Aktuelnu sedmicu u Republici Srpskoj su, osim postepenog, ali primjetnog rasta broja zaraženih od korona virusa, obilježili i različiti pogledi na uvođenje vanrednog stanja. Kako to često biva u osjetljivim periodima, kada su ljudske reakcije više emotivne nego racionalne, na javnoj sceni, ali i u neformalnoj komunikaciji građana, nerijetko su se mogle čuti ocjene koje mogu da se označe kao dvije nerealne krajnosti.
S jedne strane, ide se u pretjerivanje, pa se odluka parlamenta Srpske o vanrednom stanju tretira kao dramatični povratak u ratni ambijent iz prve polovine devedesetih godina, uz većinu pratećih, negativnih pojava. Naspram tog stanovišta, postoji i manir potcijenjivanja, odnosno sklonost da se promjena karakteriše kao puki administrativni čin bez ikakvog uticaja na svakodnevnicu stanovnika RS. Nije isključeno da su ovakvim nepreciznim sagledavanjima, na različite načine, doprinijele obje strane ovdašnjeg političkog spektra, bilo da je riječ o nepotrebnom posezanju za konspiracijom iz redova vlasti, ili o opozicionom odgovoru, takođe deplasiranom i zasnovanom na kontriranju koje je samo sebi svrha.
Prije svega, treba reći da razlika između dosadašnje vanredne situacije i tek uvedenog vanrednog stanja ipak nije samo terminološka i formalna. Jer, mogućnosti koje su institucije RS imale u prvoj fazi borbe sa zarazom ipak su limitirane.
U suštini, sve što je vanredna situacija podrazumijevala svodilo se na centralizaciju odlučivanja. Uspostavljen je Republički štab za vanredne situacije, kao najviša instanca u hijerarhiji čije je uspostavljanje bilo neophodno, pošto je u početnim danima širenja zaraze zavladalo pravo šarenilo u odnosu lokalnih zajednica širom RS prema ovom iskušenju.
U dijelu opština i gradova uvedene su rigorozne mjere sa ciljem da se spriječi bujanje epidemije, dok su drugi vrlo komotno reagovali, što je obesmišljavalo bilo kakav efikasan odgovor na kritičnu situaciju.
Sada se ide korak dalje. Najvažnija promjena je činjenica da će predsjednica RS Željka Cvijanović imati mogućnost da donosi uredbe sa zakonskom snagom. Nije sporno, ovakvo ovlašćenje sadrži i rizične momente, ukoliko se ima u vidu, recimo, član 56 Ustava RS, koji omogućuje i privremenu konfiskaciju imovine pravnih i fizičkih lica, ako se za tim ukaže potreba.
Takođe, riječ je i o nadležnosti sa dimenzijama koje ne bi izazvale negodovanje ni među pristalicama vlasti, ni kod njenih kritičara, jer podrazumijeva odriješene ruke za smjene funkcionera imenovanih ili izabranih u Narodnoj skupštini RS. Onih koji to zaslužuju nije manjkalo ni u redovnim okolnostima, a ima ih, sasvim sigurno, i u trenutnim, vanrednim događajima, kada je pravovremeno odlučivanje i djelovanje imperativ.
Pri tome, sve koji smatraju da je će čitava priča krenuti u pravcu dodatnog ograničavanja ljudskih prava i sloboda – u ovom periodu, silom zdravstvenih (ne)prilika, ionako skučenih – neophodno je podsjetiti na ključni detalj. Naime, kompletna vladavina dekretima iz kabineta predsjednica RS biće vremenski limitirana, pa se u pojedinim zvaničnim procjenama pominje i 1. maj kao datum nakon koga će biti „podvučena crta“.
Osim toga, što je jednako važno, parlament RS će poslije ukidanja vanrednog stanja imati mogućnost da se izjasni o svim predsjedničkim uredbama, te da ih naknadno odobri ili ospori.
U svakom slučaju, izvjesnije je da presudni motiv za uvođenje vanrednog stanja treba tražiti u ekonomskim, a ne u političkim razlozima. Jer, već sada je jasno da će se RS i BiH, zbog korona virusa, poput ostatka regiona i svijeta, suočiti sa ozbiljnim privrednim zastojem.
Takav izazov traži brze i efikasne odgovore, a uobičajene parlamentarne procedure, zbog sporosti, nažalost, u ovakvim danima u tom domenu više odmažu, nego što pomažu.
Ako se, recimo, pod pritiskom novonastalih nevolja, građanima i poslovnim obećava privremeno obustavljanje plaćanja niza obaveza, a u postojećem zakonodavstvu nema uporišta za takve olakšice, racionalnije je premostiti nesklad uredbom uobličenom i potpisanom istog dana, nego aktivirati uobičajene mehanizme koji, u najboljem slučaju, tek za nekoliko sedmica, a u realnijem – za par mjeseci, mogu da daju očekivane rezultate.
U nastojanju da RS sa što manje ekonomskih ožiljaka prebrodi naredne mjesece biće neminovne i one promjene zakonodavstva koje nikoga ne čine srećnim, ali ih je teško izbjeći, poput intervencija koje će omogućiti dodatno zaduživanje. Kada je već tako, bilo bi fer da se preokrene način razmišljanja koji je uzeo širokog maha u proteklim danima.
Radi se o nerealnim očekivanjem značajnog broja privrednika – da će Republika izdašno i u potpunosti subvencionisati sve njihove aktuelne dubioze, te da će masovna otpuštanja zaposlenih u uslovima smanjenih ili nikakvih prihoda, a velikih rashoda, biti spriječena isključivo finansijskim injekcijama institucija RS za privatni sektor.
Nema dileme da ta vrsta pomoći jeste poželjna, ali ne može biti magija koja će riješiti sve probleme. Prije će biti da je riječ o teretu koji se mora podijeliti, osim ako među poslodavcima u RS nije prevagnuo mentalitet iz prohujalih vijekova i vremena raznih okupacija. Tada se na ovim prostorima država doživljavala kao strana struktura, od koje treba uzimati, a ne kao građevina čiji su dio i domaći preduzetnici, pa bi bilo logično da se s njom i identifikuju. I to ne samo onda kad je takva lojalnost bezbolna i ništa ne košta, već i onda kada je jedini način da se RS izbori sa koronom – zajedništvo. A ono je nesporno samo ako je zasnovano na sintagmi koja se izgovara prilikom stupanja u brak – i u dobru i u zlu.
(banjaluka.net)
