Nakon višemjesečnog pješačenja na putu beznađa i nade Pakistanac Adil Amanet toplinu doma osjetio je uz porodicu Husić iz Tuzle. Ova humana porodica sa hladnog betona sklonila je 25-godišnjeg migranta i olakšala mu životnu borbu, a njegov osmijeh na licu pokazuje koliko uživa u gradu soli u kojem uči i bosanski jezik.
Adil Amanet 2017. godine u potrazi za boljim životom odlučio je napustiti rodni Pakistan. Sam je krenuo prema Grčkoj, a laganim koracima, uz sve nedaće prije mjesec dana stigao je do Bosne i Hercegovine.
Na platou Glavne autobuske stanice u Tuzli, u nehumanim uslovima boravio je tri sedmice. Spletom, po njega sretnih okolnosti, sa hladnog betona, prehlađenog i promrzlog sklonila ga je porodica Husić u čijem stanu već nekoliko dana živi.
Dom porodice Husić u kontinuitetu je ispunjen njihovim prijateljima koji se osjećaju kao kod svoje kuće. Za pozitivnu atmosferu, ali i to da gostima ništa ne fali zadužena je Adira Husić koja već godinu dana iskazuje i svoju humanu stranu, pomažući migrantima koji borave na platou Glavne autobuske stanice u Tuzli. U svemu tome joj pomažu i suprug Jasminko, sin Ismar i kćerka Edita.
“Na društvenoj mreži Facebook prije nekoliko dana sam vidjela da tuzlanski volonteri traže pomoć za zbrinjavanje jednog migranta koji je imao upalu zuba, međutim zbog njihovog specifičnog međusobnog odnosa u kojem idu u grupama, nije ih bilo moguće sve smjestiti u moj stan. Na kraju, pomoć je trebala jednom finom mladiću koji je bio prehlađen i izuzetno stidan te sam sa sinom i njegovom djevojkom otišla po njega. Bio je to Adil koji je unio posebnu atmosferu u naš život”, kaže Adira na samom početku razgovora za Klix.ba.
Glavnu autobusku stanicu okovanu mrazom Adil je sada zamijenio toplom sobom koju ima u stanu Husića. Svako jutro prilično rano se budi, a kako bi mu dan bio što ispunjeniji Adira i Ismar ga sa sobom vode na posao. Za veoma kratko vrijeme Adil se “podvukao pod kožu” i svim prijateljima ove tuzlanske porodice koji vole provoditi vrijeme u njegovom društvu.
“Bog je naredio da se mi brinemo jedni o drugima, a ja sam zahvalna Bogu što sam u mogućnosti da sa svojom porodicom mogu pomoći Adilu, ili bilo kome drugom. Ne volim ljude koji samo pričaju, a nemaju nikakvih djela iza sebe. Svi govore kako migrantima treba pomoći, međutim rijetki se za to odlučuju. Mnogi možda nisu spremni učiniti ovo što sam ja, ali im mogu pomoći i na druge načine u vidu donošenja hrane i odjeće na autobusku stanicu. To njima mnogo znači”, nastavlja Adira.
Uz porodicu Husić Adil već lagano uči bosanski jezik, u našoj zemlji voli jesti jaja i ćevape, a za svoje Tuzlake već je pripremao i jedan od pakistanskih specijaliteta. Kroz naš razgovor ističe da mu je u ovom gradu izuzetno prijatno, a posebno je zahvalan porodici koja ga je prihvatila kao svog člana.
“Zbog lošeg ekonomskog statusa iz Pakistana sam u potrazi za poslom krenuo 2017. godine. Tamo sam ostavio majku, oca i sestru i oni mi sada mnogo nedostaju, ali smo konstantno u kontaktu. Nakon vremena provedenog u Grčkoj krenuo sam dalje i sada se nalazim u Tuzli. U samom početku problem mi je predstavljalo spavanje na otvorenom i nemogućnost za obavljanje lične higijene. Međutim, za mene su se, na svu sreću, pojavili članovi porodice kod koje se sada nalazim. Od samog početka su se prema meni ophodili kao da sam njihov član, tako da uopšte nisam osjetio strah prilikom dolaska u njihov dom. Mnogo sam zahvalan i sretan, a ovu porodicu gledam kao svoju”, priča nam Adil koji je posebno vezan za Adiru, a od milja je oslovljava sa “big mama”.
Adirin sin Ismar u Adilu već vidi prijatelja, a za njega kaže da je izrazito fin i kulturan.
“Drago mi je što smo nekome mogli pomoći makar na ovaj način, odnosno da ne boravi na otvorenom, na zimi i kiši. Adil uopšte nije nametljiv, a toliko je miran da nekada nemamo osjećaj da se nalazi u kući. Dosad nisam imao nikakva negativna iskustva u vezi s njim, odnosno da mi je neko nešto loše kazao na ulici i slično. U suštini, kada bi neko nešto i rekao, prvenstveno bih stao u njegovu odbranu, pa tek onda ostalo”, ističe Ismar.
A kako se Adil osjeća u tuđoj zemlji najbolje znaju Jasminko i Adira koju su se sa svojim sinom Ismarom iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine zaputili 1995. godine ka Njemačkoj. Tamo su proveli određen vremenski period, a potom su se vratili u rodnu zemlju.
“Jasminko je do Njemačke putovao okvirno mjesec dana, a Ismar i ja smo u putu proveli skoro 20 dana. Ali, za razliku od ovih ljudi danas, mi nismo nijednog trenutka spavali na otvorenom. Posebno mi je žao što migrante Bosni i Hercegovini na svakom koraku prati diskirminacija, jer naši građani zaboravljaju da je većina nas u godinama rata bila u sličnoj situaciji”, ističe Adira.
Dok vrijeme provode skupa sa svojim gostom Adira, Jasminko, Ismar i Edita razmišljaju i o emocionalno teškom danu, jer će doći trenutak za njihov rastanak. Ovaj Pakistanac u idućoj godini planira nastaviti svoj put prema Italiji, a Adiri je obećao da će je, kada dođe vrijeme za to, odvesti u posjetu njegovom rodnom Pakistanu, što će biti samo jedan mali dio zahvalnosti za sve ono što je za njega skupa sa svojom porodicom ova humana Tuzlanka učinila.
(Klix.ba)
