Ako u ovim danima postoji povod da se pomene poznata rečenica „Grijeh ne ulazi na usta, već izlazi na njih“, to sigurno nije poznata poluozbiljna srpska rasprava o tome da li je u predbožićnom periodu važniji tjelesni ili verbalni post. Jer, smislenije je posegnuti za tom sintagmom braneći 9. januar, Dan Republike Srpske, od fraza, floskula i svakog nastojanja da forma bude važnija od sadržaja.
Za svakog ko se se istinski identifikuje sa Srpskom, uzdržavanje od demagogije bar na taj datum predstavlja osnovnu mjeru dobrog ukusa i pristojnosti. Bez obzira na sve naše nesavršenosti, možemo bolje od toga, prije svega zbog više od 20.000 poginulih pripadnika VRS. Oni su zaslužili kolektivni napor da se bude iznad znamenitog i, nažalost, kroz istoriju nerijetko utemeljenog zapažanja da je smrt jednog čovjeka tragedija, a stradanje miliona statistika.
Nesporno, sa protokom godina od prvog dana postojanja RS, patriotizam između Trebinja i Novog Grada u većoj mjeri opstaje kao izraz poštovanja prema onima koji danas nisu sa nama, nego kao obilježje odnosa sa živim sunarodnicima. To, naravno, ne isključuje i ljutnju na samog sebe, u svim preispitivanjima ličnih misli i osjećanja kod većine ljudi u ovoj Republici kojima nije svejedno šta će biti sa Srpskom.
Međutim, iako nije jednostavno odoljeti izazovima nihilizma i mada je uvijek lakše zauzeti destruktivni gard, RS nema naročitu težinu ukoliko oko milion ljudi koji žive u njoj ne prepoznaju potrebu da strpljivo grade mozaik smislenih individualnih i porodičnih egzistencija. A to podrazumijeva mnogo ličnosti koje su zadovoljne malim stvarima, ma koliko se među njima kretao i određeni procenat osoba koje ispunjavaju isključivo tzv. velike stvari, u ne baš pohvalnom smislu tih riječi. I ma koliko suživot skromnih i nezasitih ne tekao uvijek glatko.
Na početku ovog puta, prije 28 godina, bilo je važno označiti teritoriju Republike Srpske. Kada je to ostvareno i kada se, zaista, nakon raščišćavanja ruševina bivše Jugoslavije, ispostavilo da je RS jedini konkretni srpski dobitak u ovom istorijskom potresu, nije više važno samo to kolika će biti prva zemlja za ovom nacionalnom odrednicom zapadno od Drine u posljednjim vijekovima, nego i to kakva će ona da bude.
A za definitivni sud o uspjehu tog poduhvata neophodno je, ipak, kretanje sagledati iz ptičje, a ne iz žablje perspektive. Konkretno, to znači da će niz momenata koji sada mnogima djeluju veliki kao svemir za 10 godina uglavnom biti prekriveni zaboravom, dok će pojedine potcijenjene kategorije morati da bude ponovo vrednovane. Mentalne vježbe sa ovim predznakom nisu na odmet, prije nego što se olako latimo kamena povodom svake kontroverze ovdašnje svakodnevnice, bila ona realna ili predimenzionirana.
Osim konstruktivnih aspekata cijele priče o identitetu, na Balkanu su, konstantno se u to uvjeravamo, važna i negativna tretiranja svih odrednica u ličnoj karti RS, od 9. januara pa nadalje. Ovo poluostrvo nije Skandinavija, pa će se, ako zaboraviš ko si i šta si, uvijek naći dovoljan broj sitnih duša da te podsjete na to. Kako bi izgledala srpska sudbina u BiH da ne postoji okvir koji je povezao Krajinu, Posavinu, Semberiju, Podrinje, Romaniju i Hercegovinu, u proteklim sedmicama mogao je da se uvjeri svako u RS ko je sa strepnjom, brigom i solidarnošću pratio šta se dešava istom narodu u Crnoj Gori, nespremnom da prihvati novokomponovana dukljanska tumačenja prošlosti i pogubna pravila sadašnjosti i bliske budućnosti.
A jedini razuman odgovor akterima koji u BiH, iz kabineta i udruženja u Sarajevu i dijaspori, ali i u Banjaluci i Prijedoru, pokušavaju da različitim metodama nametnu identičnu srbofobičnu matricu – osporavajući, između ostalog, i 9.januar – jeste upornost. Ono stanje duha kakvo je, recimo, ispoljio ambasador Jermenije koji je, početkom devedesetih, bio prinuđen da u Ujedinjenim nacijama brani odluku da se na zastavi njegove države sa tek obnovljenom samostalnošću nađe Ararat, sveta planina ovog stradalničkog naroda. „Ararat se ne nalazi na vašoj teritoriji, već je u sastavu Turske, ne možete da ga uzmete kao simbol“, grmio je sa govornice predstavnik Ankare pred planetarnim auditorijumom. „Ni polumjesec se ne nalazi na vašoj teritoriji, pa ste ga vi stavili na zastavu“, smireno je poentirao Jermen.
Kada nema takve sabranosti, onda se suviše lako zaboravi da vlasti dolaze i prolaze, kao i sve prateće podjele i (ne)zadovoljstva, a da Srpska o(p)staje. I da je već dugotrajnija od Kraljevine Jugoslavije, koja je dogurala do 23 ljeta, a da nije daleko ni od njenog socijalističkog pandana, nestalog nakon 45 sezona, pa čak i austrougarske vladavine u BiH, skoncentrisane u 40 godina. Ovo podsjećanje nije zgoreg kao argument u svakoj komunikaciji iniciranoj pokušajima osporavanja Srpske. Ako su te paralele za spoljnu upotrebu, šta je za internu? Pa, recimo, trud da i ostala 364 dana u godini liče na 9. januar, ne samo po ceremonijama i defileima, već i prema odanosti. Ukoliko za ostale datume ne bude rezervisana ravnodušnost, to će biti važan, možda i presudni „vjetar u leđa“ da RS nadživi istorijske primjere na ovom prostoru koji nisu bili te sreće.
(banjaluka.net)
