dobrom, a one druge ne imenujem. Život se i sastoji od svakodnevnih sitnica, bola, veselja i onih pitanja koja nam vise nad glavom i koja su nam iste tačke, bez obzira na to gdje živimo. Od onog da li ćemo imati dovoljno novca da othranimo svoje dijete, da li će nam biti uzvraćena ljubav pa do onih banalnih i bukvalnih – da li mi se pojavio celulit u 55. godini (smijeh).
Koliko je ličnog u ovoj monodrami?
Nisam pisala toliko o sebi – pisala sam o svim ljudima. Sa 14 godina sam otišla iz kuće pa sam pisala o borbi čovjeka koji želi nešto napraviti u životu. Pričajući razne anegdote iz svog života otkrivam publici ono što je mene formiralo kao osobu. U nekim situacijama ima ličnog, ali je to lično samo motiv za stvaranje, jer bi bilo preegoistično i prebahato da sam mislila da je ljudima zanimljivo da gledaju moj životopis. Nadam se da sam ovim tekstom došla do onog opšteljudskog. Vidim da se muškarci i žene prepoznaju u mom tekstu, a to je ono što sam htjela da postignem.
Šta je ono što Vas pokreće?
Pokreće me ljubav i nešto što sam sebi obećala kad sam kao četrnaestogodišnjakinja došla u Dubrovnik u srednju školu, a to je da se svako jutro mogu nasmiješiti sebi u ogledalu. To su moja dva osnovna postulata.
Kako posmatrate kulturno-umjetničku scenu u regionu? Postoji li sloboda umjetničkog i kritičkog kazivanja?
Zahvaljujući monodrami i mom motivu za bavljenjem ovim poslom, taj moj duh istinske radoznalosti me doveo do mnogih festivala. Tako sam prošle godine bila predsjednica međunarodnog žirija u Nišu na festivalu “Teatar na raskršću”. Imala sam priliku da vidim deset božanstvenih predstava i popričam sa ljudima koje nisam vidjela par decenija. Prije smo se puno više družili. Bez informacija o poslu kojim se bavimo ne možemo raditi svoj posao, ne možemo biti dobri umjetnici. Moramo znati šta se događa i moramo imati više sinergije i željeti da učimo jedni od drugih.
U čemu se ogleda ljepota i čar glume i taj momenat kada ste na pozorišnim daskama?
Prije osnovne škole sam znala da želim da se bavim glumom. U prvom razredu osnovne škole kada sam polagala prijemni za dramsku sekciju u komisiji mi je bila sestra. Sjećam se treme s kojom sam recitovala. Desilo mi se da sam napravila grešku, kazavši: “Krčmu je slomio gvozdeni most”, umjesto “Kičmu” i svi smo prasnuli u smijeh. Mislila sam “kako mi se ovo moglo dogoditi u ovakvom trenutku”, ali prošla sam i od tada nijedna akademija u mom malom mjestu u Dalmaciji nije mogla proći bez mog solo nastupa. Na sceni se osjećam najslobodnije, ona je moje prirodno stanište i tamo tražim istinitost u svakoj svojoj ulozi.
Kako ste doživjeli situaciju izazvanu virusom korona?
Velika tuga je za tolikim izgubljenim životima i bez obzira na to što mi sebe energetski dižemo svakog jutra, ne može niko od nas ostati imun na toliko tragedije koja se događa i dan-danas. Mi umjetnici smo na ljudsku patnju posebno senzitivni. Mislila sam da nikad više neću pisati, ali eto već dvije trećine teksta su gotove za novu monodramu. Na taj način ću pokušati da unesem malo sunca i vama i sebi u život. Biće u formi stendapa.
Uloge
Koja uloga Vam je najdraža i da li Vam je draže pozorište, film ili serije?
Ne mogu vam reći šta mi je draže. Uvijek sam išla za dobrim ulogama i tu sam bila miljenica sudbine. Uloga Ehigenije Geteove, koja mi je na “Ljetnjim igrama” donijela nagradu “Orlando”, najveću za dramsko ostvarenje, zasigurno me je obilježila. Obožavala sam da igram Martu u predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf”, koju smo izvodili u Centru “Sava” pred tri i po hiljade ljudi. Draga mi je uloga u seriji “Ponos Ratkajevih”, u kojoj mi je Branko Ivanda dao slobodu za kreiranje lika, kao i ona u seriji “Periferija siti” sa Ivom Gregurevićem. Izdvojila bih i Amaliju koju sam igrala u predstavi “Šepavi Jura od Kravarskog”. Zanimljivo je da sam igrala Amaliju, ženu od 92 godine i 120 kilograma, to je karakterna uloga i predskazanje moje glumačke sudbine (smijeh).
(Glas Srpske)
