Marko Pavić, još uvijek lider DNS-a, jedan je od najdugovječnijih političara u Republici Srpskoj. A i šire. Ako se vratimo nekoliko decenija unazad, naćićemo Pavića da je u kontinuitetu više od trideset godina na vlasti ili uz vlast.
Postoji i urbana legenda sa početka devedesetih kada je Pavić bio regionalni šef Državne bezbjednosti (DB), ali sa stalnim poslom kao direktor u prijedorskoj pošti. Pred rat, Jovica Stanišić iz Beograda polutajno je došao u Prijedor i rekao lokalnim policajcima «da ga odvedu kod šefa», a ovi su ga odveli u zgradu opštine kod načelnika.
«Ma, vodite me u poštu kod Marka, a ne u opštinu», ponovio je Stanišić zbunjenim policajcima.
E, takav je Marko Pavić. Uvijek je bio gdje treba biti. Ali šta se desilo tom oštroumnom pragmatičaru poslednjih godina, pa se danas doveo u situacju da ne kontroliše ni procese u DNS-u, te da se već sutra može probuditi izbačen iz stranke kojom manevriše već dvije decenije. Gdje mu se izgubila ta sposobnost političkog preživljavanja?
Stranka se prošle godine tokom i poslije izbornog procesa podijelila na dvije partije: DNS i DEMOS. Nedeljko Čubrilović i veliki broj ljudi koji su se osjećali «izvornim DNS-om» nisu se slagali sa Pavićevom strategijom jačanja stranke tako što je u nju kooptirao, primao, dovlačio i uvlačio razne politički ambiciozne likove. Gotovo sve one koji svoje lično pozicioniranje nisu mogli ostvariti u opoziciji ili koji su htjeli ojačati svoj biznis kroz strukture vlasti.
Tako je u nepune dvije godine DNS u sebe usisao nevjerovatan broj potpuno različitih profila ljudi koji nisu imali ništa zajedničko, ni materijalnu bazu niti ideološku nadgradnju.
Sve se svodilo na dil sa Markom Pavićem. Jedan od njih bio je i Ognjen Tadić i njegova tek osnovana Narodna stranka.
Izlaskom Čubrilovića i DEMOS-a, Marko Pavić je ostao sam (ako se ne računa njegov vječiti sekretar Dragutin Rodić) sa pridolišlicama u DNS. Sukobi koji se danas dešavaju u DNS-u čista su politička borba dvije struje – ko će preuzeti stranku.
Ako bi trebalo da se baci i koji novčić na opkladu, sigurnije bi ga bilo uložiti na frakciju potpredsjednika Nenada Nešića i Darka Banjca nego na onu okupljenu oko Pavića. U nju se, naravno, podvukao i Ognjen Tadić.
Nešić i Banjac imaju većinsku podršku u poslaničkom klubu u Narodnoj skupštini što im garantuje dobar dil i ostanak uz SNSD-ovu vlast. Ojačani Nešićevim mandatom u Parlamentu BiH mogu sasvim brzbrižno praviti strategiju koja bi imala za cilj potpuno preuzimanje stranke, pa u konačnici i Pavićevo izbacivanje iz nje. Šta će njih dvojica odlučiti ostaje da se vidi. Možda procijene i da im je korisnije napustiti DNS.
I sad dolazimo do tog Ognjena Tadića, jednog od potpredsjednika. Zašto je baš on ovdje izdvojen kao Pavićeva fatalna greška?
Kad se saberu, oduzmu, pomnože i podijele svi sukobi, tračevi, podvale, smicalice i političke ambicije, onda se shvati da ih je uglavnom Tadić zakuhavao i podgrijavao. Riječ je o preambicioznom političaru, frustriranom prevelikim brojem izbornih poraza.
Političko pozicioniranje Ognjena Tadića, od radikala, preko SDS–ove uzdanice i nove nade, do razočaranog DNS-ovca, traje evo već treću deceniju. Poznat je kao užasno lijena osoba, koji bi htio da sve neko drugi završi za njega. To će potvrditi gotovo svi njegovi saradnici. Kako oni u radikalima, tako i iz SDS-a, do ovih kratkoživućih narodnjaka. Svi su ga napuštali razočarani, pitajući se u šta su utukli svoje vrijeme i planove.
Ono što se Tadiću valja priznati jeste da ima govorničkog dara, elokventan je, brzo misli, ali preovladava ta njegova lijenost, pa to nekako sve loše završi na kraju. Voli da se pozicionira da sve zna pa lako ubijedi ljude oko sebe u svoje strateške političke vizije o procesima koji će se dešavati. A do sad se pokazalo da je sve promašio.
Dok je bio u SDS savršeno je manipulisao Mladenom Bosićem, ubijedivši ga da može pobijediti Milorada Dodika. I to ne jednom već dva puta. Čisti promašaj.
I u radikalima i u SDS je bio sklon sukobima, tračevima i podvalama, pa je njegovom zaslugom tu stranku napustio i Nenad Stevandić, za kojeg se danas ispostavilo da je formirao ozbiljnu političku strukturu sa Ujedinjenom Srpskom.
Tadić je iz SDS-a otišao teška srca sa par pristalica nakon što je Mladen Bosić digao ruke i od njega i od stranke, prepuštajući je Vukoti Govedarici. Sjećate se famoznih Tadićevih pisama Glavnom odboru SDS-a nakon što je shvatio da će zajedno sa Bosićem morati otići u političku penziju? U SDS-u su interno slavili kad je konačno otišao.
A nije mu se išlo iz politike pa je nekako registrovao Narodnu stranku. Opet je preovladala njegova lijenost pa mu se nije dalo hodati Republikom Srpskom i formirati odbore, organizovati ljude i praviti infrastrukturu. Sjeo je i napravio dil sa Markom Pavićem. Opet je imao i stranačku funkciju i prilično dobru infrastrukturu i mogao je da zavrti još jedan krug. Posložio je svoj krug ljudi u DNS-u, od zemljaka Milana Radovića (oba su sa područja Istočnog Sarajeva i znaju se «sto godina») do biznismena Vedrana Jarića. Sve ih je Tadić posložio i uokvirio još prije prošlogodišnjih izbora, te ih uvukao u nekakvu sivu zonu, ni u uz vlast, ni uz opoziciju.
Takvo mangupsko taktiziranje dovelo je do sukoba sa SNSD-om, jer je dio DNS-a podržavao SDS-ovog kandidata Vukotu Govedaricu, a dio Željku Cvijanović. Sve šta se nakon izbora desilo, rezultat je te potpuno pogrešne procjene.
I opet ključno pitanje: Zar to nije sve znao Marko Pavić? Pomalo nevjerovatno djeluje da Pavić nije mogao da procijeni politički kvalitet Ognjena Tadića. Zar je i on nasjeo na njegovu očaravajuću priču kao i Mladen Bosić?
Ili je samo Pavić suviše ostario i nije obratio pažnju, pa ga ta fatalna greška sa Tadićem može poslati u zasluženu političku penziju.
(banjaluka.net)
