PIŠE: Muharem Bazdulj
Da mu je sudbina odredila da dvanaest godina gradonačelnikuje nekim manje lijepim, manje značajnim, manje historijski i simbolički signifikantnim gradom, a sve to u jednom mandatu, Ljubo Bešlić bi možda mogao i da pomišlja kako će u povijesti ostati zabilježen kao najprepoznatljiviji njegov prvi čovjek.
U Mostaru je to, međutim, nemoguće, ne zato što Bešlić nije posebno dobar ili posebno loš, nego jer su tako odlučile narodna predaja i pjesma. Šta god u Mostaru da gradonačelnik uradi, slavniji od Mujage Komadine biti neće. Ali, eto, barem u kontekstu postjugoslovenske stvarnosti, Bešlić je postao sličan ljudima kao što je u Rijeci bio Slavko Linić, odnosno kao što u Zagrebu i Tuzli još uvijek jesu Milan Bandić i Jasmin Imamović. Međutim, dok ova trojica ipak svake četiri godine prave neke kampanje i politički trijumfuju nad takmacima i protivnicima, Bešlić ostaje gradonačelnik jer izbora – nema.
Ta zavrzlama oko mostarskih lokalnih izbora traje praktično od kraja rata između Armije RBiH i HVO-a, odnosno od Sporazuma o formiranju Federacije, kad Mostar dobiva poseban status. Na tom tragu je Paddy Ashdown 2004. nametnuo posebna izborna pravila za Mostar. Klub vijećnika Hrvata podnio je, međutim, apelaciju Ustavnom sudu BiH tvrdeći da po navedenim pravilima jedan bošnjački glas vrijedi više od hrvatskog. Ustavni sud je prihvatio apelaciju proglasivši pravila neustavnim. Otad traju uzaludni pokušaji kreiranja izbornih pravila koja bi bila prihvatljiva i SDA-u i HDZ-u. Stvar je dobila ubrzanje nakon što je Irma Baralija u Strasbourgu dobila tužbu protiv BiH baš na pitanju (ne)održavanja mostarskih izbora. Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio da je postojalo kršenje člana 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presudom se nalaže BiH da izmijeni zakonodavstvo, najkasnije u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ove presude. Dok se ovaj rok (29. 7. ove godine) bliži, dolaze vijesti da je dogovor blizu.
Mostarac i pjesnik Marko Tomaš kao čovjek koji na vlastitoj koži poznaje situaciju na terenu piše ovih dana ovako: “Situacija u Mostaru se u posljednjih godinu i kusur dana prilično zakomplicirala i stvari se uskoro moraju prelomiti jer teško da ijedan grad na svijetu može bez težih posljedica izdržati višegodišnju nebrigu i zapuštenost. Prosvjedi zbog sumnjivih događanja oko deponije Uborak traju već godinu dana. Ovdašnji su politički kamatari odavno na stol bacili sve adute koje su imali kako bi minorizirali važnost tih građanskih prosvjeda i sada praznih ruku čekaju da se i taj energetski građanski balon ispuše sam od sebe. (…) Pored navedenih stvari nezadovoljstvo građana rast će sve više kako ljeto bude odmicalo jer još ljudi kao da nisu u potpunosti svjesni koliko je grad Mostar ovisan o prihodima od turizma, a njih ove godine neće biti u mjeri na koju su svi naviknuti. Moći ćemo biti sretni ako ovogodišnji prihod od turizma dosegne i 30% prihoda iz prethodnih godina. (…) HDZ i SDA kao glavni politički akteri u BiH i samom gradu Mostaru ne smiju dopustiti da se stvari riješe same od sebe što im je uobičajeni modus neoperandi. Ovaj put previše je pedagoških pogleda izvana upereno u Mostar i zbog svoje bi pasivnosti i bahatosti sada mogli biti kažnjeni. A svaki dogovor između starih koalicijskih partnera za njih će biti povoljniji od rješenja koja bi im mogla nametnuti međunarodne institucije.”
Po kuloarskim informacijama koje su iscurile u medije, dogovor će u suštini biti na tragu prilično kozmetičkih promjena. HDZ će moći da tvrdi da je “pobijedio” jer će formalno biti ukinuta funkcija dogradonačelnika na kojoj su u SDA insistirali; SDA će pak kao svoj “trijumf” moći da ponudi činjenicu da će predsjedavajući Gradskog vijeća dobiti dodatne ovlasti koje će ga efektivno činiti dogradonačelnikom-umjesto-dogradonačelnika. Takođe, poziv međunarodnoj zajednici da bude garant sprovođenja sporazuma ponovo skida lavovski dio odgovornosti sa lokalnih aktera. Kad se stvari svedu na suštinu, jasno je da svim etnopolitičkim elitama u Bosni i Hercegovini odgovara politika “jedan čovjek – jedan glas” na nivou na kojem računaju da imaju većinu.
Za Hrvatsku demokratsku zajednicu i praktično sve stranke u Republici Srpskoj, ideja o principu “jedan čovjek – jedan glas” na nivou Bosne i Hercegovine je nedopustiva i odiozna, zarad činjenice da su Bošnjaci na državnom nivou većina. Zato se insistira i na Domu naroda i na entitetskom glasanju. Za Stranku demokratske akcije i ostale važne bošnjačke stranke, “jedan čovjek – jedan glas” je princip kojem se protive na nivou lokalnih izbora u Mostaru, a zbog hrvatske etničke većine u gradu Mostaru. Slično je i sa Vijećem naroda u Narodnoj skupštini Republike Srpske gdje se često potencira ograničenost njegovih nadležnosti. Hrvatska demokratska zajednica se pak na nivou grada Mostara zalaže za sve ono što im je na nivou države Bosne i Hercegovine neprihvatljivo. U tom smislu, na vrlo specifičan način, skoro bismo mogli reći u kontekstu fraktalne geometrije, ima smisla ona dosjetka da je Mostar maketa Bosne i Hercegovine i da će, na kraju krajeva, rješenje situacije u Mostaru pokazati na kojem će se principu rješavati situacija u cijeloj Bosni i Hercegovini.
(Oslobođenje)
