PIŠE: Muharem Bazdulj
Nedjeljnik Stav kao (polu)službeno glasilo Stranke demokratske akcije uradio je povelik posao u obilježavanju tridesete godišnjice postojanja ove partije. Iz načina na koji je oslikana njena dosadašnja historija, kao i iz izbora sagovornika, moglo bi se dosta toga iščitati.
Ipak, pregled onoga što je SDA već napravila, kao i zadataka koji su tek pred njom, najpregnantnije je sumirao predsjednik stranke Bakir Izetbegović: “Sve je počelo prije 30 godina kada je grupa od 40 hrabrih intelektualaca, umjetnika i poduzetnika odlučila rizikovati slobodu i osnovati prvu alternativnu političku stranku u BiH. Nukleus Inicijativnog odbora su činili intelektualci i aktivisti suđeni u ‘Sarajevskom procesu’, većinom bivši članovi zabranjene organizacije ‘Mladi muslimani’, borci za slobodu koji su bili spremni ponovo robijati u komunističkim kazamatima: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Džemaludin Latić, Šaćir Ćerimagić, Sulejman Čamdžić, Tarik Muftić. Snažnu potporu je dala grupa aktivista okupljenih kroz djelovanje pri Zagrebačkoj džamiji: Šefko Omerbašić, Salem Šabić, Mustafa Cerić, Šemso Tanković, Kemo i Faris Nanić. Zatim bardovi sevdalinke Safet Isović i Omer Pobrić. Poduzetnici Muhamed Čengić, Abdulah Skaka, Fehim Nuhbegović. Većina članova Inicijativnog odbora nisu više među živima, preselili su na bolji svijet. Neka je Božiji rahmet na njihove hrabre i plemenite duše. Prvoosnovanoj Stranci su snažnu podršku od samog osnutka dali Bakir Tanović, Sulejman Ugljanin, Ejup Ganić, Edhem Bičakčić, Irfan Ajanović, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović i drugi. Zulfikarpašić i Filipović su pomogli da Stranka dobije početni zamah, ali su napravili i prvi raskol u SDA, pred same jesenje izbore 1990. Raskoli će nas zatim pratiti kao loš usud. Prvi sa Zulfikarpašićem je bio najbolniji. Sljedeći sa Fikretom Abdićem – najtragičniji. A onaj sa Harisom Silajdžićem – najdublji.”
Vrlo je indikativan “kasting” koji Izetbegović navodi, kao i koncentracija na unutarpartijske lomove. I zaista, ono što je karakteristično za današnju političku scenu u Sarajevu jeste to što su skoro svi politički subjekti nastali ili iz Stranke demokratske akcije ili iz Socijaldemokratske partije BiH. Završavajući priču o važnim stranačkim raskolima sa Harisom Silajdžićem, Izetbegović svjesno minimizira sve kasnije, pa i one koji današnju SDA muče mnogo više od već davnog razlaza sa Silajdžićem. Šta god ko mislio o Stranci demokratske akcije, nesumnjiva je činjenica da je ona presudno obilježila politički život u Bosni i Hercegovini u posljednjih trideset godina, naročito među Bošnjacima. Ako je njenim osnivačima zaista bila ideja da u novom vremenu budu ono što je u trećoj i četvrtoj deceniji dvadesetog stoljeća bila Jugoslovenska muslimanska organizacija, onda se može reći da im se ambicija ostvarila.
Kad se, međutim, povlači crta i računa učinak ove dvije političke opcije, onda je bilans malo komplikovaniji. S jedne strane, SDA već sada postoji duže nego je JMO sveukupno postojala. Zatim, JMO se rađa u prvim godinama postojanja Jugoslavije i njen horizont je od početka jugoslovenski, koliko god joj gro članstva i glasača bio u Bosni i Hercegovini. SDA se osniva dok Jugoslavija još uvijek postoji, no fokus je od početka bosanskohercegovački. Uostalom, SDA u Hrvatskoj i Srbiji su od početka više “stranke ćerke” (u analogiji sa “firmama ćerkama”) nego što su dijelovi iste stranke. Ono što je slično jeste da u ključnim trenucima ni jedna ni druga partija ne može da igra bijelim figurama, odnosno da se mora prilagođavati širem okviru. Međutim, pozicija JMO je suštinski gora jer je dosljedno manjinska. U svim vladama u kojima je učestvovala JMO je bila manjinski partner, za razliku od SDA koja to praktično nikad nije bila. SDA je, dakle, imala veći manevarski prostor.
Ne postoji opširna, objektivna i studiozna historija Stranke demokratske akcije. Postoje hagiografije koje ispisuje zainteresovani članovi i saputnici, kao što postoje i sjajni kritički tekstovi autora kakvi su Vildana Selimbegović, Tarik Haverić ili Senad Avdić. Niko se od njih, međutim, nije imao vremena (moguće ni želje) sistematičnije pozabaviti tridesetogodišnjim bilansom vladavine ove stranke u kontekstu Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. SDA apologeti trube, naravno, o zastavi na East Riveru, o međunarodnom priznanju nezavisnosti države, o emancipaciji bosanskog jezika sugerišući da Bosni i Bošnjacima nikad nije bilo bolje. Ako se, međutim, uzme u obzir gdje su sve Bošnjaci živjeli do osnivanja SDA, u kojim procentima, kakva je bila prosječna starost stanovništva, kakve su bile elite, naposljetku kakva je bila tendencija daljeg razvoja, nije baš da u ovoj partiji imaju razloga za hvalisanje.
Uostalom, i Hilmo Neimarlija u recentnom prigodnom intervjuu ističe sedmu i osmu deceniju prošlog vijeka kao “godine unutarnjeg oslobađanja i afirmiranja izvornog bošnjačkog života, kulture, u književnosti, likovnim umjetnostima, filozofiji, historiografiji, na dramskoj i muzičkoj sceni, u izdavaštvu i različitim kulturnim inicijativama.” To je SDA zatekla, a šta je od toga napravila, to je lako vidljivo. Od bizarne predizborne himne u kojoj se prizivaju “demokratija i ljudska prava sva” do aktuelnog ćorsokaka, to je moguća skica dosadašnjeg postojanja Stranke demokratske akcije.
(Oslobođenje)
