Kada bi putnik namjernik, nastanjen van Republike Srpske, saslušao kratke osvrte više ovdašnjih poznavalaca aktuelnog stanja u Srpskoj demokratskoj stranci, pretpostavio bi, logično, da tu partiju, nakon odluke Predsjedništva o isključenju Miće Mićića i raspuštanju odbora u Bijeljini, u kratkom roku očekuje potpuni raskol i pocanje po svim šavovima.
Međutim, tamo gdje prestaje logika, počinje SDS, pa će vodeća opoziciona grupacija u RS u predstojećim sedmicama i mjesecima, naravno, biti i dalje izložena tenzijama, ali, brzine dešavanja iz drugih političkih organizacija, naprosto, ne važe u strukturi na čijem čelu je od prošlog ljeta Mirko Šarović.
Jer, razlaz najužeg jezgra ove stranke sa bivšim gradonačelnikom Doboja Obrenom Petrovićem trajao je, najmanje, čitav jedan četvorogodišnji mandat, a formalna potvrda tog udaljavanja, nakon posljednjih opštih izbora 2018, bila je tek kulminacija dugog procesa. Takođe, o Mići Mićiću kao osobi sa rezonima po kojima je sličniji ranijem dobojskom pandanu, nego aktuelnom prvom čovjeku stranke Šaroviću i njegovim prethodnicima, Vukoti Govedarici i Mladenu Bosiću, u javnosti se, ispočetka diskretno, a kasnije sve otvorenije, govori već od 2016. i znamenitog semberskog duela za gradonačelničku funkciju sa Zlatkom Maksimovićem.
Ova dva najpoznatija primjera sugerišu zaključak da se u SDS-u politikom bavi jedna specifična sorta ljudi, sklona motu „ono što je brzo, to je i kuso“, pa će naredni krupni obračuni u ovoj stranci, pa svemu sudeći, uslijediti tek poslije lokalnih izbora u oktobru ove godine. Tada će potencijalni disidenti znati sa kakvim paketom funkcija raspolažu i koliko odbornika može da ih slijedi u tim poduhvatima. Ovakvo sporo „bubrenje“ moglo bi da ima tek jedan izuzetak – Milovana Cicka Bjelicu.
Neprikosnoven u Sokocu, a sa prilično snažnim uticajem u koordinatama Istočnog Sarajeva, Bjelica je trenutno jedini visokopozicionirani SDS-ovac koji otvoreno kontrira Šarovićevim izjavama o potpunoj distanci od SNSD-a. U vrlo direktnom istupu nakon posljednje sjednice Predsjedništva, Bjelica je preporučio Mićiću da ne odustaje od „sudanije“ sa onima koji su ga isključili, te da traži izjašnjavanje Glavnog odbora, pa i vanrednu skupštinu stranke. Ako se ima u vidu prva Mićićeva reakcija nakon „eliminacije“, jasno je da je, faktički, samo ponovio Cickovu sugestiju, ističući da neće olako pristati da tek tako ode iz SDS-a, odnosno da će se žaliti svim mogućim unutarpartijskim instancama.
Pošto su nedvosmislene odluke i radikalni rezovi u Šarovićevom političkom djelovanju izuzetak, a ne pravilo, izvjesnije je da će njegova „osveta“ Milovanu Bjelici biti servirana hladna. Dakle, vjerovatnije je da neće uslijediti u narednim danima, već krajem maja, kada se budu verifikovale stranačke liste i upućivale izbornim komisijama. Tada Bjelica može da se suoči sa Šarovićevim odbijanjem da Cickovi kadrovski apetiti u Sokocu i čitavoj sarajevsko-romanijskoj regiji prođu „filter“ republičkog vrha stranke. A onda neće biti izvodljiv korak natrag, jer dvije strane u predstojećem sukobu neće imati manevarski prostor da čitavu napetost gurnu pod tepih još jednim „trulim kompromisom“.
Nezavisno od ovog jaza, vidljivog golim okom, naziru se i pukotine koje će tek da se šire. Da one postoje, jasno je iz zakulisnih dešavanja na posljednjoj sjednici Prdesjedništva. Naime, tada su, prema tvrdnjama „insajdera“, najmanje tri člana Predsjedništva SDS-a bila protiv sankcija za Miću Mićića. To su Milan Miličević, Nedeljko Glamočak i Nemanja Vasić. Ipak, prevagnula je „tvrda linija“ kakvu su najglasnije zagovarali Šarovićevi prethodnici, Govedarica i Bosić, a aktuelni predsjednik prihvatio. Mada, klasičnog izjašnjavanja dizanjem ruku „za“ i „protiv“ nije bilo, što opovrgava samouvjerenu tezu Mirka Šarovića da je „oštar kurs“ usvojen jednoglasno.
Dakle, kada se podvuče crta i ukoliko se pokuša procijeniti kuda vodi rast temperature u SDS-ovom loncu, ispostavlja se da na nedvosmislenu podršku u prelomnim situacijama Šarović, za sada, može da računa samo u istočnoj Hercegovini i Brčko distriktu. Tu je i Majevica, gdje dominira vjerovatno najsposobniji „operativac“ unutar Šarovićevog krila, Rado Savić iz Lopara. Ali, preispitivanje stanja u skoro svim ostalim odborima, sa stanovišta stranačkih interesa Mirka Šarovića i njegovih istomišljenika, praćeno je krupnim znakom pitanja.
Iako je presudna podrška Šaroviću, kada je biran za predsjednika stranke, došla od Dragomira Vasića iz Zvornika, svi ostali potezi ovog lokalnog i regionalnog stranačkog „kneza“ iz Podrinja svjedoče o njegovoj većoj političkoj bliskosti sa bratom Kostadinom, koji je prije dvije godine prešao u Ujedinjenu Srpsku, nego sa aktuelnim predsjednikom SDS-a. I u Istočnom Sarajevu stanje je daleko od homogenosti, pa načelnik opštine Istočna Ilidža Marinko Božović i Sonja Karadžić već dugo istupaju sa pozicija sličnih Bjeličinim, dok će šef Gradskog odbora Darko Babalj biti nepoznanica do posljednjeg momenta. A taj zadnji trenutak biće određen “direktivom” Momčila Mandića, a ne Mirka Šarovića.
Dalje, rezervisan odnos trougla Miličević – Vasić – Glamočak prema isključenju Miće Mićića može se tretirati kao indicija da oni neće pratiti Šarovića, udruženog sa tandemom bivših predsjednika, u potencijalnim sljedećim pokušajima sa sličnim predznakom. Ako se ima u vidu njihov uticaj na nižerangirane funkcionere, pa i članstvo, koji nije sveden samo na Teslić, Kotor Varoš i Prnjavor, to znači da bi, vjerovatno, većinski dio SDS-a u zapadnom dijelu RS uskratio lojalnost Mirku Šaroviću u eventualnim polarizacijama, pogotovo kad je u pitanju, recimo, Drago Bundalo iz Kostajnice, ali i niz sličnopozicioniranih kadrova. Naravno, ima i tu disonantnih tonova, ali dolaze od osoba sa „rezervnim položajima“, pa bi, u slučaju da bude primoran na defanzivu, Dragan Mektić novi politički krov tražio na sarajevskim stranačkim adresama, a Davor Šešić bi se okrenuo Drašku Stanivukoviću, Jeleni Trivić i Nebojši Vukanoviću i sa njima usklađivao planove za budućnost.
Konačno, tu je i semberska enigma, mada će, s obzirom na tajming razlaza, u izbornoj godini, Šarović teško ostvariti natpolovičnu dominaciju unutar SDS-ovog glasačkog tijela. Realnije je da će morati da se zadovolji ako u neophodnost personalnog zaokreta uvjeri trećinu birača i članova stranke u toj regiji, uz strepnju da se sve ne završi potpunim kolapsom kao u Doboju. Rasplet će u znatnoj mjeri zavisiti od izbora alternative za Mićića, pri čemu je paradoksalno da veći kapacitet za iole ravnopravnu „brakorazvodnu parnicu“ posjeduje varijanta sa „odmetnikom“ Zlatkom Maksimovićem kao nasljednikom, nego verzija u kojoj tu ulogu preuzima dosadašnja Mićina „desna ruka“ Milorad Sofrenić.
Nakon svih ovih matematičkih operacija, u čijem korijenu je, nema dileme, različit odnos prema SNSD-u, nazire se prilično apsurdan rasplet. Pošto, kao u šahu, ima bijele figure, a to je u strankama u RS uglavnom nedostižna prednost, sigurnije je “tipovati” na rasplet u kojem će Šarović sa najbližim saradnicima ostati „u sedlu“, ali kao svojevrsni „gospodar ničega“, jer vodi stranku već godinama “izbušenu kao švajcarski sir“, a to ne može proći bez posljedica. S druge strane, njegovi aktuelni protivnici u stranačkim strukturama, iako brojčano nadmoćniji, kliziće prema, uslovno rečeno, desnom krilu vladajuće koalicije, u rasponu od DEMOS-a do Ujedinjene Srpske. Ako se već, poput Obrena Petrovića, ne opredijele za neposredan aranžman sa strankom Milorada Dodika.
Međutim, u RS postoji jedna osoba koja je uspjela da izniveliše sve unutrašnje protivriječnosti u SDS-u. To je Milan Tubin, predsjednik prijedorskog Gradskog odbora. Ova živopisna ličnost, bez ikakve nelagode, istovremeno podržava koaliciju SDS-a sa SNSD-om protiv DNS-a na lokalnom nivou, i odlazi na opozicione skupove u Banjaluku, gdje istupa sa najžešćom antidodikovskom retorikom. I pri tome još prednjači u podršci Šarovićevoj ekipi, nakon odluke o „ekskomunikaciji“ Miće Mićića, istog onog koji je isključen zbog kombinacija sa SNSD-om, što se Tubinu galantno toleriše, po cijenu potpunog rasula u Gradskom odboru u Prijedoru i odborničkom klubu u lokalnom parlamentu. Sasvim dovoljno nebuloza da se i Šarovićev tim i Mićićeva ekipa zahvale Tubinu na „uslugama“, što se ne dešava, niti se uopšte nazire.
Pa, ako je već neophodan test političke inteligencije za obe struje, i Šarovićevu i Mićićevu, od čijeg rezultata će zavisiti ocjena – ko ima solidniju perspektivu, nazire se optimalno prvo pitanje, koje glasi: „Da li ste spremni da pokažete crveni karton Milanu Tubinu“? Samo oni koji na ovakvu dilemu budu imali potvrdan odgovor imaće pravo da sebe ne smatraju beznadežnim slučajevima.
(banjaluka.net, foto: Srpskainfo)
