Scena u kojoj neprikosnovena i hrabra novinarka Dijana Mitrović (u izvođenju sjajne Branke Katić) ostaje sama u mračnoj i praznoj redakciji Novina, kao da prikazuje srpsko društvo u ovim danima nakon izbora.
Novine su ugašene, niko ih više ne želi ni kupiti. Niko se više ne želi boriti za njihovu slobodu. Niko, osim Dijane, koja je umorna i pijana zaspala. Dodatna objašnjenja bila bi suvišna. Veliko finale najvrednije serije u regionu „Novine“ dogodilo se pre nekoliko nedelja na HRT-u. Nakon tri sezone, priča o korumpiranim vlastima, slomljenom sudstvu i propasti novinarstva, zaokružena je, sa mračnom i očekivanom, a time i najrealnijom, završnicom.
Od početka su se granice fikcije ove serije mešala sa realnim događajima, ali ne kako to obično biva, prepisujući iz nje, već naprotiv, predviđajući je i vidovito upozoravajući na posledice. Tako to uvek biva u opusu Dalibora Matanića. Filmskom, pozorišnom, televizijskom… Zato i krećemo razgovor, ne od „Novina“, već od spektakla „Opera industriale“ s otvaranja programa Rijeka 2020 – Evropska prestonica kulture, početkom februara, čiji se snimci iz riječke luke još uvek s oduševljenjem šire društvenim mrežama cele regije.
* Pre nego što počnemo da govorimo o seriji „Novine“, čija je poslednja epizoda nedavno prikazana, volela bih da se vratimo nekoliko meseci ranije. Čini se da ste spektaklom „Opera industriale“ podsetili da bunt i avangarda pokreću kulturu, a ne poznate tradicionalne matrice, kako se to u poslednje vreme često misli. Sa kakvim ste idejama radili „Operu“?
– Namjera mi je bila prije svega bila odati počast radničkoj klasi koja je degradirana kroz povijest, a koja je bila glavni stup jakog industrijskog obilježja Rijeke. Ono po čemu je Rijeka također specifična u Hrvatskoj je izrazita multikulturalnost i zato je bila najbolji izbor za europsku prijestolnicu kulture. Znači imamo dva bitna elementa: radnička klasa i industrija koje su uništili tranzicija i novokomponirana politika te multikulturalnost koja je u ovim krajevima uvijek na krhkim nogama. Osobno ne volim veličanja povijesti jednog naroda, to obično bude paravan za veličanje aktualne sumnjive vlasti tako da smo povijest iskoristili za veličanje malog čovjeka, radnika koji je kroz industriju izgradio jedan slobodan, otvoreni grad kroz stoljeća, a sve vlasti su se iživljavale na njegovom iskorištavanju i omalovažavanju. I tu se rađa bunt, jedan punkerski prkos kojeg Rijeka oduvijek ima u sebi, i htio sam da se jednu večer osjeti ponos malih ljudi koji su prkosili kroz stoljeća u ruhu avangardne opere po uzoru na najviše europske domete. Visoku kulturu ne čine trubači, tamburice i klape nego kvaliteta koju su zaslužili upravo ti obični, mali ljudi i režijski mi je glavni cilj bio kako premostiti sve granice između eksperimentalnog komada i običnog čovjeka, a istovremeno osjetiti ponos na sve godine rada utkane u taj teritorij. Bilo je to jedno posebno večer, iskreno nakon ovog korona ludila, imam dojam da se dogodilo prije par godina…
* Poseban efekat celokupnom događaju dala je izvedba partizanske himne „Bella ciao“. Kako vam se danas čine svi komentari koji su usledili i unutar Hrvatske ali i izvan nje? Ovih dana vidimo širom sveta šta se dešava na pomen antifašizma…
– Vrlo je jednostavan odgovor na to, svatko tko danas na bilo koji način osporava antifašizam je apsolutni neprijatelj progresa suvremene Europe i svijeta. Klerikalni konzervativci i ekstremisti koji su sad na vladi u Mađarskoj i Poljskoj šire taj „Steve Bannon rakurs“ napadanja temelja EU pod izlikom obračuna s negativnim tekovinama komunizma. To je toliko proziran čin vrlo nedemokratskih vlasti tako da treba oštro reagirati gdje god je moguće. Poznate su također primarne ekstremističke mete: edukacija i kultura tako da je bilo napada i u Hrvatskoj, ali od strane ljudi koji bi da su u poziciji uništili sve moderno, analitično i slobodno. Kontrolirana kultura je očekivana stvar od ljudi koji bi branili abortus, medijsku slobodu itd. I zato mislim da antifašizam danas dodatno dobiva na težini, taj pojam je ponovo borba protiv svih ekstrema koji nam rade o slobodi. Meni osobno je nakon izvođenja „Opere Industriale“ u Rijeci najveća nagrada bila zahvalnost malih ljudi na ulici. To ne može kupiti niti jedna vlast.
* Vratimo se seriji. Utisak je, kako reče kritičar Danasa, da su „Novine“ u mnogome bliže savremenoj Srbiji nego Hrvatskoj. A zanimljivo je da je serija popularna u Južnoj Americi… Šta vam je još otkrio Netfliks? Kome je sve bliska priča „Novina“? Šta vi mislite zašto je tako?
– Globalna distribucija preko Netflixa nam je otkrila da nije samo ova regija potonula u duboki mulj pohlepe, borbe za moći, političkih igara već da je to globalni problem i to u puno „uređenijim“ društvima nego što je naše. Od prve sekunde sam gradio jedan utopijski grad, utopijsko društvo, osjećajući da problemi koje otvaramo nisu samo lokalni. Mislim da je serija bliska svakome bilo gdje, tko je bar jednom osjetio da je istina koju živi i vidi pred svojim očima korigirana, promijenjena zbog interesa i na krivi način predstavljena javnosti. Živimo u eri fake newsa gdje je novinarstvo duboko kompromitirano i uništeno tako da mislim da su ljudi gladni one najsurovije istine.
* Kako ste se pripremali za pisanje scenarija? Čini se da ste u neki trenucima pre predviđali budućnost, nego puko oslikavali sadašnjost…
– Nakon što je scenarist Ivica Đikić hrabro postavio konstrukciju priče, zajedno s producentima Miodragom Silom i Nebojšom Tarabom nas četvorica smo činili neku vrstu writer’s rooma i analizirali materiju. Kako je svatko na svoj način imao dodira s novinarstvom i analizom političkih mehanizma, počele su se događati nevjerojatne stvari u realnosti, do te mjere da smo počeli zezati Ivicu da je vidovnjak: Orban u Mađarskoj je pomogao prijatelju da kupi jedan medij da zataška mutne poslove, Bolsonaro u Brazilu je poput Tomaševića u Novinama lažirao vlastiti atentat da bi došao na vlast, a prošli predsjednički izbori u Hrvatskoj su bili kulminacija do te mjere da su nas ljudi zvali i pitali jesmo li posudili scenarij i dijaloge nekim kandidatima… Mislim da je za to zaslužno poznavanje spomenutih mehanizama politike i zakulisnog djelovanja koji se nažalost stalno ponavljaju…
* Autori kod nas obično kriju svoje uzore, ne bi li se hvalili svojom navodnom genijalnošću ili nečim drugim. Vi ste od početka otvoreno govorili da je i za vas i za scenaristu Ivicu Đikića serija „Žica“ bila uzor, pre svega zbog svoje višeslojnosti u kojoj nema jedne priče i jednog glavnog lika… Zašto vam je bilo važno da imate više struja koje pokazuju istu stvar?
– Njemci, Englezi i Rusi stalno nam pohvalno ističu da je jako hrabro u ovom momentu, daleko od premijere „Žice“, raditi seriju s 5-6 linija priče koje zahtijevaju potpuni angažman gledaoca. Ta fenomenalna „Žica“ nas je u startu ohrabrila da uronimo u takvu razgranatu vrstu dramaturgije u svijetu gdje se publiku tretira s velikom pažnjom pa im se daje jedan lik i jedna priča. Meni je sve to bio uvod u kreiranje vlastitog koda, režijskog izričaja, ono što su stranci kasnije nazvali „Adriatic Noir“. U tom kodu i ispreplitanju linija priča kao što se u jazz muzici isprepliću glazbeni motivi je i grad postao jedan od glavnih likova. Od početka vjerujem da publika nije glupa, da joj ne treba tepati i paziti na nju, već da negdje u ljudima ima energije da se uhvate s nečim zahtjevnijim. Na početku rada isticao sam i film „Svi predsjednikovi ljudi“ kao jedan od bitnih, nedodirljivih uzora. Na kraju rada nas je strana kritika stavila upravo uz bok tim „Svim predsjednikovim ljudima“.
* Veza za „Žicom“ je i vešto pretvaranje grada, u ovom slučaju već pomenute Rijeke, u glavni lik. Osim što ima neobičnu arhitekturu i more, zbog čega je prelepa za snimanje, zašto vam je još bilo važno da upravo taj slobodni grad i prestonica kulture, bude glavno mesto paralelne stvarnosti koju prikazuju „Novine“?
– Rijeka je do Novina bila neiskorišteni grad, a nevjerojatno je vizualna u svojoj shizofreniji, geografski, stisnuta između planina i mora, s uništenom industrijom koja dominira gradom i ono što je bitno, s otvorenim, prkosnim ljudima spremnim na suradnju. Meni je bila idealan teren za utopiju koja proždire istinu, izbacuje u prvi plan pohlepu i nemilosrdnu borbu za pozicije. Gledao sam na nju kao na neku Genovu, Marseilles, Bergen, neki univerzalni grad spreman da se u njemu centrifugiraju sve mračne ljudske osobine.
* Na početku ove trilogije rekli ste da se serija bavi glavnim stubovima društva – politikom, sudstvom i novinarstvom. Pa ipak, ta borba za moć je najbolje prikazana kroz propast novinarstva. Novine se gase, niko ih ne želi kupiti, a neustrašive novinare, poput Dijane, zaposliti. Zašto vam je bilo važno da pre svega prikažete šta se dešava sa ovom izumirućom profesijom? Kako smo došli do toga da je „novinska firma toksična imovina koju ne možeš nikom ni utrapiti“, kako to reče Jurica Pavličić?
– Došli smo u doba kad je profit pobijedio činjenice, istinu i etiku. Tu je za pošteno novinarstvo ostalo jako malo mjesta. Vlasti i moćnici korigiraju medije prema svojim interesima, a nikad nije bila veća glad publike za provjerenom informacijom ne bi li se izdignuli iznad mulja lobističkih plaćenih tekstova, fake newsa ili političkog dodvoravanja. Valjda je ova korona jedna velika opomena društvu koje je progutalo samo sebe, društvu koje razmišlja po najsebičnijim principima, ne mareći za progres, društvenu korist i milost. Ne događa se to samo nama u ovoj regiji koji smo u komunizmu učili isključivo kako zajebati državu, događa se to i u starijim, iskusnijim demokracijama. Lik Dijane Mitrović je taj tragični, pomalo zastrašujući lik koji uz svo znanje i etiku svog novinarskog posla u ovakvom društvu više nema ni teren niti smisao… Na scenu su nastupili Twitter vijesti, Instagram fotografije, sve što je kratko, vizualno i što ne umara. Ozbiljno novinarstvo je postalo neprijatelj površnom svijetu u kojem živimo…
* Govorili ste kako ste imali apsolutnu slobodu u radu na ovoj seriji. Kako to tačno izgleda danas? Sa čime se sve filmski autori susreću danas na Balkanu? Kakve ste vi kompromise spremni da prihvatite, a preko čega nikada ne biste prešli?
– Na ovo pitanje bi trebala odgovoriti predivna Branka Katić (Dijana Mitrović) kojoj sam na početku rada rekao: „Branka, dobrodošla nazad na svoju maturalnu večer.“ I tako je i bilo, omogućio sam 90 glumaca da se osjećaju najslobodnije na svijetu ne bi li svi ulovili taj moj jazz muzičko-režijski kod i na kraju funkcionirali kao jedno. Novine jesu i ostat će jedna velika sloboda i mislim da je to jedini put da vas i globalno prepoznaju. Po festivalima su me stalno ispitivali o nekim režijskim rješenjima, samo sam im odgovarao da sam u taj veliki proces uronio bez imalo straha i to bi bio moj savjet svima. Jedini kompromisi s kojima se hrvam su oni budžeta i uvjeta rada, ali uvijek dajem sve od sebe da to publika ne osjeti.
* Film „Zora“, drugi deo trilogije „Sunce“ čiji je „Zvizdan“ imao vrlo uspešan početak, trebalo je da ima premijeru na leto. Da li se to promenilo? „Zora“ govori o bliskoj budućnost, obojenom poznatim ratnim sukobima. O čemu se tačno radi? Šta nam sledi ako nastavimo ovako kako inače živimo?
– Neću pričati puno o „Zori“ osim da je drugi dio „Trilogije Sunca“ čiji je prvi dio „Zvizdan“. Mislim da ima šanse da film premijerno pokažemo ovu jesen. Ono na što „Zora“ na svoj specifični način ukazuje jest opasnost svih ovih ekstremističkih pojava u sadašnjosti i bliskoj budućnosti po običnog čovjeka i njegovu obitelj. Ponosni smo na taj film jer je film bez ijednog grama masnoće i napravljen na beskompromisni, pomalo eksperimentalni način. Možda film daje upravo taj odgovor što nam slijedi ako ignoriramo zlo, vjerojatno će biti ljudi koji ga uopće neće shvatiti, ali mislim da će nekim ekstremistima kad shvate taj neki potmuli, uznemirujući ključ filma, pasti mrak na oči.
Prokletstvo revitalizacije fašizma
Vi se u vašim filmovima i predstavama često otvoreno upozoravate na pretnje fašizma. S tim u vezi, nakon „Sumraka bogova“, očekuje vas uskoro i predstava „Berlin“. Pa kako vidite sve ono što prati ovih dana u Hrvatskoj sudsko sporenje oko upotrebe pokliča „Za dom spremni“?
– Korona je dosta „reorganizirala“ sve planove tako da se nadam da ćemo se ubrzo dogovoriti oko termina predstave „Berlin“. Time nastavljam svoju opsesiju fašizmom i ukazivanjem na prokletstvo revitalizacije istog. Kad čovjek hoće da stvari budu jednostavne, onda mogu biti, kao što bi trebale stvari i s pokličem „Za dom spremni“ biti jednostavne: to je poklič koji su koristili nacisti u Hrvatskoj i neka ostane u tom sramotnom dijelu hrvatske povijesti. Kad jednom katarzično to svi priznaju, kad svi zamole za oprost, onda će i borba za neovisnost u 90-ima i suvremeni hrvatski život, dobiti na snazi.
