Devetog januara 1992. godine proglašena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine, što je kasnije promijenjeno u naziv Republika Srpska. Prethodno je na plebiscitu u novembru 1991. izražena volja srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom i svima drugima koji to žele.
Bilo je to prije krnjeg referenduma 1. marta 1992. i prije bilo kakvog međunarodnog priznanja i postojanja “Republike BiH”. Plebiscit i 9. januar su bili odgovor srpskog naroda koji je prepoznao šta se sprema u procesu razaranja Jugoslavije. Korišteno je suvereno pravo svakog naroda utvrđeno međunarodnim aktima, od kojih su dva međunarodna pakta postala i sastavni dio Dejtonskog ustava BiH.
Akti srpskog naroda su bili reakcija na odluke koje su donošene kršenjem Ustava SR BiH, bez učešća srpskih poslanika u oktobru 1991. Potom su Hrvati 18. novembra 1991. donijeli odluku o formiranju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Odluka krnjih organa BiH o nezavisnosti uslijedila je nakon neustavnog referenduma 29. februara i 1. marta 1992, suprotno i od mišljenja Badinterove komisije, koja je rastezala međunarodno pravo u korist secesionista od međunarodno priznate SFR Jugoslavije. Dakle, Hrvati i Srbi su iskoristili pravo naroda na samoopredjeljenje, pa ni traženje i dobijanje međunarodnog priznanja u aprilu i maju 1992. godine, nečega što je bilo tek geografski prostor u granicama predratne BiH, nije moglo sastaviti BiH sve do Dejtona. Dejton je bio kompromis i formula opstanka BiH kao zajednice tri ravnopravna naroda. Da svaki od njih bira svoju vlast i legitimne predstavnike i sastavlja vlast na nivou zajedničkih organa. U praksi, Bošnjaci su sve činili da oni budu “ravnopravniji” i da, kad to mogu, izaberu sebi podobne Srbe i Hrvate. Drastično je to u slučajevima izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i formiranja federalne vlade sa proustaškom strankom prava i minornom strankom Lijanovića.
Kao što je izbor Mladena Ivanića za srpskog člana Predsjedništva BiH, preovlađujućim bošnjačkim glasovima 2014. godine, bio kazna i osveta Srbima i Republici Srpskoj, baš onako kao što su birajući Željka Komšića bili kazna Hrvatima za Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ljubav Bošnjaka prema Ivaniću najbolje se vidi po dočeku koji su mu kao svome priredili u Zenici u maju 2015. godine. Ushićenje i radost koju ne iskazuju ni prema Bakiru Izetbegoviću najbolje se vide na petnaestominutnom snimku na “Jutjubu”. Jednako ushićen i zadovoljan, Ivanić kao samohvalu izgovara: “Ja sam bio učesnik reformi tipa uvođenja PDV-a na nivou BiH, uvođenja carina na nivou BiH, uvođenja vojske na nivou BiH, uvođenja obavještajne službe na nivou BiH. Nađite teže reforme od ove četiri koje smo prošli. Kažu da to ne bi prošlo da stranci nisu pritiskali. Moram reći da nije tačno da je bilo pritiska stranaca.”
Na Ivanića i nije trebalo vršiti pritisak, jer je to i dogovarao sa strancima, a samo ponekad u javnosti se odupirao, tek reda radi. Sve te “ključne reforme” o kojima govori Ivanić izvršene su u periodu od 2001. do 2006. godine, za vrijeme mandata SDS-a i PDP-a, kada je SNSD bio opozicija. To je direktno priznanje ustavne dekonstrukcije BiH stvorene u Dejtonu. Sve to je urađeno, a da prethodno nije promijenjen i dopunjen Ustav BiH i stvoren ustavni osnov za te četiri Ivanićeve reforme kojima su oduzete nadležnosti Republici Srpskoj. Nije postojao ustavni osnov za uvođenje PDV-a i prioritet finansiranja BiH, a entitetima šta ostane, ni za zajedničke oružane snage, ni obavještajnu službu, ni carinu koju su do tada propisivali i ubirali entiteti, kao ni za brojna ministarstva i institucije na nivou BiH. Zato je krenuo pritisak za ustavne promjene. Prvo je to bio “Aprilski paket” iz 2006. godine, potom “Butmirski paket” iz 2009. godine, koji su imali za cilj da “uguraju” u Ustav BiH ono što je u međuvremenu Ivanićevim reformama oteto Republici Srpskoj. Da se SNSD nije vratio na vlast u martu 2006. godine, Republici Srpskoj bi bila oduzeta i policija, što bi bilo ostvarenje obesmišljavanja Republike i svođenja na praznu ljušturu. Ustavne promjene nisu prošle i gurnute su u zapećak, da bi se odmaklo od mjesta zločina – nametanja i donošenja neustavnih zakona radi davanja nadležnosti nivou BiH, a bez ustavnog osnova.
Bošnjačka elita – politička, medijska, vjerska, nazovigrađanska, pokušali su isto sa glasanjem za Ivanića na izborima 2018. godine. Ali ovaj put srpski birači su bili oprezniji, pa su glasajući za Milorada Dodika dali dosad najveću podršku srpskom članu Predsjedništva BiH. Srbi su ovaj put znali šta čeka Republiku Srpsku sa još jednim Ivanićevim mandatom potpomognutom aminašima, laprdalima, državnim turistima, izvođačima bošnjačkih unitarističkih zamisli po raznim izmišljenim i neustavnim be-ha agencijama koje su dobili kao izborni gubitnici u Republici Srpskoj u prethodnih šest izbora. Nije njima Bakir Izetbegović dao funkcije da bi zastupali i štitili interese Republike Srpske, već da bi bili puki dekor za nesmetano gaženje i gušenje legitimne izborne vlasti u Republici Srpskoj. Da ne bi smetali dominaciji bošnjačke politike u upravljanju Ustavnim sudom BiH u ukidanju 9. januara kao dana stvaranja Republike Srpske. Bošnjacima smeta što je 9. januar bio prije 1. marta i 6. aprila 1992. kada su nazor i nahero stvarali takozvanu “Republiku BiH” koja je taj naziv izgubila u Dejtonu. Ustavni sud BiH je čak pokušao zabraniti referendum o 9. januaru, iako je referendum ustavna kategorije u Republici Srpskoj, a nikako nije u BiH. SDS i PDP su omogućili Izetbegoviću da može vladati Tužilaštvom BiH i naređivati istrage protiv poslanika Narodne skupštine i rukovodstva Republike Srpske, prijetiti zatvorom direktoru SIPA koji ga nije slušao i zato je zamijenjen kadrom SDS-a. Bakir je zastrašivanjem putem Tužilaštva BiH natjerao na objavljivanje lažnih rezultata popisa stanovništva, po kome je pravim čudom ispalo da Bošnjaka ima preko 50%, iako su stvarali muslimansko-bošnjački identitet na pričama o genocidu, etničkom čišćenju, 300 hiljada ubijenih Muslimana već prve godine rata, agresiji Srbije i Hrvatske.
Razmjere štete učinjene Republici Srpskoj u prethodnom mandatu vlasti na nivou BiH nisu još u potpunosti vidljive. Teško će se i otklanjati, jer je to zaodjenuto u odluke (ne)nadležnih organa. To što tih nadležnosti nema u Ustavu BiH čak ni u naznakama, odlukotvorce kod Bošnjaka i stranaca još ne brine, osim kao poneka noćna mora.
Namjera bošnjačke politike nakon izbora 2018. godine bila je zadržati status kvo: vlast u većini kantona, neizostavno u sarajevskom, u Federaciji BiH i na nivou BiH – Predsjedništvu BiH i Savjetu ministara. U Predsjedništvu sa dva člana izabrana bošnjačkim glasovima, preglasavati Dodika, pogotovo u oblastima gdje ne može uložiti entitetski veto, a Savjet ministara sa SDS/PDP-om produžiti do 2022. godine. Bakir to nije ni krio – rekao je da sa SDS-om i PDP-om veoma dobro sarađuju, zapravo oni odrađuju u Savjetu ministara ono što njemu treba. A trebalo je da održavaju u životu Akcioni godišnji plan za članstvo u NATO-u, umjesto da glasaju protiv i time ga zauvijek skinu sa dnevnog reda. Kombinatori su se preračunali, jer su bili sigurni u nastavak štetočinske politike Ivanića, SDS-a i PDP-a koja im je donijela Strategiju spoljne politike BiH sa članstvom u NATO-u, Pregled odbrane i Plan razvoja i modernizacije Oružanih snaga BiH, što je Ivanić kao član Predsjedništva izglasao 2016. godine.
To je stanje koje je zatekao Dodik, bez mogućnosti da stavi na dnevni red tako trasiran i nepovratan put u punopravno članstvo u NATO-u. To je nasljeđe koje je ostavio Mladen Ivanić sa SDS-om i PDP-om, suprotno Rezoluciji o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti koju je donijela Narodna skupština kao najviši organ narodne vlasti Republike Srpske u oktobru 2017. godine.
Šta se moglo učiniti? Uporno odbijanje Republike Srpske o članstvu BiH u NATO-u ostajalo je bez efekta, jer su Bošnjaci otvoreno govorili da je NATO već aktivirao Akcioni plan za članstvo (MAP) pozivom BiH iz decembra 2018. da dostavi svoj Godišnji nacionalni plan za članstvo (ANP), u skladu sa procedurama i u formi kojima se ide ka članstvu. Tako je nastao i famozni ANP od 167 strana u kojima je na više mjesta jasno stajalo: INTEGRACIJA U NATO pa čak i “ustavni aspekti pristupa BiH NATO-u”. Punopravno članstvo BiH u NATO-u svedeno je na čisto tehnički aspekt, bez mogućnosti da se to i spriječi, jer su sve odluke što se tiče BiH već donesene.
Program reformi BiH koji je Predsjedništvo BiH usvojilo 19. novembra 2019. donio je preokret tekstom: “OVAJ DOKUMENT SE PODNOSI BEZ PREJUDICIRANjA KONAČNE ODLUKE O ČLANSTVU, A ZA ČIJE USVAJANjE ĆE BITI POTREBNA DODATNA ODLUKA PREDSJEDNIŠTVA I PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BiH.”
Dakle, Bosna i Hercegovina nema konačnu odluku o punopravnom članstvu u NATO-u, nego će se o tome tek odlučivati. Ko? Predsjedništvo BiH i Parlamentarna skupština BiH. Republika Srpska ima i ustavni mehanizam zaštite ako bi se pokušala donijeti odluka o članstvu u NATO-u preglasavanjem srpskog člana Predsjedništva. Članstvo u NATO-u spada u vođenje spoljne politike po članu 5.3. Ustava BiH. U slučaju preglasavanja, srpski član može takvu odluku proglasiti štetnom po vitalni interes Republike Srpske i uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, koja je potvrdi dvotrećinskom većinom, pa takva odluka postaje ništavna, kao da nije ni postojala. Tu praksu su koristili srpski članovi Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović i Milorad Dodik, čime su ukidane odluke Predsjedništva BiH suprotne interesima Republike Srpske. Takođe, u skladu sa Rezolucijom o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, o eventualnom članstvu bilo bi prethodno izjašnjavanje na referendumu u Republici Srpskoj. Uostalom, to predviđa i Rezolucija Parlamentarne skupštine BiH (“Službeni glasnik BiH” 25/08) u kojoj se kaže da “eventualni poziv za članstvo u NATO-u zahtijeva svesrdnu podršku građana te konzistentnu posvećenost i kooperaciju svih parlamentarnih političkih faktora”. U Republici Srpskoj nema ni jednog, ni drugog. Imaju jasni stavovi o vojnoj neutralnosti osnaženi novim zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske nakon razmatranja Informacije o “Programu reformi BiH” 23. decembra 2019. godine. O eventualnom članstvu prije odlučivanja u Predsjedništvu i Parlamentarnoj skupštini BiH srpski član Predsjedništva i poslanici iz Republike Srpske neće odlučivati prije izjašnjavanja građana Republike Srpske NA REFERENDUMU. Osim, ako tada u Predsjedništvu ne bude ponovo Mladen Ivanić i SDS sa PDP-om. A neće, jer su svojim djelovanjem pretplaćeni da budu gubitnici i opozicija.
Evidentno je da su u PDP-u Mladena Ivanića u kontinuitetu bili i ostali zagovornici NATO-a u Republici Srpskoj. O tome svjedoče brojne izjave i izvještaji. NATO orijentaciju PDP-a potvrđuje sajt VIKILIKS otkrivajući depešu tadašnjeg američkog ambasadora u BiH Čarlsa Ingliša iz maja 2008. godine, kojom izražava zabrinutost za funkciju tadašnjeg zamjenika ministra odbrane Igora Crnatka. U depeši Ingliš piše: “Crnadak se dokazao kao snažan i proaktivan srpski glas kada je u pitanju podrška agendi za pridruživanje NATO-u i američkim bezbjednosnim interesima u Bosni.” Strategiju spoljne politike BiH pripremalo je Ministarstvo spoljnih poslova i ministar Igor Crnadak iz PDP-a, a usvojilo Predsjedništvo BiH 13. marta 2018. godine uz saglasnost tadašnjeg člana Predsjedništva Mladena Ivanića. “MAP je državna obaveza. To je, dakle, međunarodna obaveza koju je prihvatila i Republika Srpska”, citira Ivanića bošnjački general Fikret Muslimović u “NATO analizi”. Igor Crnadak u intervjuu sarajevskom “Oslobođenju”: “Činjenica je da je međunarodna obaveza preuzeta. Prema tome, to jeste naša obaveza.” Takve stavove potvrdio je i Draško Stanivuković, poslanik PDP-a, gostujući u emisiji na N1 televiziji.
Političko Sarajevo je (ne)izlječivo bolesno još od ratnog pokliča Alije Izetbegovića da će žrtvovati mir za nezavisnu BiH, naravno po volji muslimana i na (ne)skrivenim postavkama njegove Islamske deklaracije. Moglo bi se reći da političko Sarajevo i opozicija u Republici Srpskoj imaju svoje fetiše. Za Bošnjake je 9. januar neustavan i nezakonit koliko god to protivrječi zdravom razumu. Fetiš SDS-a i PDP-a je njihova izmišljotina o dolasku Dodika na vlast na NATO tenkovima. Pominju to sa orgazmičkom egzaltacijom, valjda zbog dugačkih topova. Obje budalaštine – sarajevska i opoziciona, stalnim ponavljanjem postaju sve veće.
Dotle Republika Srpska proslavlja 9. januar kao Dan Republike i kao dan pobjede u kontinuitetu od januara 1992. godine. Svake godine i za sva vremena, kako glasi slogan ovogodišnje proslave.
(Slavko Mitrović/Glas Srpske)
