PIŠE: Muharem Bazdulj
Korisno je voditi dnevnik, a ako već ne vodiš dnevnik, korisno je pisati bilo kakve tekstove u pravilnim intervalima. Kad naknadno pogledaš šta si nekoć pisao, lakše ti je da se ne iznenađuješ aktuelnim događajima.
Prateći cijelu sagu oko promjene vladajuće većine na nivou Kantona Sarajevo, palo mi je na pamet da u medijskim arhivama pogledam šta su bile najfrekventnije teme prošle godine otprilike u ovo vrijeme. I u toj potrazi, više zapravo slučajno, nego sa ikakvom namjerom, nabasam i na vlastiti tekst, objavljen na ovom istom mjestu u novembru prošle godine, pod naslovom “Do kantonalne i ostalih vlasti vode dva putića” i s podnaslovom “Mogućnost da se u Kantonu Sarajevo formira vlast bez Stranke demokratske akcije nije nikako nešto što je politički nebitno, ali istovremeno treba se čuvati da se značaj te mogućnosti ne precjenjuje”.
Ključni dio tog teksta išao je ovako: “Pojedini komentatori tvrde ovih dana kako gubitkom vlasti u Sarajevu započinje neumitan pad SDA i sa ostalih nivoa vlasti uz podsjećanja na činjenicu da su i Tuđman i Milošević najprije gubili vlast u glavnim gradovima svojih zemalja, a tek onda na državnom nivou. Takvi su, reklo bi se, olako zaboravili vrijeme kad je na čelu Vlade Kantona Sarajevo bio Huso Hadžidedić, a zatim i Nermin Pećanac (obojica iz SDP-a BiH). Da i ne govorimo o tome da je na čelu Grada Sarajeva (dakle, ne Kantona) još i češće bivao neko od predstavnika partija koje je uobičajeno nazivati lijevim ili građanskim. Ono na šta bi morala misliti eventualna široka koalicija koja bi u Kantonu Sarajevo napravila vlast bez SDA jest učenje iz grešaka svojih prethodnika.
Takođe, važna je svijest da bez dobre saradnje sa (barem) Vladom Federacije teško mogu da se provedu ozbiljne reforme. Moguće je ipak pokazati da se Kantonom Sarajevo može vladati i drukčije, kao i riješiti neke od problema koji građane ovog Kantona, najbogatijeg dijela Bosne i Hercegovine, usprkos svim budžetskim komparacijama, frustriraju već godinama, od snabdijevanja vodom pa nadalje. Ne treba, međutim, očekivati da se SDA preda bez borbe. Postizborne koalicije sa mnogo partija-članica teško mogu biti stabilne, a u bosanskohercegovačkoj političkoj tradiciji već postoji običaj ‘kupovine’ od vremena ‘aprilskog paketa’ do recentnijeg slučaja ‘dva papka’.”
Ne navodim s namjerom podteksta u stilu “jesam vam rek’o”. Kao i kad se vodi dnevnik, redovno komentatorsko hroničarenje, svakom će, ako ništa u logici velikih brojeva, donijeti situacije kad će u smislu prognoze biti u pravu, kao i one kad neće. Nije neka velika mudrost naslutiti da su postizborne koalicije sa mnogo partija-članica nestabilne, odnosno biti svjestan činjenice da lojalnost u (real)politici ima rok trajanja. Ono što je ovdje ključna stvar je pitanje da li je koalicija predvođena Našom strankom zaista pokazala da se “Kantonom Sarajevo može vladati i drukčije”. Odgovor, međutim, nije jednoznačan. Na neki način jesu to pokazali, a na neki drugi i nisu. S jedne strane se insistiralo na transparentnosti, ali s druge je bilo skandala koji su podsjećali na tipični esdeaovski voluntarizam. Lako je s naknadnom pameću primijetiti da se platila visoka cijena za koaliciju s Narodom i pravdom, ali s druge strane drukčijeg izbora nije ni bilo.
SDP Bosne i Hercegovine i Naša stranka ne bi sada smjeli da pristanu na ideju da su oni svoju šansu propustili. Mjera njihovog uspjeha pokazaće se na narednim izborima. Čak i izbor kandidata za mandatara pokazuje da je “šestorka” postavila neke nove standarde. Naročito ne treba pristajati na bizarne analogije kako, eto, postoji nekakva volšebna veza između stravičnog poraza koji su na izborima u Velikoj Britaniji doživjeli laburisti i preslagivanja kantonalne parlamentarne većine u Sarajevu dan kasnije. Izlišno je i čak glupo pokazivati i ilustrovati na sve moguće načine kakve silne razlike postoje u političkoj situaciji u Velikoj Britaniji i u Kantonu Sarajevo. Ako u izborima u Velikoj Britaniji uopšte postoji nešto što je univerzalno poučno, to nešto se tiče figure i političkog erosa Borisa Johnsona. On je znao šta hoće, stao je sto posto iza te ideje, napravio čistku u vlastitoj stranci i pobijedio.
Politika nije hobi, politika traži cijelog čovjeka, kao umjetnost, možda i više. U tom smislu, Johnson političarima može da bude uzor bez obzira na to da li oni dijele ili ne dijele njegovu političku orijentaciju. Mnogi koji ga ne vole tvrde da Johnson zapravo i nije bio za Brexit, nego je stao iza te ideje da bi se postavio nasuprot drugih. To, međutim, u pravom smislu nije nikakva kritika. Iskrenost nije politička kategorija. Ovo je vrijeme kad Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Željko Komšić imaju pravo da likuju, ali kako je prije godinu mnogo toga bilo drukčije, sasvim je realno očekivati da i za godinu neke stvari budu drukčije. Ono antičko “Panta rhei” kod nas je nekoć prevođeno kao “Samo mijena stalna jest”, a na to vrijedi nadodati samo još prstohvat novije mudrosti po kojoj se sve mijenja samo zato da bi sve ostalo isto.
(Oslobođenje)
