PIŠE: Nedžad Latić
Niko razuman nema više niti jedan razlog povjerovati da će se kriza vlasti u Kantonu Sarajevo riješiti zdravorazumskim dogovorom i stoga se traba kloniti tabloidiziranja možda najveće političke priče u Sarajevu još od pobjede Alijanse za promjene kada je opozicija bila svrgnula SDA sa vlasti.
Sarajevsku vladu će do kraja njenog mandata pratiti stresne situacije jer je „jedna ruka“ na kojoj se namjerava formirati skupštinska većina sama po sebi veoma tanka prednost.
Ono što je važnije u svoj toj priči jeste da je opoziciona „četvorka“, prema tvrdnjama Ibrahima Hadžibajrića, odlučila izaći skupa na lokalne izbore. To znači da će u Sarajevu imati zajedničke kandidate za općinske načelnike, a da će pokušati tako nastupiti i u drugim kantonima.
To je najbolji plod dosadašnje koalicione saradnje opozicije u Sarajevu. U drugim kantonima postoji još nekoliko nezavisnih kandidata i manjih lokalnih stranaka koje bi se mogle priključiti sarajevskoj četvorci i to bi bio vrlo respektabilan pokret da se suprotstavi vladajućoj koaliciji koju sačinjavaju SDA, SBB i DF.
Mnogo je lokalnih, regionalnih i međunarodnih faktora koji bi mogli doprinijeti uspjehu ovako formatirane opozicije u BiH. Prvi, vrlo pozitivan faktor, desio se u Hrvatskoj sa pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. Samo u kontekstu koliko je njegova pobjeda loša po nacionaliste u BiH, treba naglasiti da se radi o ljevičaru i opozicionaru.
Ali, pored Milanovića na hrvatskim izborima vrlo solidan rezultat je ostvario i Miroslav Škoro kao nezavisni kandidat. U postizbornim političkim debatama Škoro se vidi kao novi lider hrvatske desnice, što dodatno otežava položaj vladajućeg HDZ-a.
Još niko nije uočio sličnost Elmedina Dine Konakovića sa Škorom, a imaju dosta toga zajedničkog. Najveća razlika među njima bila bi u tome što je jedan pjevač, a drugi sportista. U političkom smislu obojica pretendiraju da bar prepolove biračko tijelo desnice. Konaković je napravio nekoliko „grešaka u koracima“ vežući svoj politički projekt za religijske osobe poput Muamera Zukorlića, lidera jedne bošnjačke vjersko-političke frakcije u Sandžaku, i Sadrudina Išerića, imama Cerave džamije u Sarajevu. Ovo su bile Konakoviće greške, ali on zbog toga nije mediokritet kako mu spočitavaju ljevičari, niti zbog tih grešaka treba odustati od svog cilja.
On je vrlo dobro uočio da će određene, posebno vjerske grupacije glasača koje su radikalno podržavale SDA, samo zbog koaliranja sa Fahrudinom Radončićem, uskratiti svoje simpatije prema SDA, pa čak iz osvetničkih pobuda glasati za najljućeg protivnika ove stranke. Takvih objava već je bilo na Facebooku od strane radikalnih selefija u kojima se direktno prozivao Bakir Izetbegović da je „izdao i stranku i Bošnjake“. Konaković se predstavio kao patriota, maloljetni pripadnik Armije BiH, simpatizer Alije Izetbegovića i praktični vjernik koji je obavio i hadž. Iako je ovo isticao kao ideološki „pancir“ u okršajima sa ozlojeđenim režimskim botovima koji su se na društvenim mrežama okomili na njega poput „zelenih stršljenova“, ove ga reference čine prihvatljivim u džematima gdje još uvijek tinja animozitet prema Radončiću kojeg je dugo godina pothranjivao SDA-ov agitprop.
Doda li se tome i sve veći animozitet prema bračnom paru Bakiru i Sebiji Izetbegović, unutar stranačkih struktura SDA, zbog njihove arogancije i sebične politike pri odabiru stranačkih kadrova, ali i zbog nove-stare političke romanse sa Radončićem, Konakoviću su širom otvorena vrata da pozicionira svoju stranku tako da prihvati mnogobrojne nezadovoljnike iz SDA. Na koncu, i bez Konakovića, ovako formatirana koalicija SDA sa Željkom Komšićem i Fahrudinom Radončićem, bošnjačku političku scenu vuče ka centru i u istoj mjeri ostavlja prazan prostor na desnom krilu.
Da je toga svjestan sam Bakir Izetbegović i da mu njegova „balijska udba“, tj. stranačko krilo infiltrirano u OSA-u, donosi takve informacije i procjene sa terena, pokazuju i njegove vrlo nervozne i nemušte reakcije u spriječavanju Konakovića u njegovom pohodu na osvajanje džemata.
Prema procjenama te „balijske udbe“ Konakovića podržavaju zaostali elementi turskih grupacija „FETO“ u Sarajevu. Navodno je iza njih ostao pozamašan novac i za njega se bore Izetbegovićevi i Konkaovićevi kadrovi. Bez obzira na ove špekulacije sigurno je došlo do neposluha prema Bakiru Izetbegoviću od strane lobija bivših malezijskih studenata čiji su finansijsko-medijski punktovi BBI Banka i Al Jazeera Balkan. Oni se sumnjiče da imaju tajne veze sa Ahmedom Davutogluom, kao i sa Dinom Konakovićem, dvojicom najljućih oponenata Recepu Tayyipu Erdoganu i Bakiru Izetbegoviću.
Hapšenja i deportacije pripadnika „FETO“ u BiH rekacija su režimskih sigurnosnih struktura na ovu Izetbegovićevu paranoju.
Potom, optužbe iznesene na FTV-u, kao i od strane nekih funkcionera Islamske zejadnice da Muamer Zukorlić sa sobom dovodi agente BIA-e i da mu Vučićeva obavještajna agencija pomaže da sruši Islamsku zajednicu BiH, drugi su oblik Izetbegovićeve paranoične (re)akcije prema Konakoviću. Ne bih se upuštao u zaista mutne poslove Muamera Zukorlića koji se sasvim sigurno služi opasnim mafijaškim metodama i koji sasvim sigurno sarađuje sa takvim elementima i u Sarajevu, ali ovakav obračun i diskrediticija samog Zukorlića su infantilni i degutantni. SDA je već odavno u naš život unijela tabloidno prostaštvo, a ovakim odnosom prema bivšem protukanidatu reisa Huseina Kavazovića, tu „tabloidnu žuć“ unosi i u naš vjerski život.
Savjetovao bih Konakoviću prije nego se zaista distancira od Zukorlićevih mafijaških ortaka i jataka u Sarajevu, da razgovara sa Mustafom Cerićem koji je bukvalno „ograjsao“ na ljude iz istog „đavoljeg kola“. Od ovakvih političkih huligana tako ga je zaboljela glava da mu je natekla „k’o cocin bubanj“ pa mu se više nikad nikakva ahmedija na nju ne može namotati, a da ga ne nažulja. Konaković je već do sada trebao shvatiti da mu se ne isplati za „šaku“ sandžačkih i „pregršt“ vehabijskih glasova riskirati ugled novog, mladog i odvažnog sarajevskog političara. Ako su ga u svemu ovome shvatili njegovi koalicioni partneri, Nermin Nikšić i Predrag Kojović, a izgleda da jesu, treba im biti zahvalan.
Još jedan faktor bi mogao biti presudan za uspjeh opozicione „četvorke“ na lokalnim izborima, kao što je bio presudan i na izborima u Hrvatskoj. Opozicija treba „čovjeka s karakterom“ kakvim se sloganom Hrvatima predstavio Milanović. Je li taj čovjek Nikšić? Mogu li to postati Kojović, Konaković, Hadžibajrić i drugi?! Na ovo pitanje nemam odgovor! Moje je bilo da ga bar postavim u ovoj formi!
(The Bosnia Times)
